ISUS nije nikad tvrdio da je Bog. Sve što je rekao o sebi ukazuje na to da nikada nije mislio da je po bilo čemu ravan Bogu — ni po snazi, ni po znanju, ni po starosti.

U svakom razdoblju svog postojanja — bilo na nebu ili na Zemlji — on svojim govorom i svojim postupanjem dokazuje svoju podređenost Bogu. Bog je uvijek viši, Isus manji, onaj koga je Bog stvorio.

UVIJEK iznova Isus je davao na znanje da je stvorenje, odvojeno od Boga, i da ima iznad sebe Boga, Boga kojega je obožavao, kojega  je nazivao ‘Ocem’. U molitvi koju je uputio Bogu, to jest Ocu, rekao je: “...tebe, jedinog istinitog Boga...” (Ivan 17:3, NS). Prema Ivanu 20:17 (NS), rekao je Mariji Magdaleni: “‘Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.’” U 2. Korinćanima 1:3 apostol Pavao potvrđuje ovaj odnos: “Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krista.” Budući da je Isus imao Boga, svog Oca, nije mogao istodobno biti Bog.

Apostoli se nisu sustezali govoriti o Isusu i Bogu kao o dvije međusobno jasno odvojene osobe: “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca... i jednoga Gospodina, Isusa Krista” (1. Korinćanima 8:6, Stvarnost). Apostol Pavao pokazuje razliku riječima: “Pred Bogom i Gospodinom Isusom Kristom i izabranim njegovim anđelima” (1. Timoteju 5:21). Kao što Pavao govori o Isusu i o anđelima kao o međusobno odvojenim stvorenjima na nebu, tako su i Isus i Bog dvije međusobno odvojene osobe.

Značajne su također Isusove riječi u Ivanu 8:17, 18: “A i u Zakonu vašemu stoji napisano da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. Ja sam koji svjedočim sam za sebe, i svjedoči za mene Otac koji me posla.” Ovdje Isus pokazuje da su on i Otac, to jest Svemogući Bog, dvije međusobno odvojene osobe, jer kako bi inače to mogla biti dva svjedoka?

Nadalje, Isus je objasnio da je on biće odvojeno od Boga, rekavši: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini” (Marko 10:18, Duda-Fućak). Tako je Isus rekao da nitko nije tako dobar kao Bog, čak ni on, Isus. Bog je dobar na način koji ga razlikuje od Isusa.

UVIJEK iznova Isus je davao izjave kao što su ove: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac” (Ivan 5:19, Stvarnost). “Jer sam sišao s neba, ne da bih činio svoju volju, nego volju onoga koji me poslao” (Ivan 6:38, NS). “Ono što ja naučavam nije moje, nego pripada onome koji me poslao” (Ivan 7:16, NS). Nije li onaj koji nekog drugog šalje veći od onog koji je poslan?

Ovaj je odnos očigledan u Isusovoj usporedbi o vinogradu. Boga, svog Oca, usporedio je s vlasnikom vinograda koji je za jedno vrijeme otputovao izvan zemlje, prepustivši vinograd vinogradarima koji su predočavali židovsko svećenstvo. Kad je kasnije vlasnik poslao jednog roba da uzme dio plodova vinograda, vinogradari su roba pretukli, poslavši ga natrag praznih ruku. Onda je vlasnik poslao drugog roba, a potom i trećeg; međutim, s obojicom se postupilo kao i s prvim. Najzad, vinogradar je rekao: “Poslat ću svoga ljubljenoga sina [Isusa]. Prema njemu će, nadam se, imati obzira.” No, iskvareni vinogradari su rekli: “‘Ovo je baštinik! Ubijmo ga da nama pripadne baština!’ Izbaciše ga izvan vinograda i ubiše” (Luka 20:9-16, Stvarnost). Tako je Isus predočio svoj vlastiti položaj onoga koji je bio poslan od Boga da vrši Božju volju, upravo onako kao što neki otac šalje podložnog sina.

Isusovi sljedbenici uvijek su na njega gledali kao na podložnog Božjeg slugu, ne kao na onoga koji je ravan Bogu. Molili su Boga u vezi “tvoga svetog Sluge  Isusa, ‘koga si pomazao’... da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci” (Djela apostolska 4:23, 27, 30, Stvarnost).

ODMAH početkom Isusova djelovanja na Zemlji, nakon što je bio kršten i izišao iz vode, Božji glas s neba je rekao: “Ovo je Sin moj ljubazni koji je po mojoj volji” (Matej 3:16, 17). Je li Bog rekao da je on svoj vlastiti sin, da je sam sebi po volji i da je sam sebe poslao? Ne, Bog, Stvoritelj, rekao je da je njemu, kao onome koji je viši, po volji netko manji, njegov Sin Isus, za predstojeći mu zadatak.

Isus je ukazao na viši položaj Oca kad je rekao: “Jehovin duh je na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest siromasima” (Luka 4:18, NS). Pomazati nekoga znači da netko tko je viši prenosi autoritet na nekoga tko još ne posjeduje autoritet, ili da mu dodjeljuje neki zadatak. U tom je slučaju Bog, bez prigovora, viši, jer on je pomazao Isusa i dao mu autoritet koji prije nije imao.

Isus je jasno ukazao da je njegov Otac viši kad ga je majka dvojice njegovih učenika zamolila da, kad dođe u svoje Kraljevstvo, jedan njen sin sjedi njemu zdesna a drugi slijeva. Isus je odgovorio: “Ne spada na me da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje ga je odredio moj Otac (Matej 20:23, Stvarnost). Da je Isus bio Svemogući Bog, njegov bi zadatak bio da dodijeli mjesta. No, Isus ih nije mogao dodijeliti, jer je to bila Božja stvar, a Isus nije Bog.

Isusove su molitve snažan primjer njegova podređenog položaja. Kad je Isus gledao smrti u oči, dao je razumjeti tko je viši kad je molio: “Oče, ako želiš, ukloni ovu čašu od mene. Ali, ne moja volja, nego tvoja da bude” (Luka 22:42, NS). Kome se molio? Jednom dijelu samoga sebe? Ne, on se molio nekome tko je u potpunosti bio od njega odvojen, svome Ocu, Bogu, čija je volja bila viša i koja je mogla biti drugačija od njegove, Jedinome koji je bio u stanju ‘ukloniti čašu’.

Netom pred smrt, Isus je uzviknuo: “Božje moj! Božje moj! Zašto si me ostavio?” (Marko 15:34). Ka kome je povikao Isus? K sebi samome ili k jednom dijelu sebe? Vapaj “Božje moj” sigurno nije došao od nekoga tko je sam sebe smatrao Bogom. A ako je Isus bio Bog, tko ga je onda napustio? On samoga sebe? To ne bi imalo smisla. Isus je također rekao: “Oče! U ruke tvoje povjeravam svoj duh” (Luka 23:46, NS). Ako je Isus bio Bog, iz kojeg bi razloga onda trebao svoj duh povjeriti Ocu?

Kad je Isus umro, bio je tri dana u grobu. Da je on bio Bog, onda Habakuk 1:12 (Stvarnost) ne bi bio točan, a gdje piše: “Bože moj, Sveče moj! Ti koji ne umireš!” Međutim, Biblija kaže da je Isus umro i da je ležao u grobu bez svijesti. A tko je uskrsnuo Isusa iz mrtvih? Ako je zaista bio mrtav, nije mogao sam sebe uskrsnuti. Ako, za razliku od toga, nije bio zaista, nego samo prividno mrtav, onda ne bi platio otkupnu cijenu za Adamov grijeh. No, on je zaista umro i platio je punu cijenu. Dakle, Bog je bio taj koji ga “je (Isusa) uskrisio, oslobodivši ga od lanaca smrti” (Djela apostolska 2:24, Stvarnost). Onaj koji je viši, Svemogući Bog, podigao je onoga koji je manji, svoga slugu Isusa, iz smrti.

Da li činjenica što je Isus mogao činiti čuda, što je naprimjer mogao uskrsavati mrtve, ukazuje na to da je Isus bio Bog? Pa i apostoli,  kao i proroci Ilija i Elizej, također su imali tu moć, pa ipak, oni su bili samo ljudi. Bog je prorocima, Isusu i apostolima dao moć da čine čuda da bi pokazao da je On stajao iza njih. Ipak, time nisu postali dijelom nekog višeosobnog božanstva.

U VEZI sa svojim proročanstvom o kraju ovog sustava stvari, Isus je izjavio: “Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli na nebu, ni Sin, već jedino Otac” (Marko 13:32, Stvarnost). Da je Isus bio druga jednako velika osoba nekog božanstva, onda bi znao ono što zna Otac. Ali, Isus to nije znao, jer on nije bio ravan Bogu.

Nadalje, u Jevrejima 5:8, (Stvarnost) čitamo da Isus “iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio”. Možemo li si predstaviti da Bog treba bilo što naučiti? Ne, ali Isus je trebao nešto naučiti što Bog nikad ne treba učiti — poslušnost. Bog nikada nikoga ne mora slušati.

Razlika između Božjeg znanja i Kristova znanja također je postojala kad je Isus bio uskrsnut u nebeski život da bi bio s Bogom. Zapazimo početne riječi posljednje biblijske knjige: “Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog” (Otkrivenje 1:1, Stvarnost). Ako je Isus bio dio nekog božanstva, da li mu je onda jedan drugi dio božanstva — Bog — trebao dati otkrivenje? Onda bi sigurno znao sve o tome, jer Bog je znao. Međutim, Isus to nije znao, jer on nije Bog.

ISUS je bio podređen Bogu, kako u svom predljudskom postojanju tako i dok je bio na Zemlji. Nakon svog uskrsnuća ostao je u podređenom, drugorazrednom položaju.

Govoreći o uskrsnulom Isusu, Petar i oni koji su bili s njim rekli su pred židovskim Sanhedrinom: “Ovoga [Isusa] je Bog uzvisio... na svoju desnicu” (Djela apostolska 5:31, NS). Pavao je pisao: “Bog [je] njega uzvisio u nadređeni položaj” (Filipljanima 2:9, NS). Ako je Isus bio Bog, kako je mogao biti uzvišen, to jest, podignut na viši položaj od onog kojeg je prije imao? Onda bi kao dio Trojstva već bio uzvišen. Da je Isus, prije nego što je bio uzvišen, bio ravan Bogu, daljnjim bi uzvisivanjem postao nadređen Bogu.

Pavao je također rekao da je Krist ušao “u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim” (Jevrejima 9:24, Stvarnost). Ako se pojaviš pred nekim drugim, kako onda možeš biti ta osoba? Da bi to učinio, moraš biti neka druga, od nje odvojena osoba.

Mučenik Stjepan, neposredno prije nego što je bio kamenovan do smrti, “pogledao je u nebo i ugledao Božju slavu i Isusa gdje stoji Bogu zdesna” (Djela apostolska 7:55, NS). On je jasno ugledao dvije međusobno odvojene osobe — ali nikakav sveti duh, nikakvog trojednog Boga.

U Otkrivenju 4:8 do 5:7 Bog je prikazan kako sjedi na svom nebeskom prijestolju, ali ne i Isus. On treba otići k Bogu i iz Božje desnice uzeti svitak. To pokazuje da Isus na nebu nije Bog, nego od njega odvojen.

S tim u skladu su objašnjenja u izdanju Bulletin of the John Rylands Library (Bilten biblioteke John Rylands) u Manchesteru (Engleska): “Isus je nakon svog uskrsnuća u nebeski život prikazan kao osoba koja zadržava svoju individualnost i koja je posve različita i odvojena od Božje osobe kao što je bila u svom životu na Zemlji kao zemaljski Isus. Pored Boga, i u usporedbi s Bogom, on se zaista pojavljuje kao još jedno nebesko biće u Božjim nebeskim dvorima, slično kao anđeli — premda kao Božji Sin spada u jednu drugu kategoriju i zauzima rang daleko iznad njih.” (Usporedi Filipljanima 2:11.)

U Bulletinu se kaže dalje: “Međutim, ono što je rečeno o njegovom životu i njegovim zadacima kao nebeskog Krista niti znači a niti podrazumijeva da je on u božanskom položaju ravan Bogu i da je u potpunosti sam Bog. Za  razliku od toga, u novozavjetnom opisu njegove nebeske osobe i njegove službe vidimo osobu odvojenu i podređenu Bogu.”

U vječnoj budućnosti na nebu Isus će i dalje biti od Boga odvojeni i njemu podređeni sluga. U Bibliji je to opisano ovako: “Zatim će doći svršetak, kada [Isus na nebu] preda... kraljevstvo Bogu i Ocu... Tada će se i sam Sin podložiti Onome koji je njemu sve podložio, da bude Bog sve u svemu” (1. Korinćanima 15:24, 28, Stvarnost).

STANOVIŠTE Biblije je jasno. Jehova, Svemogući Bog, nije samo osobnost odvojena od Isusa, nego je i u sva vremena viši od njega. Isus se uvijek prikazuje kao odvojen i manji, kao ponizni Božji sluga. Zato Biblija jasno kaže da je “Bog glava Kristu” kao što je “Krist glava svakome čovjeku” (1. Korinćanima 11:3, Stvarnost). A zbog toga je i sam Isus rekao: “Otac [je] veći od mene” (Ivan 14:28, Stvarnost).

Zaista, Isus nije Bog, a niti je ikada to tvrdio. To priznaje sve veći broj izučavatelja. Tako u spomenutom Bulletinu piše: “Treba se suočiti s činjenicom da u proteklih trideset do četrdeset godina sve veći broj uglednih izučavatelja Novoga zavjeta dolazi do uvjerenja da Isus... nikada nije sebe smatrao Bogom.”

Bulletin također kaže o kršćanima prvog stoljeća: “Kad su, dakle, [Isusu] davali počasne titule kao Krist, Sin čovječji, Sin Božji i Gospodin, željeli su na taj način pokazati da je on vršio Božje djelo, a ne da je Bog.”

Tako čak neki religionisti priznaju da se predodžba o Kristu kao o Bogu protuslovi cjelokupnom svjedočanstvu Biblije. Ono pokazuje da je Bog uvijek viši, a da je Krist njemu podređeni sluga.