“Sve stvorenje neprestano zajedno uzdiše i u boli je zajednički sve do sad” (Rimljanima 8:22, New World Translation). Ljudska patnja je bila velika kad je to bilo zapisano prije više od 1900 godina. Mnogi su bili potišteni. Zbog toga se pozivalo kršćane: “Utješavajte malodušne” (1. Solunjanima 5:14).

Danas je ljudska tjeskoba još veća i više je ljudi nego ikad prije potišteno. No, treba li nas to iznenaditi? Zapravo ne, jer Biblija označava ovo vrijeme kao ‘posljednje dane’ i naziva ih ‘kritičnim vremenima, s kojima će se teško izlaziti na kraj’ (2. Timoteju 3:1-5, NW). Isus Krist je prorekao da će u toku tih posljednjih dana “narodi biti u tjeskobi”, te da će “ljudi (...) umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet” (Luka 21:7-11, 25-27, Stvarnost; Matej 24:3-14).

Kad ljudi proživljavaju dugotrajnu zabrinutost, strah, žalost ili druga takva negativna stanja, često postanu potišteni. Uzrok potištenosti ili krajnje tuge može biti smrt voljene osobe, razvod braka, gubitak posla ili bolest koja ne popušta. Ljudi također postaju potišteni kad se pojavi osjećaj bezvrijednosti, kad imaju osjećaj da su zatajili i obeshrabrili druge. Svakoga može svladati neka teška situacija, no kad osoba razvije osjećaj beznadnosti i nije u stanju vidjeti bilo koji izlaz iz teške situacije, to može dovesti do teške depresije.

Ljudi u drevna vremena proživljavali su slične osjećaje. Job je patio od bolesti i osobne nesreće. Smatrao je da ga je Bog napustio, pa je izrazio prezir prema životu (Job 10:1; 29:2, 4, 5). Jakov je bio potišten zbog prividne smrti svog sina,  nije prihvaćao utjehu i želio je umrijeti (1. Mojsijeva 37:33-35). Osjećajući krivnju zbog ozbiljne pogreške, kralj David je jadikovao: “Povazdan lutam žalostan. Iscrpljen sam” (Psalam 38:7, 9, St; 2. Korinćanima 7:5, 6).

Danas su mnogi postali potišteni zato što preopterećuju sami sebe, pokušavajući izvršavati svakodnevne poslove koji su iznad njihovih umnih, emocionalnih i fizičkih sposobnosti. Očito je da pritisak, zajedno s negativnim mislima i emocijama, može štetno djelovati na tijelo i pridonijeti kemijskoj neravnoteži u mozgu koja uzrokuje potištenost. (Usporedi Priče Salamunove 14:30.)

Epafrodit, kršćanin prvog stoljeća iz Filipa, postao je “žalostan što [su njegovi prijatelji] čuli da je obolio”. Epafrodit, koji se razbolio nakon što su ga njegovi prijatelji poslali u Rim s potrepštinama za apostola Pavla, mislio je možda da je razočarao svoje prijatelje, te da oni misle kako je zatajio (Filipljanima 2:25-27, St; 4:18). Kako je pomogao apostol Pavao?

Poslao je Epafrodita kući s pismom upućenim prijateljima u Filipima u kojem je pisalo: “Primite [Epafrodita] u Gospodinu sa svakom radosti, i takove poštujte” (Filipljanima 2:28-30). Činjenica da ga je Pavao tako hvalio, te da su ga Filipljani primili srdačno i s ljubavlju, sasvim sigurno je utješila Epafrodita i donijela mu olakšanje s obzirom na njegovu potištenost.

Bez sumnje je biblijski savjet da ‘utješavamo malodušne’ najbolji. “Moraš znati da drugi brinu o tebi kao osobi”, rekla je žena koja je patila od potištenosti. “Trebaš čuti da ti netko kaže: ‘Razumijem; sve će biti u redu.’”

Osoba koja je potištena često mora preuzeti inicijativu, tražeći osobu sa sposobnošću uživljavanja kojoj se može  povjeriti. Dotični treba biti dobar slušatelj i vrlo strpljiv. On ili ona treba izbjegavati da potištenoj osobi održi lekciju ili da daje osuđujuće primjedbe, kao naprimjer: ‘Ne bi trebao tako osjećati’, ili: ‘To je krivo stajalište.’ Osjećaji potištene osobe su krhki i takve kritičke primjedbe samo će prouzročiti da se osjeća još gore.

Netko tko je potišten može se osjećati bezvrijednim (Jona 4:3). No, on treba imati na umu da je najvažnije kako ga Bog procjenjuje. Ljudi ‘nisu cijenili’ Isusa Krista, no to nije mijenjalo njegovu stvarnu vrijednost pred Bogom (Izaija 53:3, Šarić). Budi uvjeren, kao što je Bog ljubio svog dragog Sina, da ljubi i tebe (Ivan 3:16).

Isus je sažalijevao one u tjeskobi i pokušao im je pomoći da uvide svoju osobnu vrijednost (Matej 9:36; 11:28-30; 14:14). Objasnio je da Bog cijeni čak i male, beznačajne vrapce. “Ni jedan od njih nije zaboravljen pred Bogom”, rekao je. Koliko više cijeni ljude koji pokušavaju činiti njegovu volju! O njima je Isus rekao: “U vas je i kosa na glavi izbrojena” (Luka 12:6, 7).

Istina, za osobu koja je jako potištena, koju nadvladavaju njene slabosti i nedostaci, može biti teško povjerovati da je Bog tako visoko cijeni. Možda je uvjerena da nije dostojna Božje ljubavi i skrbi. Božja riječ priznaje da ‘nas naše srce može koriti’. No, je li to odlučujući činilac? Ne, nije. Bog je svjestan da grešni ljudi mogu misliti negativno i čak osuđivati sami sebe. Stoga nas njegova Riječ tješi: “Bog je veći od srca našega. On zna sve” (1. Ivanova 3:19, 20, Ša).

Da, naš nebeski Otac pun ljubavi vidi više od naših grijehova i pogrešaka. On pozna olakotne okolnosti, naš cijeli životni put, naše poticaje i namjere. On zna da smo naslijedili grijeh, bolest i smrt, te da imamo zbog toga velika ograničenja. Činjenica da smo žalosni i da se ljutimo na sebe sama po sebi dokazuje da ne želimo griješiti i da nismo otišli  predaleko. Biblija kaže da smo protiv svoje volje bili ‘podvrgnuti ispraznosti’. Zbog toga Bog suosjeća s našim jadnim stanjem i samilosno uzima u obzir naše slabosti (Rimljanima 5:12; 8:20, St).

“Milosrdan i milostiv je Jahve”, jamči nam se. “Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina” (Psalam 103:8, 12, 14, St). Zaista, Jehova je “Bog svake utjehe, koji nas utješava u svakoj nevolji našoj” (2. Korinćanima 1:3, 4).

Pomoć koju potišteni najviše trebaju dobivaju na taj način da se približe svom milosrdnom Bogu i prihvaćaju njegov poziv da ‘stave svoje breme na njega’. On zaista može ‘oživjeti srce skrušenih’ (Psalam 55:22; Izaija 57:15). Zato nas Božja riječ hrabri da se molimo, kad kaže: “Sve svoje brige bacite [na Jehovu], jer se on brine za vas” (1. Petrova 5:7). Da, pomoću molitve i preklinjanja osobe se mogu približiti Bogu i uživati “mir (...) Božji, koji nadilazi svaki razum” (Filipljanima 4:6, 7, St; Psalam 16:8, 9).

Korisne preinake u načinu života mogu također pomoći da se savlada potištenost. Tjelesne vježbe, zdrava ishrana, svjež zrak i dovoljno odmora, te izbjegavanje prekomjernog gledanja televizije također su važni. Jedna žena je pomogla potištenima tako što ih je nagovorila na brzu šetnju. Kad je jedna gospođa koja je bila potištena rekla: “Ne želim ići u šetnju”, žena je blago ali odlučno odgovorila: “Da, vi ćete ići.” Žena je izvijestila: ‘Hodali smo 6 kilometara. Kad smo se vratili bila je umorna, ali osjećala se bolje. Ne možete vjerovati koliko žustro vježbanje pomaže dok to sami ne pokušate.’

Međutim, ponekad nije moguće potpuno suzbiti potištenost, čak ako se sve pokušalo, uključujući i liječničke terapije. “Pokušala sam sve”, kaže jedna žena srednjih godina, “ali potištenost je ostala.” Slično tome, danas je često nemoguće  izliječiti nekoga tko je slijep, gluh ili hrom. No, potišteni mogu naći utjehu i nadu redovito čitajući Božju riječ koja pruža pouzdanu nadu trajnog oslobođenja od svih ljudskih slabosti (Rimljanima 12:12; 15:4).

Kad je Isus opisao strašne stvari koje će zadesiti Zemlju u posljednjim danima, dodao je: “Kad se počne ovo zbivati, gledajte i podignite glave svoje; jer se približuje izbavljenje vaše” (Luka 21:28). Isus je govorio o izbavljenju u Božji pravedni novi svijet, gdje će se “i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece Božje” (Rimljanima 8:21, St).

Kakvo li će to samo olakšanje biti za ljudski rod kad bude oslobođen od opterećenjâ prošlosti, budeći se svaki dan vedrih misli, sa gorljivom željom prihvatiti se aktivnosti dana! Nikoga više neće ometati sjena potištenosti. Pouzdano obećanje čovječanstvu je da će Bog “‘otrti svaku suzu’ s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe” (Otkrivenje 21:3, 4, St).

Ukoliko nije drugačije naznačeno, svi biblijski citati su iz prijevoda Daničić-Karadžić.