AKO je nauka o Trojstvu istinita, onda bi trebala biti jasno i dosljedno razložena u Bibliji. Zašto? Jer se, kako to posvjedočuju apostoli, Bog otkrio čovječanstvu u Bibliji. A budući da moramo poznavati Boga da bismo ga obožavali na njemu dopadljiv način, Biblija bi nam trebala jasno reći tko je on.

Za vjernike prvog stoljeća Sveto pismo je bilo vjerodostojno Božje otkrivenje. Ono je bilo temelj njihova vjerovanja, najviši autoritet. Kad je, naprimjer, apostol Pavao propovijedao ljudima u gradu Bereji, “oni primiše riječ sa svim srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako” (Djela apostolska 17:10, 11).

Što su istaknuti Božji ljudi onog vremena smatrali svojom autoritetom? Djela apostolska 17:2, 3 (NS) nam to kažu: “Tako je Pavao po svom običaju... raspravljao s njima na temelju Pisma, tumačeći i navodima [iz Pisma] dokazujući.”

Sam Isus je prednjačio dobrim primjerom, koristeći Pismo kao temelj svog naučavanja. Uvijek iznova je govorio: “Stoji napisano.” On im i “kazivaše što je za njega u svemu pismu” (Matej 4:4, 7; Luka 24:27).

Dakle, Isusu, Pavlu i vjernicima prvog stoljeća Pismo je služilo kao temelj njihovog naučavanja. Oni su znali da je “sve... Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravno postavljanje stvari, za odgajanje u pravednosti, da bi čovjek Božji bio posve sposoban, potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Timoteju 3:16, 17, NS; vidi i 1. Korinćanima 4:6; 1. Solunjanima 2:13; 2. Petrova 1:20, 21).

Budući je Biblija u stanju ‘ispravno postavljati stvari’, trebala bi sadržavati jasno razjašnjenje o tako temeljnoj nauci kakvom se smatra nauka o Trojstvu. No, da li teolozi i povjesničari kažu da je to jasna biblijska nauka?

U JEDNOM protestantskom djelu stoji: “Riječ Trojstvo ne može se naći u Bibliji... Do 4. stoljeća to nije bila službena nauka crkvene teologije” (The Illustrated Bible Dictionary). A jedan katolički autoritet kaže da se kod Trojstva ne radi “izravno i neposredno o Riječi Božjoj” (New Catholic Encyclopedia).

I Catholic Encyclopedia komentira: “U Pismu nema niti jednog izraza koji bi označavao tri božanske osobe zajedno. Riječ τρίας [trías] (odgovarajuća latinska riječ je trinitas) nalazimo prvi put kod Teofila Antiohijskog, oko godine 180. n. e. ... Ubrzo nakon toga pojavljuje se u svom latinskom obliku trinitas kod Tertulijana.”

Međutim, to samo po sebi još nije dokaz da je Tertulijan naučavao Trojstvo. Katoličko djelo Trinitas — A Theological Encyclopedia of the Holy Trinity (Teološka enciklopedija Svetog Trojstva), primjerice, piše da su neki kasnije upotrebljavali neke Tertulijanove  riječi za opisivanje Trojstva. Ali, onda se čitaoca upozorava ovako: “No, to ne bi trebao biti povod za brzoplete zaključke, jer on ne primjenjuje te riječi na trinitarijansku teologiju.”

AKO već riječ “Trojstvo” ne nalazimo u Bibliji, može li se onda u njoj barem naći misao o Trojstvu? Što, naprimjer, otkrivaju Hebrejski spisi (“Stari zavjet”)?

The Encyclopedia of Religion (Enciklopedija religije) priznaje: “Današnji teolozi se slažu u tome da se nauka o Trojstvu ne može naći u hebrejskoj Bibliji.” A New Catholic Encyclopedia također kaže: “Nauka o Svetom Trojstvu ne naučava se u S[tarom] Z[avjetu].”

I jezuit Edmund Fortman u svojoj knjizi The Triune God (Trojedni Bog) priznaje: “Stari zavjet... niti jasno kaže niti sadrži potreban zaključak da postoji trojedan Bog koji je Otac, Sin i Sveti Duh... Ništa ne ukazuje na to da je bilo koji biblijski pisac čak samo naslućivao [Trojstvo] u Bogu... Tko u [“Starom zavjetu”] vidi nagovještaje ili ukaze ili ‘maglovite naznake’ o trojednoj osobi ide iznad riječi i namjere biblijskih pisaca.” (Naglašeno od nas.)

Istraživanje Hebrejskih spisa potvrđuje ove komentare. U prvih 39 knjiga Biblije, koje tvore pravi kanon nadahnutih Hebrejskih spisa, ne naučava se Trojstvo.

GOVORE li onda barem Kršćanski grčki spisi (“Novi zavjet”) jasno o nekom Trojstvu?

The Encyclopedia of Religion kaže: “Teolozi su jedinstveni u tome da ni Novi zavjet ne sadržava jasnu nauku o Trojstvu.”

Jezuit Fortman piše: “Pisci Novog zavjeta... ne govore nam ništa o nekoj formalnoj ili formuliranoj nauci o Trojstvu, o jasnoj nauci da su u jednom Bogu tri jednake božanske osobe... Nigdje ne nalazimo neku trinitarijansku nauku o tri raspoznatljive osobe božanskog života i djelovanja u jednom Božanstvu.”

The New Encyclopaedia Britannica primjećuje: “Ni riječ Trojstvo ni nauka kao takva ne može se naći u Novom zavjetu.”

Bernhard Lohse u svojoj knjizi A Short History of Christian Doctrine (Kratka povijest kršćanske doktrine) kaže: “Što se tiče Novog zavjeta, ne može se u njemu naići na nauku o Trojstvu.”

The New International Dictionary of New Testament Theology (Teološki leksikon pojmova Novog zavjeta) kaže slično: “N[ovi] Z[avjet] ne sadržava razvijenu nauku o Trojstvu. A protestantski teolog Karl Barth piše: ‘U Bibliji nedostaje izričita izjava da su Otac, Sin i Sveti Duh iste prirode.’”

E. Washburn, profesor na sveučilištu Yale, potvrđuje to riječima: “Isusu i Pavlu nauka o trojstvu bila je očigledno nepoznata... nikada je nisu spominjali” (Origin and Evolution of Religion [Porijeklo i razvoj religije]).

Povjesničar Arthur Weigall piše: “Isus Krist nije nikada spomenuo takav fenomen, a riječ ‘Trojstvo’ u Novom zavjetu se nigdje ne pojavljuje. Crkva je usvojila tu predodžbu tek tristo godina nakon smrti našega Gospodina” (The Paganism in Our Christianity).

Prema tome, ni 39 knjiga Hebrejskih spisa, ni kanon od 27 nadahnutih knjiga Kršćanskih grčkih spisa ne sadrži nikakvu jasnu nauku o Trojstvu.

JESU li prvi kršćani naučavali Trojstvo? Zapazimo sljedeće komentare povjesničara i teologa:

“Sve ovo pokazuje da prakršćanstvo nije još imalo izrazitu nauku o Trojstvu kakva je kasnije razrađena u vjerovanjima” (The New International Dictionary of New Testament Theology).

“Prvi kršćani, međutim, nisu prvobitno mislili u svoju vjeru preuzeti ovo shvaćanje [Trojstvo]. Oni su iskazivali poštovanje Bogu, Ocu, i Isusu Kristu, Sinu Božjem i priznavali su postojanje... Svetog Duha; ali, pomisao da ovo troje ustvari tvore Trojstvo, da su jednako veliki i da tvore jedinstvo, bila im je nepoznata” (The Paganism in Our Christianity).

“Kršćanska vjera isprva nije bila trinitarijanska... Nije to bila ni u apostolsko doba a  ni u doba nakon apostola, kao što to proizlazi iz N[ovog] Z[avjeta] i iz drugih spisa prvih kršćana” (Encyclopaedia of Religion and Ethics).

Formulacija ‘jedan Bog u tri Osobe’ tek se krajem 4. stoljeća čvrsto utemeljila, a do tada nije bila potpuno prihvaćena u kršćanski život i kršćansku vjeroispovijest... Apostolskim je ocima takvo shvaćanje ili predodžba bila posve strana” (New Catholic Encyclopedia).

PREDNICEJSKE oce priznaje se kao vodeće crkvene učitelje prvog stoljeća nakon Kristova rođenja. Treba zapaziti što su oni naučavali.

Justin Mučenik, koji je umro oko 165. g. n. e., nazvao je predljudskog Isusa stvorenim anđelom, rekavši da je on “različit... od onog Boga koji je sve stvorio”. Nadalje, rekao je da je Isus podređen Bogu i da “nikada nije učinio nešto što od njega Stvoritelj nije... tražio da učini ili kaže”.

Irenej, koji je umro oko 200. g. n. e., rekao je da je predljudski Isus egzistirao odvojeno od Boga i bio podređen. On je pokazao da Isus nije ravan “istinitom/pravom i jedinom Bogu”, koji je “iznad svega, osim kojeg nema drugog”.

Klement Aleksandrijski, koji je umro oko 215. g. n. e., označio je Isusa u njegovom predljudskom postojanju “stvorenjem”, a Boga “nestvorenim, neprolaznim i jedinim pravim Bogom”. On je rekao da je Sin “najbliži jedinom svemogućem Ocu”, ali da mu nije ravan.

Tertulijan, koji je umro oko 230. g. n. e., naučavao je da je Bog najviši. On je zapazio: “Budući da je Otac veći, razlikuje se od Sina; kao što je i onaj koji rađa različit od onog koji je rođen; onaj koji šalje različit je od onoga koji je poslan.” Također je rekao: “Bilo je vrijeme kad Sin još nije postojao... Prije nego je sve stvoreno, Bog je bio sam.”

Hipolit, koji je umro oko 235. g. n. e., pisao je da je Bog “jedan Bog, prvi i Jedini, Stvoritelj i Gospodar svega/sviju”, i “ništa mu nije [po starosti] ravno... Nego je bio jedan, sam po sebi; koji je, jer je to želio, dozvao u postojanje ono što prije nije postojalo”, kao što je to bilo sa stvorenim predljudskim Isusom.

Origen, koji je umro oko 250. g. n. e., rekao je: “Otac i Sin su... u pogledu svog bitka... dvije stvari”; “u usporedbi s Ocem, [Sin] je sasvim malo svjetlo”.

Obuhvativši povijesne dokaze, Alvan Lamson kaže u svom djelu The Church of the First Three Centuries (Crkva u prva tri stoljeća): “Današnja popularna nauka o Trojstvu... ne dobiva podršku iz riječi Justina [Mučenika]: a ova primjedba može se proširiti na sve prednicejske oce; to jest, na sve kršćanske pisce prvih tristo godina nakon Kristova rođenja. Istina, oni govore o Ocu, Sinu i... svetom Duhu, ali ne kao o međusobno ravnima, kao o nekoj numeričkoj biti, ne kao o Tri u Jednom, u onom smislu kao što to sada naučavaju trinitarijanci. Zapravo, upravo je suprotno.”

Prema tome, Biblija i povijest potvrđuju da je Trojstvo bilo nepoznato u biblijska vremena i nekoliko stoljeća nakon toga.