SADA bi mogao upitati: ‘Ako Trojstvo nije biblijska nauka, kako je onda postala naukom tzv. kršćanstva?’ Mnogi vjeruju da je bila formulirana na koncilu u Niceji godine 325. n. e.

Međutim, to nije sasvim točno. Koncil u Niceji je, doduše, objasnio da je Krist istog bitka kao i Bog, što je kasnije položilo temelj trinitarijanskoj teologiji, ali o nekom Trojstvu još nije bilo govora. Na ovom koncilu nije ništa bilo rečeno o tome da je sveti duh treća osoba trojednog Boga.

GODINAMA se postepeno razvijala predodžba da je Isus Bog, a ujedno je iz biblijskih razloga bila najžešće pobijana. Da bi razriješio prepirku, rimski car Konstantin sazvao je sve biskupe u Niceju. Došlo je oko 300 — otprilike trećina — biskupa.

Konstantin nije bio kršćanin. Navodno se kasnije u svom životu obratio, ali krstio se tek na samrtnoj postelji. Henry Chadwick u djelu The Early Church (Pracrkva) piše: “Konstantin je poput svog oca obožavao nepobijeđenog boga Sunca... Konstantinovo obraćenje ne može se tumačiti kao neko unutarnje iskustvo milosrđa... To je bila vojna stvar. Konstantin nije nikada posjedovao jasno razumijevanje kršćanske nauke, ali bio je uvjeren da Bog kršćana može podariti pobjedu u borbi.”

Koju je ulogu ovaj nekršteni car odigrao na koncilu u Niceji? Encyclopaedia Britannica piše: “Konstantin je predsjedavao, pri čemu je vodio pregovaranje, predloživši sam odlučujuću formulu... koja izražava odnos Krista prema Bogu u [nicejskom] vjerovanju, naime da je ‘jedan bitak s Bogom’... Iz straha pred carem, svi su biskupi, osim dvojice, potpisali [nicejsko] vjerovanje — mnogi od njih protiv vlastitog uvjerenja.”

Konstantin je, dakle, odigrao odlučujuću ulogu. Nakon što su dva mjeseca vođene najžešće vjerske rasprave, ovaj poganski političar se umiješao, odlučivši u korist onih koji su rekli da je Isus Bog. Zašto? Sigurno ne iz biblijskog uvjerenja. “Konstantin zapravo nije imao ni najmanje razumijevanje za pitanja koja su se postavljala u grčkoj teologiji”, stoji u djelu A Short History of Christian Doctrine. Ali, razumio je da je ovaj religiozni raskol predstavljao prijetnju njegovom carstvu, kojeg je želio učvrstiti.

No, nijedan na nicejskom koncilu prisutni biskup nije zagovarao Trojstvo. Oni su samo donijeli odluku o Isusovoj prirodi, ali ne o ulozi svetoga duha. Ako je Trojstvo jasna biblijska nauka, nisu li je onda u to vrijeme trebali iznijeti?

NAKON koncila u Niceji, rasprave o ovoj temi su se nastavile još desetljećima. Oni koji su zastupali gledište da Isus nije jedno s Bogom čak su jedno vrijeme opet bili u milosti. Međutim, car Teodozije je kasnije donio odluku protiv njih. On je utvrdio vjerovanje nicejskog koncila kao normu za svoje carstvo i godine 381. n. e. sazvao je koncil u Konstantinopolu kako bi razjasnio vjerovanje.

Taj se koncil složio u tome da je sveti duh na istom stupnju s Bogom i Kristom. Po prvi puta je nauka o Trojstvu bila jasno formulirana.

Ipak, i nakon koncila u Konstantinopolu Trojstvo nije bilo opće prihvaćeno. Mnogi su ga pobijali i zbog toga su bili žestoko proganjani. Tek je u kasnijim stoljećima ova nauka postala ustaljeno vjerovanje. The Encyclopedia Americana zapaža: “Nauka o Trojstvu doživjela je puni razvoj na zapadu, i to u skolastici  srednjeg vijeka, kad je se težilo objasniti riječima filozofije i psihologije.”

ATANAZIJSKO vjerovanje je jasnije definiralo Trojstvo. Atanazije je bio svećenik koji je podupirao Konstantina na koncilu u Niceji. U vjerovanju koje nosi njegovo ime piše: “Mi obožavamo jednog Boga u Trojstvu... Otac je Bog, Sin je Bog, Sveti Duh je Bog, a ipak to nisu tri Boga, nego samo jedan Bog.”

Međutim, dobro obaviješteni izučavatelji slažu se u tome da ovo vjerovanje ne potječe od Atanazija. The New Ecyclopædia Britannica daje opasku: “Do 12. stoljeća ovo vjerovanje je bilo nepoznato u istočnim crkvama. Od 17. stoljeća izučavatelji se u općenitom slažu u tome da Atanazije nije bio začetnik Atanazijskog vjerovanja (umro je 373), nego da je po svoj prilici bilo napisano u 5. stoljeću u južnoj Francuskoj... U 6. i 7. stoljeću utjecaj ovog vjerovanja mogao se jasno osjetiti prvenstveno u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj. U 9. stoljeću se upotrebljavalo u crkvenoj liturgiji u Njemačkoj, a nešto kasnije u Rimu.”

Tako su od Kristovog vremena prošla stoljeća dok Trojstvo u tzv. kršćanstvu nije postalo široko prihvaćeno. A što je pri svemu tome utjecalo na donošenje odluka? Riječ Božja ili klerikalna i politička razmišljanja? U knjizi Origin and Evolution of Religion, E. W. Hopkins odgovara: “Konačna ortodoksna definicija Trojstva bila je najvećim dijelom crkveno-politička stvar.”

ZLOGLASNA povijest Trojstva odgovara onome što će, prema proročanskim riječima Isusa i njegovih apostola, nastupiti nakon njihove smrti. Oni su rekli da će doći do odmetanja, do odstupanja, do otpada od pravog obožavanja. No, Krist će pri svom ponovnom dolasku, prije nego dođe Božji dan u koji će uništiti sadašnji sustav stvari, ponovno obnoviti pravo obožavanje.

O tom “danu” rekao je apostol Pavao: “Neće doći dok ne dođe najprije otpad i ne pokaže se čovjek bezakonja” (2. Solunjanima 2:3, 7). Kasnije je prorokovao: “Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada, i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30, Stvarnost). I drugi Isusovi učenici pisali su o otpadu i ‘bezakonoj’ klasi svećenstva. (Vidi naprimjer 2. Petrova 2:1; 1. Ivanova 4:1-3; Juda 3, 4.)

Pavao je također pisao: “Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4, Stvarnost).

Sam Isus je objasnio tko je stajao iza ovog otpada od pravog obožavanja. Rekao je da je on, Isus, posijao dobro sjeme, ali da je neprijatelj, Sotona, preko toga po njivi posijao korov. Zajedno s prvim stabljikama pšenice pojavit će se i korov. Prema tome, odstupanje od pravog obožavanja bilo je za očekivati, ali u vrijeme žetve Krist će sve opet dovesti u red (Matej 13:24-43). The Encyclopedia Americana piše: “Nauka o Trojstvu 4. stoljeća nije točno odražavala učenje prvih kršćana o prirodi Boga; upravo suprotno, ona je odstupala od ovog učenja.” Gdje, dakle, treba tražiti korijene ovog odstupanja? (1. Timoteju 1:6).

POSVUDA u starom svijetu, a napose još u Babiloniji, bilo je uobičajeno obožavanje skupina od tri boga ili trijada. U stoljećima  prije, za vrijeme i nakon Krista ovo je obožavanje bilo rašireno i u Egiptu, Grčkoj i u Rimu. A nakon smrti apostola, ova poganska vjerska gledišta počela su prodirati u tzv. kršćanstvo.

Povjesničar Will Durant primjećuje: “Kršćanstvo nije razorilo poganstvo; ono ga je preuzelo u sebe... Predodžbe o božanskom trojstvu potjecale su iz Egipta.” A u knjizi Egyptian Religion (Egipatska religija), Siegfried Morenz piše: “Trojstvo je bilo glavna preokupacija egipatske teologije... tri Boga obuhvaćena su u jedno jedino biće, naslovljeno u singularu [jednini]. Na taj se način u toj duhovnoj snazi egipatske religije očituje izravna veza s kršćanskom teologijom.”

Ovaj su utjecaj odražavali crkveni ljudi kasnog trećeg i ranog četvrtog stoljeća u Aleksandriji, Egipat, kao naprimjer Atanazije, kad su formulirali ideje koje su vodile do Trojstva. Njihov utjecaj se proširio, tako da je Morenz mogao reći: “Aleksandrijsku teologiju možemo smatrati posrednikom između egipatskog religioznog nasljeđa i kršćanstva.”

U predgovoru djela History of Christianity (Povijest kršćanstva) od Edwarda Gibbona čitamo: “Ako je poganstvo bilo pobijeđeno od strane kršćanstva, onda vrijedi i obrnuto, da je kršćanstvo bilo iskvareno poganstvom. Iz čistog deizma prvih kršćana... crkva Rima napravila je nerazumljivu dogmu o trojstvu. Mnoge poganske predodžbe koje su izmislili Egipćani, a idealizirao ih Platon, bile su preuzete kao vjerodostojne.”

Djelo A Dictionary of Religious Knowledge daje zapažanje da mnogi kažu: “Trojstvo se može svesti na pokvarljiv utjecaj poganskih religija, a bilo je nakalemljeno na kršćansku vjeru.” A u djelu The Paganism in Our Christianity piše: “Ovaj pojam [Trojstvo] isključivo je poganskog porijekla.”

Iz tog razloga piše James Hastings u djelu Encyclopaedia of Religion and Ethics (Enciklopedija religije i etike): “U hinduizmu, naprimjer, susrećemo trojnu grupu Brahma, Šiva i Višnu, a u egipatskoj religiji trojnu grupu Oziris, Izida i Hor... Nisu samo stare religije gledale na Boga kao na Trojstvo. Pomislimo na neoplatonski pojam o Najvišem Biću ili o konačnoj stvarnosti”, koja je “prikazana kao trijada”. Kakve veze s Trojstvom ima grčki filozof Platon?

SMATRA se da je Platon živio od 428 do 347 prije Krista. Istina, on nije naučavao Trojstvo u njegovom sadašnjem obliku, no njegova je filozofija utrla put tome. Kasnije su nastali filozofski pravci koji su zastupali vjerovanja u trijade, a koja su bila pod utjecajem Platonovih ideja o Bogu i svijetu.

O Platonovom utjecaju piše u francuskom djelu Nouveau Dictionnaire Universel (Novi univerzalni rječnik): “Platonsko trojstvo — samo po sebi je samo preraspored starijih trojstava koji sežu unatrag do ranih naroda — izgleda da je racionalno filozofsko trojstvo osobina, koje je stvorilo tri hipostaze ili božanske osobe kakve naučavaju kršćanske crkve... Ova predodžba grčkog filozofa o božanskom trojstvu... može se naći u svim starim [poganskim] religijama.”

The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge (Nova Schaff-Herzogova enciklopedija vjeske spoznaje) pokazuje utjecaj ove grčke filozofije: “Nauku o Logosu i Trojstvu formirali su grčki crkveni oci koji su... izravno ili neizravno, bili pod jakim utjecajem platonske filozofije... Da su iz ovog izvora u Crkvu prodrle zablude i iskvaren utjecaj, ne može se poreći.”

U djelu The Church of the First Three Centuries piše: “Nauka o Trojstvu nastajala je postepeno i to razmjerno kasno... potjecala je iz izvora koji je židovskim i kršćanskim spisima bio potpuno stran; ...postepeno je poprimala oblik i usadili su je u kršćanstvo crkveni oci na koje je utjecao Platon.”

Krajem 3. stoljeća naše ere “kršćanstvo” i neoplatonska filozofija međusobno su se nerazdvojno stopili. Adolf Harnack u djelu Outlines of the History of Dogma (Pregled povijesti i dogme) piše da se crkvena nauka “čvrsto ukorijenila na tlu Helenizma [poganska Grčka]. Uslijed toga postala je za veliku većinu kršćana tajna”.

Crkva je tvrdila da se nove nauke temelje na Bibliji. Ali, Harnack kaže: “U stvarnosti ona je u svojoj sredini legitimirala helenističke  špekulacije, praznovjerna gledišta i običaje poganskog mističnog obožavanja.”

U knjizi A Statement of Reasons (Dokazi), Andrews Norton piše o Trojstvu: “Možemo slijediti povijest ove nauke unatrag sve do njenog izvora, ne u kršćanskom otkrivenju, nego u platonskoj filozofiji... Trojstvo nije nauka Krista i njegovih apostola, već je izum škole kasnijih platonista.”

Otpad kojeg su prorekli Krist i apostoli doživio je tako svoj puni procvat u 4. stoljeću naše ere. Razvoj nauke o Trojstvu samo je jedan dokaz toga. Otpadničke crkve počele su preuzimati i druga poganska shvaćanja, kao što je paklena vatra, besmrtnost duše i idolopoklonstvo. Tzv. kršćanstvo je, duhovno govoreći, stupilo u prorečeno mračno razdoblje, u kojem je svećenstvo, “čovjek bezakonja”, odigralo dominantnu ulogu (2. Solunjanima 2:3, 7).

ZAŠTO Božji proroci kroz sva ta stoljeća nisu poučavali Božji narod o Trojstvu? I zašto Isus kao Veliki Učitelj nije upotrijebio svoju sposobnost da svojim sljedbenicima razjasni nauku o Trojstvu? Zar bi Bog nadahnuo stotine stranica Svetoga pisma a da pri tome ne bi naučavao Trojstvo, ako je ono “centralna nauka” vjere?

Trebaju li pravi kršćani vjerovati da Bog, stoljećima nakon Krista i nakon što je nadahnuo zapisivanje Biblije, podupire formulaciju nauke koja je stoljećima bila nepoznata njegovim slugama, nauke koja je “nedokučiva tajna” i “za ljude neshvatljiva”, koja je “najvećim dijelom bila crkveno-politička stvar”?

Svjedočanstvo povijesti je jasno: Nauka o Trojstvu je odstupanje od istine, otpad od nje.