PREMA nauci o Trojstvu, sveti duh je treća osoba božanstva, ravna Ocu i Sinu. U knjizi Our Orthodox Christian Faith kaže se: “Sveti duh je u potpunosti Bog.”

Riječ koja se najčešće u Hebrejskim spisima upotrebljava za “duh” je rúach, što znači “dah; vjetar; duh”. U Grčkim spisima za to upotrebljena riječ, pneúma, sličnog je značenja. Ukazuju li ove riječi da je sveti duh treća osoba nekog Trojstva?

NAČIN kako Biblija upotrebljava riječ “sveti duh” ukazuje da je to kontrolirana sila koju Jehova Bog upotrebljava za ostvarenje svojih raznovrsnih namjera. U određenom se smislu može usporediti s električnom strujom, snagom koja može biti upotrijebljena u najrazličitije svrhe.

U 1. Mojsijevoj 1:2 (NS) piše: “A Božja djelujuća sila [“duh” (hebrejski: rúach)] kretala se amo-tamo nad površinom vodâ.” U ovom je slučaju Božji duh, njegova djelujuća sila, služila pri oblikovanju Zemlje.

Nadalje, Bog upotrebljava svoj duh za prosvjetljavanje svojih slugu. David je molio: “Nauči me činiti tvoju volju, jer ti si moj Bog. Tvoj duh [rúach] je dobar; on me vodi zemljom čestitosti” (Psalam 143:10, NS). Kad je bilo postavljeno 70 sposobnih muževa da pomažu Mojsiju, Bog mu je rekao: “Morat ću uzeti nešto duha [rúach] koji je na tebi i staviti ga na njih” (4. Mojsijeva 11:17, NS).

Biblijska proročanstva bila su zapisivana kad su Božji ljudi “bili poneseni svetim duhom (grčki: pneúma)” (2. Petrova 1:20, 21, NS). Tako je Biblija bila “od Boga nadahnuta”, a za to upotrebljena grčka riječ je Theópneustos, doslovce: “od Boga udahnut” (2. Timoteju 3:16, NS) Sveti duh je prouzročio i to da su određeni ljudi imali vizije ili proročanske snove (2. Samuelova 23:2; Joel 2:28, 29; Luka 1:67; Djela apostolska 1:16; 2:32, 33).

Sveti je duh potaknuo Isusa da nakon svog krštenja ode u pustinju (Marko 1:12). Duh je u nutrini Božjih slugu bio poput vatre i ta ih je sila poticala. Osposobljavala ih je da govore odvažno i hrabro (Mihej 3:8; Djela apostolska  7:55-60; 18:25; Rimljanima 12:11; 1. Solunjanima 5:19).

Svojim duhom Bog izvršuje svoje sudske presude nad pojedincima i čitavim narodima (Izaija 30:27, 28; 59:18, 19). Božji duh može dospjeti svugdje, djelujući u korist ljudi ili protiv njih (Psalam 139:7-12)

BOŽJI duh također može njegovim slugama dati snagu “koja je iznad obične” (2. Korinćanima 4:7, NS). To im omogućava da izdrže kušnje vjere ili da čine nešto što inače ne bi mogli činiti.

Naprimjer, o Samsonu čitamo u Sucima 14:6: “Duh Jahvin zahvati Samsona, i on goloruk raskida lava” (Stvarnost). Je li zaista neka božanska osoba ušla u Samsona ili došla nad njega, upravljajući njegovim tijelom tako da učini ono što je uradio? Nije, to je jednostavno bila “snaga Gospodinova koja je učinila Samsona jakim” (Today’s English Version).

Biblija kaže da je sveti duh sišao na krštenog Isusa kao golub, a ne u ljudskom obličju (Marko 1:10). Ova Božja djelujuća sila osposobila je Isusa da liječi bolesne i da uskrsava mrtve. Kao što u Luki 5:17 piše: “A njega [Isusa] je snaga Gospodnja [Božja] gonila da ozdravlja” (Stvarnost).

Božji duh je osposobio i Isusove učenike da čine čuda. U Djelima apostolskim 2:1-4 (NS) izvještava se da su se učenici sakupili na Pentekost, “i iznenada je nastala huka s neba poput navale jakog vjetra... te su se svi napunili svetog duha i počeli govoriti raznim jezicima, kako im je duh davao da se izraze”.

Sveti je duh, dakle, Isusu i drugim Božjim slugama dao snagu da urade nešto što inače ljudi ne bi mogli učiniti.

NE POSTOJE li, međutim, biblijski citati koji govore o svetom duhu kao o (nekoj) osobi? Postoje, ali zapazimo što o tome kaže katolički teolog Edmund Fortman u knjizi The Triune God: “Iako je ovaj duh često personificiran, ipak je prilično jasno da sveti pisci [Hebrejskih spisa] nikada nisu došli na misao da je ovaj duh osoba, a niti su ga prikazivali kao takvog.”

Nije ništa neobično da se u Bibliji nešto personificira. Tako se kaže da mudrost ima djecu (Luka 7:35). Grijeh i smrt nazivaju se kraljevima (Rimljanima 5:14, 21). U 1. Mojsijevoj 4:7 (The New English Bible) kaže se: “Grijeh je demon koji čuči na vratima”; ovdje je, dakle, grijeh personificiran kao zao duh koji čuči na Kainovim vratima. No, grijeh, naravno, nije duhovna osoba. Jednako tako ni sveti duh personificiranjem ne postaje duhovnom osobom.

 U 1. Ivanovoj 5:6-8 kaže se da ne samo duh, nego i “voda... i krv” ‘svjedoče’. Očigledno, voda i krv nisu osobe, a niti je sveti duh osoba.

Suglasno tome, Biblija obično izraz “sveti duh” upotrebljava na jedan neosoban način, tako što ga, naprimjer, uspoređuje paralelno s vodom i vatrom (Matej 3:11; Marko 1:8). Ljude se pobuđuje da se napune svetim duhom umjesto vinom (Efežanima 5:18). Kaže se da se ljudi ispunjuju duhom svetim kao što se ispunjuju osobinama kao što je mudrost, vjera i radost (Djela apostolska 6:3; 11:24; 13:52). A u 2. Korinćanima 6:6 sveti je duh uključen u čitav niz osobina. Takvi izrazi ne bi bili tako općeniti da je sveti duh osoba.

Iako se u nekim biblijskim citatima kaže da duh govori, drugi citati pokazuju da je to u stvarnosti uslijedilo kroz ljude ili anđele (Matej 10:19, 20; Djela apostolska 4:24, 25; 28:25; Jevrejima 2:2). U ovim slučajevima duh djeluje poput radiovalova koji prenose poruke od jedne osobe do neke druge koja je jako udaljena.

U Mateju 28:19 spominje se “ime... svetog duha”. Međutim, riječ “ime” ne označava uvijek osobno ime, ni u grčkom ni u hrvatskosrpskom. Kad kažemo: “U ime zakona”, ne osvrćemo se na neku osobu. Podrazumijevamo ono što zakon predstavlja, njegov autoritet. U izdanju Word Pictures in the New Testament od Robertsona je rečeno: “Ovdje upotrijebljena riječ ime (ónoma) upotrebljava se u Septuaginti i u papirusima općenito za moć i autoritet.” Dakle, tko se krsti ‘u ime svetoga duha’, taj priznaje autoritet duha, da isti potječe od Boga i da djeluje Božjom voljom.

ISUS je sveti duh označio ‘pomoćnikom’, rekavši da će ovaj poučavati, voditi i govoriti (Ivan 14:16, 26; 16:13). Grčka riječ za pomoćnik (parákletos) muškog je roda. Kad se, dakle, Isus osvrnuo na to što će pomoćnik raditi, upotrijebio je muške osobne zamjenice (Ivan 16:7, 8). Ako se, za razliku od toga, upotrebljava grčka riječ za duh (pneúma) koja je u grčkom imenica srednjeg roda, ispravno je upotrijebljena i zamjenica srednjeg roda (‘to’).

Većina trinitarijanskih prevodilaca prešućuje ovu činjenicu. Tako, naprimjer, katolička New American Bible u vezi Ivana 14:17 priznaje: “Grčka riječ za ‘duh’ srednjeg je roda, ipak, mi u engleskom prijevodu upotrebljavamo engleske lične zamjenice (‘on’, ‘njegov’, ‘njemu’), iako u većini grčkih MSS [manuskripta] stoji ‘to’.”

Prema tome, kad se u Bibliji u vezi s parákletos u Ivanu 16:7, 8 upotrebljavaju muške osobne zamjenice, time se ne izražava neka nauka, nego je to u skladu s gramatičkim pravilima.

RAZLIČITI izvori priznaju da Biblija ne podupire shvaćanje da je sveti duh treća osoba Trojstva. Naprimjer:

The Catholic Encyclopedia: “Nigdje u Starom zavjetu ne nalazimo jasno ukazivanje na neku treću osobu.”

Katolički teolog Fortman: “Židovi nikada nisu duh smatrali osobom. Ne postoji ni čvrst dokaz za to da je bilo koji pisac Starog zavjeta zastupao ovo gledište... U sinoptičkim evanđeljima i u Djelima apostolskim Sveti je Duh obično prikazan kao božanska sila ili moć.”

New Catholic Encyclopedia: “Jasno, S[tari] Z[zavjet] ne zamišlja Božji duh kao osobu... Božji duh je jednostavno Božja sila. Ako se katkad prikazuje odvojeno od Boga, to je zato što Jahvin dah djeluje izvan njega.” Također se kaže: “Iz većine citata N[ovoga] Z[avjeta] proizlazi da Božji duh nije netko, nego nešto; to se posebno vidi iz paralelnosti između duha i Božje sile.” (Naglašeno do nas.)

A Catholic Dictionary: “U cjelini, Novi zavjet, kao i Stari, govori o duhu kao o božanskoj sili u smislu energije.”

Dakle, ni Židovi ni prvi kršćani nisu u svetom duhu vidjeli treću osobu Trojstva. Ova je nauka nastala tek stoljećima kasnije. A Catholic  Dictionary navodi: “Treća Osoba bila je ustanovljena na koncilu u Aleksandriji godine 362... i konačno na koncilu u Konstantinopolu godine 381” — tri i pol stoljeća nakon što su učenici na Pentekost bili napunjeni duhom!

Ne, sveti duh nije osoba, a ni dio Trojstva. Sveti duh je Božja djelujuća sila koju on upotrebljava pri provođenju svoje volje. Sveti duh nije ravan Bogu, nego mu je uvijek podređen i stoji mu na raspolaganju.