GODINA po godina — prošlo je 10, 20, 30, 39 godina! Izraelci su još uvijek bili u pustinji. Ali sve se te godine Jehova brinuo za svoj narod. Hranio ih je manom. Vodio ih je danju stupom od oblaka, a noću stupom vatre. I tijekom godina njihova se odjeća nije otrcala i njihove noge nisu bile izranjene.

Sada je prvi mjesec 40-te godine otkako su izašli iz Egipta. Izraelci su ponovo stali u Kadešu. To je mjesto odakle su poslali 12 uhoda da izvide zemlju Kanaan, skoro 40 godina ranije. Mojsijeva sestra, Mirjam, umrla je u Kadešu. Kao i prije, opet je bilo poteškoća.

Ljudi nisu naišli na vodu. Zato su gunđali na Mojsija: “Bilo bi bolje da smo poumirali. Zašto si nas izveo iz Egipta na ovo užasno mjesto gdje ništa ne raste? Nema žita, smokava, grožđa, nema jabuka. Nema ni vode za piće!”

Kad je Mojsije s Aronom otišao do zavjetnog šatora da se moli, Jehova mu je rekao: “Sakupi narod zajedno. Tada pred njima progovori ovoj stijeni ovdje. Bit će dovoljno vode iz te stijene za ljude i sve životinje.”

Tako je Mojsije skupio narod i rekao: “Slušajte, vi koji ne vjerujete Bogu! Hoćete li da Aron i ja načinimo da poteče voda iz ove stijene za vas?” Tada je Mojsije dva puta udario stijenu štapom i veliki je slap vode potekao. Bilo je dovoljno vode za ljude i životinje.

Ali Jehova je bio ljut na Mojsija i Arona. Znaš li zašto? Zato što su rekli da će oni učiniti da poteče voda iz stijene. Ali u stvari, to je učinio Jehova. Zbog toga što nisu rekli istinu, Jehova je rekao da će ih kazniti. “Nećete voditi moj narod u Kanaan.” — rekao je.

Uskoro su Izraelci napustili Kadeš. Ubrzo stigli su u planinu Hor. Na vrhu planine umro je Aron. Bio je star 123 godine. Izraelci su bili veoma tužni i 30 je dana narod žalio za njim. Njegov sin Eleazar postao je slijedeći izraelski prvosvećenik.