1. Kako je započeo kršćanski obrazovni program?

PRVI su kršćani diljem tada poznatog svijeta poučavali ljude pisanoj ‘Jehovinoj riječi’ i objavljivali njenu poruku. Ozbiljno su shvatili riječi koje je Isus rekao neposredno prije svog uzlaska na nebo: ‘Primit ćete snagu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje’ (Iza. 40:8; Djela 1:8). Kao što je Isus prorekao, prvih je 120 učenika dobilo sveti duh, koji im je ulio silnu snagu i pokrenuo ih na djelovanje. Bilo je to na Pedesetnicu 33. n. e. Istoga dana Petar je dao temeljito svjedočanstvo okupljenom mnoštvu i time je pokrenuo novi obrazovni program, pa su mnogi svim srcem prihvatili poruku o kojoj je govorio i oko 3 000 ljudi pridružilo se novoosnovanoj kršćanskoj skupštini (Djela 2:14-42).

2. O čemu je govorila dobra vijest koja se počela objavljivati i što su kršćani očitovali svojim svjedočenjem?

² Nakon što su Isusovi učenici dobili poticaj na djelovanje kakav nije dobila nijedna druga skupina ljudi u dotadašnjoj povijesti, pokrenuli su obrazovni program koji se proširio u sve dijelove tada poznatog svijeta (Kol. 1:23). Da, ti predani Jehovini svjedoci revno su krenuli od kuće do kuće, od grada do grada i od zemlje do zemlje, objavljujući “dobru vijest o onom što je dobro” (Rim. 10:15). Ta je dobra vijest govorila o Kristovoj otkupnoj žrtvi, o nadi u uskrsnuće i o obećanom Božjem Kraljevstvu (1. Kor. 15:1-3, 20-22, 50; Jak. 2:5). Nikad prije ljudski rod nije čuo da netko tako svjedoči zastupajući nešto što se ne vidi. To je svjedočenje bilo “dokaz onoga što je stvarno, premda se ne vidi”, bilo je to očitovanje vjere pred mnogima koji su na temelju Isusove žrtve prihvatili Jehovu kao Vrhovnog Vladara (Hebr. 11:1; Djela 4:24; 1. Tim. 1:14-17).

3. Opiši kršćanske propovjednike iz prvog stoljeća n. e.

³ Ti su kršćanski propovjednici — i muškarci i žene — bili duhovno prosvijećeni Božji sluge. Znali su čitati i pisati. Dobro su poznavali svete spise. Bili su obaviješteni o zbivanjima u svijetu. Bili su navikli putovati. Bili su poput rojeva skakavaca jer nisu dopustili da ih ijedna prepreka zaustavi u širenju dobre vijesti (Djela 2:7-11, 41; Joel 2:7-11, 25). Tada, u prvom stoljeću naše ere, propovijedali su među ljudima koji su u mnogočemu nalikovali današnjim ljudima.

4. Kakve su tekstove prvi kršćani pisali pod Jehovinim nadahnućem i vodstvom?

⁴ Kao napredni propovjednici “riječi života”, ti su prvi kršćani znali praktično upotrijebiti svaki biblijski svitak do kojeg su mogli doći (Filip. 2:15, 16; 2. Tim. 4:13). Četvoricu od njih — Mateja, Marka, Luku i Ivana — Jehova je nadahnuo da zapišu ‘dobru vijest o Isusu Kristu’ (Mar. 1:1; Mat. 1:1). Neki od njih — Petar, Pavao, Ivan, Jakov i Juda — pod nadahnućem su napisali poslanice (2. Petr. 3:15, 16). Drugi su djelovali kao prepisivači tih nadahnutih tekstova, koje su sve brojnije skupštine čitale i međusobno razmjenjivale (Kol. 4:16). Povrh toga, ‘apostoli i starješine u Jeruzalemu’ donosili su pod vodstvom Božjeg duha odluke u vezi s kršćanskim učenjima, a te su se odluke zapisivale da bi trajno ostale sačuvane. Središnje vodeće tijelo također je slalo pisma s uputama u skupštine koje su se nalazile u raznim zemljama (Djela 5:29-32; 15:2, 6, 22-29; 16:4). Zbog toga su morali organizirati vlastiti sustav dostave pošte.

5. (a) Što je kodeks? (b) U kojoj su mjeri prvi kršćani koristili kodeks i koje su njegove prednosti?

⁵ Da bi pospješili raspačavanje biblijskih rukopisa, i to u obliku koji je praktičan za upotrebu, prvi su kršćani umjesto svitaka uskoro počeli koristiti kodeks. Kodeks je sličan suvremenoj knjizi, u kojoj je tekst napisan na stranicama koje se mogu listati. Takav je oblik teksta bio praktičniji od svitaka, kod kojih je potrebno mnogo odmotavanja i zamotavanja želi li se pronaći određeno mjesto u tekstu. Osim toga, kodeks je omogućavao da se zajedno uvežu razni kanonski spisi, umjesto da svaki od njih bude pisan na zasebnom svitku. Prvi su kršćani bili pioniri u upotrebi kodeksa. Možda su ga čak i izmislili. I dok su ne-kršćanski pisci sporo prihvaćali kodeks, velika većina kršćanskih rukopisa iz drugog i trećeg stoljeća u obliku je kodeksa. *

6. (a) Koje razdoblje nazivamo razdobljem klasičnog grčkog jezika i tko je djelovao u tom razdoblju, a kada se razvio koine (zajednički, opći) grčki? (b) Kako je i u kojim razmjerima koine ušao u opću upotrebu?

 ⁶ Koine (zajednički, opći grčki) kao komunikacijski jezik. Takozvano klasično razdoblje grčkog jezika trajalo je od devetog stoljeća pr. n. e. do četvrtog stoljeća pr. n. e. To je bilo doba atičkog i jonskog narječja. U to vrijeme, a osobito u petom i četvrtom stoljeću pr. n. e., djelovali su brojni grčki dramatičari, pjesnici, govornici, povjesničari, filozofi i znanstvenici, od kojih su čuveni postali Homer, Herodot, Sokrat, Platon i drugi. Razdoblje od otprilike četvrtog stoljeća pr. n. e. do šestog stoljeća n. e. bilo je doba koine jezika, odnosno zajedničkog (općeg) grčkog jezika. Njegov razvoj uvelike se može zahvaliti vojnim pohodima Aleksandra Velikog, čija je vojska bila sastavljena od vojnika iz svih dijelova Grčke. Oni su govorili različitim grčkim narječjima i kad su se ona pomiješala, nastalo je zajedničko narječje — koine — koje je ušlo u opću upotrebu. Zbog Aleksandrovih osvajanja Egipta, Azije i krajeva sve do Indije, koine se raširio među mnogim narodima, pa je postao međunarodnim jezikom, a taj je status zadržao još stoljećima. Jezik Septuaginte bio je grčki koine kojim se tada, u trećem i drugom stoljeću pr. n. e., govorilo u Aleksandriji (Egipat).

7. (a) Kako Biblija otkriva da je u vrijeme Isusa i njegovih apostola koine bio u općoj upotrebi? (b) Zašto je koine bio pogodan jezik za pisanje Božje Riječi?

⁷ U vrijeme Isusa i njegovih apostola koine je u Rimskom Carstvu imao status međunarodnog jezika. I Biblija to potvrđuje. Kad je Isus bio pribijen na stup, natpis koji je bio postavljen iznad njegove glave morao je osim na hebrejskom, jezikom kojim su govorili Židovi, biti napisan i na latinskom, to jest službenom jeziku zemlje, i grčkom, kojega se na jeruzalemskim ulicama moglo čuti gotovo jednako često koliko i na ulicama Rima, Aleksandrije, pa i same Atene (Ivan 19:19, 20; Djela 6:1). Djela apostolska 9:29 govore o tome kako je Pavao propovijedao dobru vijest u Jeruzalemu Židovima koji su govorili grčkim jezikom. Koine je dotad već postao dinamičan, živ, razvijen jezik — jezik koji je bio prikladan da ga Jehova iskoristi za ostvarenje svog veličanstvenog nauma povezanog s daljnjim pisanjem njegove Riječi.

8. Zašto je dobro upoznati se s postojećom rukopisnom građom grčkih knjiga Biblije?

⁸ U prethodnom smo dodatku saznali da je Jehova sačuvao “vodu” istine u “spremniku” nadahnutih spisa, odnosno biblijskih knjiga izvorno napisanih na hebrejskom jeziku. No što je s biblijskim knjigama koje su napisali apostoli i drugi učenici Isusa Krista? Jesu li i one s jednakom pažnjom sačuvane do našeg vremena? Upoznamo li se s ogromnom povijesnom građom koju čine rukopisi napisani na grčkom i na drugim jezicima, vidjet ćemo da jesu. Kao što je već bilo objašnjeno, ovaj se dio biblijskog kanona sastoji od 27 knjiga. Razmotrimo kako je tekst tih 27 knjiga bio prepisivan, kako bismo se uvjerili da je sadržaj izvornog grčkog teksta ostao sačuvan sve do danas.

9. (a) Na kojem su jeziku bile napisane kršćanske biblijske knjige? (b) Po čemu je Matejevo Evanđelje izuzetak?

⁹ Izvorni grčki rukopisi. Dvadeset i sedam kršćanskih kanonskih knjiga Biblije napisano je na grčkom jeziku koji je u prvom stoljeću bio u općoj upotrebi. Jedino je Matejevo Evanđelje očigledno bilo najprije napisano na biblijskom hebrejskom, jer je bilo upućeno Židovima. Jeronim, prevoditelj Biblije iz četvrtog stoljeća, ustvrdio je da je to Evanđelje tek kasnije bilo prevedeno na grčki. * Preveo ga je vjerojatno sam Matej jer je kao rimski državni službenik (poreznik) nesumnjivo znao hebrejski, latinski i grčki (Mar. 2:14-17).

10. Kako je sadržaj izvornih biblijskih spisa došao do nas?

¹⁰ Ostali kršćanski pisci Biblije — Marko, Luka, Ivan, Pavao, Petar, Jakov i Juda — svoje su spise napisali na grčkom koineu, na živom, općepoznatom jeziku koji su u prvom stoljeću razumjeli i kršćani i većina drugih ljudi. Posljednji izvorni spis napisao je Ivan otprilike 98. n. e. Koliko je poznato, nijedan od tih 27 izvornih rukopisa pisanih na koineu nije se održao do danas. No iz tog je “izvora” prema nama potekla prava rijeka rukopisa — prijepisa izvornika, prijepisa tih prijepisa i cijele takozvane obitelji prijepisa — i svi oni danas čine ogromnu rukopisnu građu kršćanskih, grčkih knjiga Biblije.

11. (a) Koliko se rukopisa očuvalo do danas? (b) U kom se smislu po količini i vremenu nastanka ti prijepisi razlikuju od prijepisa djela klasičnih autora?

¹¹ Ogromna povijesna građa od preko 13 000 rukopisa. I danas postoji ogromna količina rukopisa svih 27 kanonskih knjiga. Neki od njih sadrže veće dijelove Biblije, a drugi samo fragmente teksta. Prema jednoj procjeni, na izvornom grčkom sačuvalo se preko 5 000 rukopisa. Pored toga, postoji i preko 8 000 rukopisa pisanih na raznim drugim jezicima — dakle ukupno više od 13 000 rukopisa. Oni datiraju iz razdoblja od 2. do 16. stoljeća naše ere i svaki od njih može pomoći u utvrđivanju ispravnog, izvornog teksta. Najstariji od tih brojnih rukopisa papirusni je fragment Ivanovog Evanđelja koji se nalazi u knjižnici John Rylands u Manchesteru (Engleska). Nosi oznaku P⁵², a procijenjeno je da potječe iz prve polovice drugog stoljeća, otprilike iz 125. n. e. * Dakle, to je prijepis koji je napisan  samo 20-30 godina nakon izvornika. Ako imamo na umu da za utvrđivanje teksta većine klasičnih autora znanstvenicima stoji na raspolaganju samo šačica rukopisa, koji su, k tome, napisani stoljećima nakon izvornog teksta, jasno je koliko je obilan dokazni materijal koji nam omogućuje da utvrdimo izvorni tekst kršćanskih, grčkih knjiga Biblije.

12. Na kojem su materijalu bili napisani prvi rukopisi?

¹² Papirusni rukopisi. Poput Septuaginte, i prvi su rukopisi kršćanskih, grčkih knjiga Biblije bili napisani na papirusu. Taj se materijal koristio za pisanje i prepisivanje biblijskih tekstova otprilike sve do četvrtog stoljeća n. e. Biblijski pisci očigledno su na papirusu pisali i pisma kršćanskim skupštinama.

13. Koje je značajno otkriće objavljeno 1931?

¹³ Velika količina papirusnih rukopisa pronađena je u egipatskoj pokrajini Faiyum. Krajem 19. stoljeća na svjetlo dana izašli su brojni biblijski papirusi. Među najvažnije danas dostupne rukopise spadaju oni za čije je otkriće javnost saznala 1931. godine. Ta se skupina rukopisa sastoji od 11 nepotpunih kodeksa, koji sadrže dijelove 8 nadahnutih knjiga iz hebrejskog dijela Biblije i 15 kršćanskih, grčkih knjiga Biblije. Svi su papirusni tekstovi pisani grčkim jezikom, a potječu iz razdoblja od drugog do četvrtog stoljeća naše ere. Veći dio tekstova kršćanskih, grčkih knjiga Biblije iz te skupine sada se nalazi u zbirci Chester Beatty, a njihove su oznake P⁴⁵, P⁴⁶ i P⁴⁷ (“P” je kratica za “papirus”).

14, 15. (a) Navedi neke od najznačajnijih papirusnih rukopisa kršćanskih, grčkih knjiga Biblije navedenih u tabeli na 313. stranici. (b) Ako izdanje Novi svijet — s bilješkama i dodacima postoji na jeziku koji razumiješ, objasni na koji se način to izdanje osvrće na te rukopise. (c) Što dokazuju vrlo stari papirusni kodeksi?

¹⁴ Papirusi iz druge znamenite zbirke javnosti su predstavljeni u Ženevi (Švicarska) u razdoblju od 1956. do 1961. godine. To su papirusi iz zbirke Bodmer. Među njima se nalaze vrlo stari prijepisi dva Evanđelja (P⁶⁶ i P⁷⁵), koji potječu s početka trećeg stoljeća n. e. U tabeli koja prethodi ovom dodatku navedeni su neki od važnijih starih papirusa s tekstovima kako hebrejskih tako i kršćanskih, grčkih knjiga Biblije. U zadnjem je stupcu navedeno gdje se u izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima (nije objavljeno na hrvatskom) nalaze bilješke koje upućuju na te papirusne rukopise koji služe kao potvrda postojećeg prijevoda.

¹⁵ Svi ti pronađeni papirusi dokazuju da je kanon Biblije bio dovršen vrlo rano u našoj eri. U papirusnoj zbirci Chester Beatty nalaze se dva kodeksa — jedan u kojem su uvezana četiri Evanđelja i Djela apostolska (P⁴⁵) i drugi unutar čijih se korica nalazi 9 od 14 Pavlovih poslanica (P⁴⁶) — koja pokazuju da su nadahnute grčke knjige Biblije bile sabrane ubrzo nakon što su apostoli pomrli. Budući da je trebalo neko vrijeme da kodeksi uđu u široku upotrebu te stignu i u Egipat, očigledno je da su ti nadahnuti spisi prikupljeni u obliku koji je i danas uobičajen najkasnije u drugom stoljeću. Dakle, krajem drugog stoljeća bilo je sasvim jasno da je kanon kršćanskih, grčkih knjiga Biblije bio zaključen, čime je zapravo bio zaključen i cjelokupni biblijski kanon.

16. (a) Koliko se uncijalnih rukopisa s tekstom kršćanskih, grčkih knjiga Biblije održalo do danas i iz kojeg razdoblja potječu? (b) U kojoj su mjeri uncijalni rukopisi poslužili pri izradi prijevoda Novi svijet i zašto ih je Odbor za prevođenje odlučio koristiti?

¹⁶ Pergamentni i kožni rukopisi. U prethodnom je dodatku bilo objašnjeno da se otprilike od četvrtog stoljeća n. e. kao materijal za pisanje umjesto papirusa počeo koristiti izdržljiviji materijal — pergament — koji se obično pravio od fine teleće, janjeće ili jareće kože. Neki od najvažnijih danas postojećih biblijskih rukopisa pisani su na pergamentu. U ovoj je knjizi već bilo riječi o pergamentnim i kožnim rukopisima hebrejskih knjiga Biblije. U tabeli na 314. stranici navedeni su neki od najvažnijih pergamentnih i kožnih rukopisa kako kršćanskih, grčkih knjiga Biblije tako i onih hebrejskih. Spomenuti rukopisi koji sadrže tekst grčkih knjiga u cijelosti su pisani velikim slovima, to jest pismom koje se naziva uncijala. U knjizi New Bible Dictionary piše da postoje 274 uncijalna rukopisa kršćanskih, grčkih knjiga Biblije, koji datiraju iz razdoblja od četvrtog do desetog stoljeća n. e. Tu je i više od 5 000 kurzivnih, odnosno minuskulnih, tekstova ispisanih rukopisom koji ima spojena slova. * Oni su također pisani na pergamentu, a potječu iz razdoblja koje je trajalo od devetog stoljeća n. e. do početka tiskarstva. Budući da su vrlo stari i, općenito uzevši, točni, uncijalne je rukopise Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet u velikoj mjeri koristio dok je vrlo pomno prevodio grčki tekst. Na to upućuje tabela “Neki od važnijih pergamentnih i kožnih rukopisa”.

17. (a) Koja su dva događaja potaknula zanimanje za proučavanje grčkog teksta Biblije? (b) Koje je znamenito djelo objavio Erazmo? (c) Kako nastaje kritički tekst?

¹⁷ Erazmov tekst. Tijekom dugih stoljeća mračnog srednjeg vijeka kad je prevladavao latinski jezik, a Rimokatolička crkva željeznom rukom vladala zapadnom Europom, učenost i znanje proživljavali su crne dane. Međutim, kad je u 15. stoljeću u Europi izumljeno tiskanje pomičnim slovima i kad je početkom 16. stoljeća došlo do protestantske reformacije, nastupila je veća sloboda i ponovno se probudilo zanimanje za grčki jezik. Tijekom tog početnog razdoblja buđenja učenosti glasoviti nizozemski učenjak Erazmo Roterdamski objavio je prvo izdanje svog  kritičkog teksta grčkog “Novog zavjeta”. (Kritičko izdanje priređuje se tako što se usporedno proučava izvjestan broj rukopisa, nakon čega se sklapa tekst pomoću riječi koje se s najviše sigurnosti mogu prihvatiti kao izvorne. Ispod teksta često se dodaje takozvani kritički aparat, odnosno skup bilježaka u kojima se navode drugačije varijante teksta koje se javljaju u nekim rukopisima.) To prvo izdanje tiskano je u Baselu (Švicarska) 1516, godinu dana prije nego što je u Njemačkoj započela reformacija. U njemu je bilo mnogo grešaka, no popravljeni je tekst objavljen u narednim izdanjima 1519, 1522, 1527. i 1535. Erazmo je za uspoređivanje i sastavljanje kritičkog teksta na raspolaganju imao samo nekoliko kasnijih kurzivnih rukopisa.

18. Što je omogućio Erazmov tekst i tko ga je korisno upotrijebio?

¹⁸ Erazmov kritički tekst grčkih biblijskih knjiga postao je polazišni tekst za poboljšane prijevode “Novog zavjeta” na nekoliko zapadnoeuropskih jezika. Omogućio je izradu prijevoda koji su bili bolji od onih starijih, koji su bili prijevod latinske Vulgate. Erazmov tekst prvi je iskoristio Nijemac Martin Luther, koji je dovršio svoj prijevod “Novog zavjeta” na njemački 1522. Iako je bio suočen sa žestokim proganjanjem, Englez William Tyndale napravio je engleski prijevod Erazmovog teksta. Dovršio ga je u izgnanstvu godine 1525. Talijan Antonio Brucioli preveo je Erazmov tekst na talijanski 1530. S pojavom Erazmovog grčkog teksta započelo je novo doba tekstualne kritike. Tekstualna kritika je metoda kojom se stručnjaci služe kako bi rekonstruirali i utvrdili izvorni biblijski tekst.

19. Opiši kako je uvedena podjela biblijskog teksta na poglavlja i retke te navedi što je takva podjela omogućila.

¹⁹ Podjela na poglavlja i retke. Robert Etienne (Estienne), poznat i po svom latinskom imenu Stephanus, bio je u 16. stoljeću ugledni pariški tiskar i nakladnik. Budući da se bavio izdavanjem knjiga, uvidio je da bi podjela teksta na poglavlja i retke omogućavala čitatelju lakše snalaženje u tekstu. Stoga ju je uveo u svom grčko-latinskom “Novom zavjetu” iz 1551. Podjelu na retke u hebrejskom dijelu Biblije uveli su masoreti, no Stephanusova francuska Biblija iz 1553. prva ju je sadržavala u cjelokupnom tekstu, a ta je podjela i danas u upotrebi. Istu su podjelu sadržavala i kasnija izdanja Biblije na engleskom. Ona je omogućila izradu biblijskih konkordancija, primjerice one koju je na engleskom 1737. objavio Alexander Cruden te dvije iscrpne konkordancije engleskog prijevoda “Authorized Version” — prvu je u Edinburghu 1873. objavio Robert Young, a drugu James Strong u New Yorku 1894.

20. Što je Textus Receptus i što je načinjeno na temelju njega?

²⁰ Textus Receptus. Stephanus je objavio i nekoliko izdanja grčkog “Novog zavjeta”. Uglavnom su se temeljila na Erazmovom tekstu, no u njega su unesene ispravke u skladu s Komplutskim poliglotom (višejezičnim izdanjem Biblije, poznatim i kao Biblia Complutensis) iz 1522. i s tekstom 15 kasnijih kurzivnih rukopisa nastalih u nekoliko prethodnih stoljeća. Stephanusovo treće izdanje grčkog teksta, objavljeno 1550, zapravo je postalo Textus Receptus (što na latinskom znači “prihvaćeni tekst”), pa su se na njemu temeljili razni engleski prijevodi Biblije iz 16. stoljeća i prijevod King James (prijevod Kralja Jakova) iz 1611.

21. Koja su kritička izdanja objavljena od 18. stoljeća i za što su poslužila?

²¹ Kritička izdanja grčkog teksta. Kasnije su izučavatelji grčkog jezika objavili još kvalitetnija kritička izdanja. Među njima se isticalo izdanje Johanna Jakoba Griesbacha, kojemu su bile dostupne stotine grčkih rukopisa pronađene do kraja 18. stoljeća. Najbolje izdanje Griesbachovog cjelokupnog grčkog teksta objavljeno je u razdoblju od 1796-1806. Njegov je kritički tekst poslužio kao temelj za Sharpeov engleski prijevod iz 1840, a sam grčki tekst tiskan je u sklopu izdanja The Emphatic Diaglott, koje je prvi put kao cjelovito izašlo 1864. Kvalitetna kritička izdanja objavili su i Konstantin von Tischendorf (1872) i Hermann von Soden (1910), a Sodenovo je izdanje bilo polazišni tekst za Moffattov engleski prijevod iz 1913.

22. (a) Čije je kritičko izdanje grčkog teksta postalo vrlo cijenjeno? (b) Kojim je engleskim prijevodima to izdanje poslužilo kao polazišni tekst?

²² Westcott-Hortov tekst. Vrlo cijenjeno kritičko izdanje grčkog teksta objavili su 1881. Westcott i Hort, stručnjaci sa sveučilišta Cambridge. Njihovim grčkim tekstom (koji je još bio u fazi korekturnog otiska) poslužio se pri preradi “Novog zavjeta” 1881. i Britanski odbor za preradu, čiji su Westcott i Hort bili članovi. Upravo je taj kritički tekst bio glavni polazišni tekst za engleski prijevod grčkih knjiga u Bibliji Novi svijet. Poslužio je kao temeljni tekst i za sljedeće engleske prijevode: The Emphasised Bible, American Standard Version, An American Translation (Smith-Goodspeed) i Revised Standard Version. * Ovaj posljednji prijevod oslanja se i na Nestleov tekst.

23. Koji su još tekstovi poslužili pri izradi prijevoda Novi svijet?

²³ Nestleovim grčkim tekstom (18. izdanje iz 1948) poslužio se i Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet radi usporedbe teksta. Taj je odbor konzultirao i tekstove koje su izdali katolički isusovački učenjaci José M. Bover (1943) i Augustinus Merk (1948). A pri osuvremenjivanju bilježaka u izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima iz 1984.  poslužio se i tekstom United Bible Societies (Ujedinjenih biblijskih društava) iz 1975. te Nestle-Alandovim tekstom iz 1979. *

24. Koji su drevni prijevodi također poslužili pri izradi prijevoda Novi svijet? Ako izdanje Novi svijet — s bilješkama i dodacima postoji na jeziku koji razumiješ, navedi neki primjer gdje se u tom izdanju ukazuje na te prijevode.

²⁴ Drevni prijevodi s grčkog jezika. Osim rukopisnih grčkih tekstova, izučavateljima su danas na raspolaganju i brojni rukopisi s prijevodima kršćanskih, grčkih knjiga Biblije na druge jezike. Postoji preko 50 rukopisa (odnosno fragmenata) starolatinskih prijevoda i tisuće rukopisa Jeronimove latinske Vulgate. Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet konzultirao je i te tekstove, a i prijevode na koptskom, armenskom i sirijskom jeziku. *

25. Zašto su naročito korisni hebrejski prijevodi grčkih knjiga Biblije na koje se ukazuje u izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima?

²⁵ Najstariji prijevodi grčkih knjiga Biblije na hebrejski jezik potječu u najmanju ruku iz 14. stoljeća. Zanimljivi su zato što je u više njih Božje ime vraćeno u kršćanske knjige Biblije. U izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima na mnogo se mjesta ukazuje na te hebrejske prijevode kraticom “J” uz koju stoji sitna brojka. Detaljnije informacije nalaze se u predgovoru tog izdanja (9-10. stranica) i u dodatku 1D, “Božje ime u kršćanskim, grčkim knjigama Biblije”. *

26. Kako su nastale tekstualne razlike među rukopisima i kako su se pojavile obitelji srodnih rukopisa?

²⁶ Između više od 13 000 rukopisa kršćanskih, grčkih knjiga Biblije postoje brojne tekstualne razlike. Brojne razlike postoje čak i između 5 000 rukopisa napisanih na grčkom jeziku. Jasno je da svaki prijepis načinjen s određenog rukopisa koji je poslužio kao predložak sadrži neke specifične pogreške. Kad je neki rukopis stigao u određeno područje, tamošnji su prepisivači u nove prijepise koje su pravili prenosili pogreške koje je on sadržavao i tako su te greške postale tipične za sve prijepise koji su načinjeni u tom području. Na taj su način nastale obitelji srodnih rukopisa. Ne predstavljaju li tisuće prepisivačkih pogrešaka razlog za ozbiljnu zabrinutost? Ne pokazuju li da tekst prilikom prijepisa nije vjerno prenošen? Nipošto ne!

27. U što možemo biti sigurni kad govorimo o vjerodostojnosti grčkog teksta?

²⁷ Doktor Fenton John Anthony Hort, jedan od autora Westcott-Hortovog kritičkog teksta, napisao je: “Velika većina novozavjetnih riječi ne podliježe nikakvim kritičkim postupcima odabira jer se kod njih ne javljaju nikakve tekstualne varijante, već ih samo treba preuzeti. (...) Ako zanemarimo manje važne razlike, riječi koje po našem mišljenju ostaju dvojbene teško da čine više od tisućitog dijela Novog zavjeta.” *

28, 29. (a) Koju bismo konačnu ocjenu mogli dati o kritičkom grčkom tekstu? (b) Što je jedan stručnjak kazao o tome?

²⁸ Ocjena tekstualnog prijenosa. Kakva je dakle konačna ocjena vjerodostojnosti i autentičnosti teksta nakon mnogih stoljeća njegovog prepisivanja? Ne samo da postoji na tisuće rukopisa koji se mogu uspoređivati nego su posljednjih desetljeća otkriveni i još stariji grčki rukopisi biblijskih knjiga koji su napisani otprilike 125. godine n. e., dakle svega nekoliko desetaka godina nakon što je oko 100. n. e. umro apostol Ivan. Tekst tih rukopisa predstavlja snažno jamstvo da nam je dostupan vjerodostojno rekonstruirani grčki tekst. Valja spomenuti što je o tome rekao Sir Frederic Kenyon, bivši kustos i knjižničar Britanskog muzeja:

²⁹ “Razmak između vremena nastanka izvornog teksta i vremena iz kojeg datiraju najstariji pronađeni rukopisi toliko je malen da je ustvari zanemariv, pa je tako uklonjena posljednja sumnja da je Biblija u osnovi došla do nas onako kako je napisana. I autentičnost i općenita vjerodostojnost novozavjetnih knjiga sada se mogu smatrati konačno dokazanima. Dakako, općenita vjerodostojnost jedna je stvar, a pouzdanost u detaljima druga.” *

30. Zašto možemo biti sigurni da prijevod Novi svijet svojim čitateljima vjerno prenosi ‘riječ Jehovinu’?

³⁰ Na njegovu posljednju primjedbu, o ‘pouzdanosti u detaljima’, zapravo odgovara izjava doktora Horta, citirana u 27. odlomku. Na tekstualnim je kritičarima da poprave detalje, a to su u velikoj mjeri i učinili. Stoga je Westcott-Hortov kritički tekst postao općeprihvaćen kao vrlo kvalitetan. Tekst kršćanskih, grčkih knjiga Biblije u prijevodu Novi svijet, temelji se na tom kvalitetnom grčkom tekstu i kao takav svojim čitateljima vjerno prenosi ‘riječ Jehovinu’, koja je na čudesan način ostala sačuvana u rukopisnoj građi grčkih tekstova (1. Petr. 1:24, 25).

31. (a) Što su suvremena otkrića pokazala u vezi s tekstom grčkih knjiga Biblije? (b) Na temelju shematskog prikaza s 309. stranice navedi koji je tekst poslužio kao glavni izvor za grčke knjige Biblije u prijevodu Novi svijet te navedi neke od sekundarnih izvora.

 ³¹ Vrijedi spomenuti i komentar Sir Frederica Kenyona, koji je iznio u svojoj knjizi Our Bible and the Ancient Manuscripts (1962, 249. stranica): “Zadovoljstvo je znati da su opću tekstualnu vjerodostojnost novozavjetnog teksta nepobitno dokazala suvremena otkrića koja su silno smanjila razdoblje između nastanka izvornih autografa i najstarijih postojećih rukopisa, te da razlike u čitanju, koliko god bile zanimljive, ne dovode u pitanje temeljna učenja kršćanske vjere.” Shematski prikaz na 309. stranici (“Izvori za prijevod Novi svijet — tekstovi grčkih knjiga Biblije”) pokazuje da su bili konzultirani svi srodni spisi kako bi se načinio točan engleski prijevod. U izdanju Novi svijet — s bilješkama i dodacima u brojnim bilješkama ispod teksta navode se potvrde za točne prijevode određenih mjesta. Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet iskoristio je pri izradi svog izvrsnog prijevoda vrhunska dostignuća višestoljetne biblijske znanosti. Stoga možemo biti sigurni u to da tekst kršćanskih, grčkih knjiga Biblije kakav danas čitamo doista sadrži ‘zdrave riječi’ koje su napisali nadahnuti učenici Isusa Krista. Držimo se tih dragocjenih riječi i neka nam one pomognu da rastemo “u vjeri i ljubavi”! (2. Tim. 1:13).

32. Zašto je tolika pažnja posvećena rukopisima i tekstu Biblije i do kojeg utješnog saznanja dolazimo nakon tog osvrta?

³² Ovaj i prethodni dodatak govorili su o rukopisima i tekstu Biblije. Zašto je tome posvećena tolika pažnja? Glavni je cilj bio nepobitno dokazati da je današnji tekst i hebrejskih i grčkih knjiga Biblije u osnovi isti kao i prvobitni, izvorni tekst koji su u davno doba napisali Jehovini nadahnuti sluge. Ti su izvorni spisi bili nadahnuti. No prepisivači, koliko god da su bili vješti, ipak nisu bili nadahnuti (Psal. 45:1; 2. Petr. 1:20, 21; 3:16). Stoga je trebalo proučiti silnu rukopisnu građu kako bi se jasno i nepogrešivo prepoznala čista “voda” istine koja je potekla iz Velikog Izvora, naime od Jehove Boga. Budimo uvijek silno zahvalni Jehovi za taj divan dar, za njegovu nadahnutu Riječ Bibliju i za divnu poruku o Kraljevstvu, koja poput bistre vode teče s njenih stranica!