Slike i kipovi
Objašnjenje pojma: Umjetnička djela koja prikazuju kakvo biće ili nešto neživo. Slika, kip ili lik koji postaje predmet obožavanja naziva se idol. Oni koji se klanjaju kipovima i slikama ili se mole pred njima obično kažu da zapravo štuju duhovno biće koje taj kip ili slika predstavlja. No o upotrebi slika i kipova u Rimokatoličkoj crkvi katolička enciklopedija kaže: “Budući da se štovanje iskazano slici odnosi na onoga koji je slikom prikazan i upućeno je njemu, sliku koja predstavlja tu osobu može se štovati jednako kao i tu osobu” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak VII, stranica 372). Štovanje kipova i slika uobičajeno je i u mnogim nekršćanskim religijama. Takva upotreba slika i kipova nije u skladu s Biblijom.
Što Božja Riječ kaže o izrađivanju slika i kipova u svrhu vjerskog štovanja?
2. Mojs. 20:4, 5, JB: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran” (kurziv dodan). (Obrati pažnju na to da je bilo zabranjeno praviti likove i klanjati im se.)
3. Mojs. 26:1, 2, Ša, 2006: “Ne smijete u svojoj zemlji sebi praviti idole i postavljati kamene likove i spomenike, niti podizati kamenje sa slikarijama, da im se klanjate. Jer ja, Gospodin, jesam Bog vaš.” (Nikakav kip niti slika nisu smjeli biti postavljeni da im se ljudi klanjanju i štuju ih.)
2. Kor. 6:16, JB: “Kakav sporazum [ima] hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga.”
1. Ivan. 5:21, JB: “Dječice, klonite se idola!”
Smiju li se kipovi i slike koristiti kao vizualna pomagala pri molitvi?
Ivan 4:23, 24, JB: “Istinski će se klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” (Oni koji se moraju služiti slikama i kipovima da bi razvijali vjeru ne štuju Boga “u duhu”, nego ovise o onome što mogu vidjeti svojim očima.)
2. Kor. 5:7, JB: “U vjeri hodimo, ne u gledanju.”
Iza. 40:18, JB: “S kime ćete prispodobit’ Boga? I s kakvim ga likom usporedit’?”
Djela 17:29, JB: “Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.”
Iza. 42:8, JB: “Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima.”
Trebamo li štovati “svece” kao zagovornike kod Boga, naprimjer tako da se njihovim slikama i kipovima služimo prilikom upućivanja molitvi?
Djela 10:25, 26, JB: “Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: ‘Ustani! I ja sam čovjek.’” (Budući da Petar nije htio da se netko klanja njemu osobno, bi li on poticao druge da kleče pred njegovim kipom ili slikom? Vidi i Otkrivenje 19:10.)
Ivan 14:6, 13, JB: “Odgovori mu Isus: ‘Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. I što god zaištete u moje ime, učinit ću.’” (Isus ovdje jasno kaže da Ocu možemo pristupiti samo preko njega te da svoje molbe moramo upućivati u njegovo ime.)
1. Tim. 2:5, JB: “Jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek — Krist Isus.” (Ovaj redak pokazuje da nikom drugom nije dopušteno služiti kao posrednik za kršćane.)
Vidi i stranice 363 i 364, pod temom “Sveci”.
Da li vjernici pri štovanju prvenstveno imaju na umu osobu koju prikazuje slika odnosno kip ili se neke slike i kipovi smatraju svetijima od drugih?
Važno je razmotriti kako vjernici gledaju na to. Zašto je to važno? Zato što način na koji se neka slika odnosno kip koristi određuje je li to zapravo idol.
Da li u mislima vjernika određena slika ili kip ima veću važnost nego neka druga slika ili kip te iste osobe? Ako je odgovor potvrdan, to znači da vjernik pri štovanju prvenstveno ima na umu tu sliku odnosno kip, a ne osobu. Zašto ljudi odlaze na daleka hodočašća kako bi se klanjali u određenim svetištima? Zar to ne čine zbog toga što se za same slike i kipove smatra da imaju čudotvornu moć? Naprimjer, kanonik Yves Delaporte u svojoj je knjizi ovako napisao o slikama i kipovima Marije u katedrali u Chartresu (Francuska): “Nije svaki kip, slika ili vitraž s njezinim likom jednako slavan. (...) Samo se tri istinski štuju: Naša Gospa od Kripte, Naša Gospa od Stupa i Naša Gospa od ‘Belle Verrière’” (Les Trois Notre-Dame de la Cathédrale de Chartres). No ako vjernici pri štovanju prvenstveno misle na osobu, a ne na njezinu sliku ili kip, ne bi li onda svaku sliku i kip trebalo smatrati jednako važnima?
Kako Bog gleda na štovanje kipova i slika?
Jer. 10:14, 15, JB: “Svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha! Isprazni su oni, smiješne tvorevine.”
Iza. 44:13-19, JB: “Drvodjelja uzima mjeru, pisaljkom lik ocrta, ostruže ga dlijetom, šestarom ga zaokruži i izdjelja ga po uzoru na lik ljudski, kao lijepo ljudsko obličje, da stoji u hramu. Bijaše sebi nasjekao cedre, uzeo čempres ili hrast koje je za se njegovao među šumskim drvećem; ili je posadio bor koji raste od kiše. Čovjeku su dobra za vatru; uzima ih da se ogrije; pali ih da ispeče kruh. Ali od njih djelja i boga pred kojim pada ničice, pravi kip i klanja mu se. Polovinom od toga naloži, dakle, oganj, peče meso na žeravi, jede pečenku i siti se: grije se i govori: ‘Ah, grijem se i uživam uz vatru.’ Ali od onoga što preostane pravi sebi boga, svog kumira [“idolski kip”, Ša, 2006], pada pred njim ničice i klanja mu se i moli: ‘Spasi me, jer si ti moj bog.’ Ne znaju oni i ne razumiju: zaslijepljene su im oči pa ne vide, i srce pa ne shvaćaju. Takav ne razmišlja, nema u njega znanja ni razbora da sebi kaže: ‘Polovinom od ovoga naložio sam oganj, na žeravici ispekao kruh, ispržio meso koje sam pojeo, pa zar ću od ostatka načiniti gnusobu? Zar ću se komadu drveta klanjati?’”
Ezek. 14:6, JB: “Ovako govori Jahve Gospod: ‘Obratite se, odvratite se od kumira [“odvratnih idola”, NS] svojih! Odvratite lice od gnusoba svojih!’”
Ezek. 7:20, JB: “Uzoholiše se zbog divnoga nakita svojega; od njega napraviše kumire — grozote i gadosti svoje: zato im ga pretvorih u izmet.”
Kako bismo se trebali odnositi prema slikama i kipovima koje smo prije štovali?
5. Mojs. 7:25, 26, JB: “Likove njihovih kumira spali! Ne hlepi za srebrom i zlatom što je na njima; ne uzimlji ga da ne budeš njime zaveden; jer bi to bilo gadno Jahvi, Bogu tvome. Ne unosi gnusobe u svoju kuću da ne budeš udaren prokletstvom kao i ona; duboko je prezri i grozi se od nje jer je prokleta.” (Jehovin narod danas nije ovlašten uništavati vjerske slike i kipove koji pripadaju drugim ljudima, no ova zapovijed dana Izraelcima pokazuje kako pripadnici Božjeg naroda trebaju gledati na slike i kipove koje posjeduju, a koje su nekada štovali. Usporedi Djela apostolska 19:19.)
1. Ivan. 5:21, JB: “Dječice, klonite se idola!”
Ezek. 37:23, JB: “Neće se više kaljati svojim kumirima, (...) oni će biti moj narod, a ja njihov Bog.”
Kako korištenje slika i kipova prilikom upućivanja molitvi može utjecati na našu budućnost?
5. Mojs. 4:25, 26, JB: “Kad (...) se pokvarite praveći sebi bilo kakve klesane likove i čineći zlo u očima Jahve, Boga svojega, tako da ga na srdžbu izazovete, znajte — uzimam za svjedoke protiv vas nebesa i zemlju — da će vas brzo nestati sa zemlje.” (Božje se gledište nije promijenilo. Vidi Malahiju 3:5, 6.)
1. Kor. 10:14, 20, Ru: “Upravo zato, ljubljeni moji, klonite se idolopoklonstva! (...) Ono što se žrtvuje, žrtvuje se demonima, a ne Bogu. A ja neću da vi budete u zajedništvu s demonima.”
Otkr. 21:8, JB: “Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt [“vječna smrt”, bilješka].”
Psal. 115:4-8, JB: “Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju.”
