Pozdravljanje zastave. Jehovini svjedoci smatraju da je klanjanje zastavi ili pozdravljanje zastave, koje je često popraćeno sviranjem himne, vjerski čin kojim se spasenje ne pripisuje Bogu, već državi i njezinim vođama (Izaija 43:11; 1. Korinćanima 10:14; 1. Ivanova 5:21). Jedan takav vođa bio je kralj Nebukadnezar koji je vladao starim Babilonom. Da bi pokazao narodu svu svoju raskoš i vjerski žar, taj je moćni vladar podigao golemi lik i naredio svojim podanicima da se poklone tom liku kad se oglasi glazba, što je slično izvođenju himne. No trojica Hebreja — Šadrak, Mešak i Abednego — nisu se htjela pokloniti liku, čak ni po cijenu života (Danijel, 3. poglavlje).

U naše doba “zastava je u domoljublju glavni vjerski simbol i najvažniji predmet štovanja”, napisao je povjesničar Carlton Hayes. “Kad prolazi zastava, muškarci skidaju šešir. Njoj u čast pjesnici pišu ode, a djeca pjevaju hvalospjeve.” Domoljublje, dodao je on, ima i svoje “blagdane”, kao što je Dan nezavisnosti u Sjedinjenim Državama, a ima i svoje “svece i junake” te “hramove” ili svetišta. Povodom jedne državne svečanosti u Brazilu predsjednik Višeg vojnog suda  rekao je: “Zastava se štuje i obožava (...) isto kao i Domovina.” A u djelu The Encyclopedia Americana stajalo je: “Zastava je sveta, kao i križ.”

U novijem izdanju spomenute enciklopedije pisalo je da se državnim himnama “izražavaju patriotski osjećaji i one često sadrže molbe za Božje vodstvo i zaštitu naroda ili vladara”. Stoga Jehovini sluge ne pretjeruju kada domoljubnim svečanostima koje uključuju pozdravljanje zastave i sviranje himne pripisuju vjerski karakter. Ustvari, u knjizi The American Character, u kojoj se opisuje kako djeca Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama odbijaju u školi odati počast zastavi ili zakleti se na vjernost svojoj zemlji, navedeno je sljedeće: “Konačno je u čitavom nizu sudskih slučajeva Vrhovni sud potvrdio da su ti svakodnevni obredi zapravo vjerske prirode.”

Premda sami ne sudjeluju u svečanostima za koje smatraju da se kose s Biblijom, Jehovini sluge poštuju pravo drugih ljudi da u njima sudjeluju. Oni poštuju i zastavu kao državni simbol i priznaju zakonite vlasti jer Biblija kaže da su one “Božji sluga” (Rimljanima 13:1-4). Zato se, postupajući u skladu s biblijskom pobudom, mi kao Jehovini svjedoci molimo “za kraljeve i sve koji su na vlasti”. No to činimo zato da “možemo voditi miran i tih život u potpunoj odanosti Bogu i čestitosti” (1. Timoteju 2:2).

Glasanje na političkim izborima. Pravi kršćani poštuju pravo drugih da glasaju. Oni ne pokreću kampanje protiv izbora i surađuju s izabranim vlastima. No oni ostaju strogo neutralni u političkim zbivanjima (Matej 22:21; 1. Petrova 3:16). Što može učiniti kršćanin koji živi u zemlji u kojoj je glasanje obavezno ili u sredini u kojoj se svatko tko ne izađe na biralište suočava s osudom okoline? Znajući da su Šadrak, Mešak i Abednego ipak otišli u ravnicu Duru, kršćanin bi u sličnim okolnostima mogao odlučiti otići na biralište ako mu savjest to dopušta. Međutim, mora paziti  da ne prekrši svoju neutralnost. Trebao bi uzeti u obzir sljedećih šest načela:

1. Isusovi sljedbenici “nisu dio svijeta” (Ivan 15:19).

2. Kršćani zastupaju Krista i njegovo Kraljevstvo (Ivan 18:36; 2. Korinćanima 5:20).

3. Kršćanska je skupština jedinstvena u svojim vjerskim učenjima i njezini su pripadnici povezani ljubavlju kakvu je pokazivao Krist (1. Korinćanima 1:10; Kološanima 3:14).

4. Oni koji glasaju za određenog političara snose odgovornost za njegove postupke. (Zapazi načela sadržana u riječima iz 1. Samuelove 8:5, 10-18 i 1. Timoteju 5:22.)

5. Kad su Izraelci poželjeli imati čovjeka za kralja, za Jehovu je to bio znak da su odbacili njega (1. Samuelova 8:7).

6. Kršćani moraju imati slobodu govora kako bi mogli s ljudima različitih političkih uvjerenja razgovarati o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14; 28:19, 20; Hebrejima 10:35).

Civilna služba. Vlasti u nekim zemljama zahtijevaju da oni koji odbijaju služiti vojsku obavljaju tijekom određenog perioda neki oblik civilne službe. Kad trebamo donijeti odluku u vezi s civilnom službom, trebali bismo se moliti u vezi s time i možda porazgovarati s nekim zrelim suvjernikom te onda na temelju onoga što smo saznali donijeti odluku u skladu s vlastitom savješću (Mudre izreke 2:1-5; Filipljanima 4:5).

Božja nam Riječ nalaže da budemo “podložni i pokorni vlastima i vladarima, da budemo spremni na svako dobro djelo, (...) razumni” (Titu 3:1, 2). Imajući to na umu, možemo si postaviti sljedeća pitanja: Hoću li izvršavajući ponuđenu civilnu službu prekršiti svoju kršćansku neutralnost ili se uplesti u krivu religiju? (Mihej 4:3, 5; 2. Korinćanima 6:16, 17). Hoće li mi obavljanje takvog posla otežati ili čak posve onemogućiti ispunjavanje kršćanskih odgovornosti? (Matej 28:19, 20; Efežanima 6:4; Hebrejima 10:24, 25). S druge strane, hoće li mi takva služba čak  omogućiti da pojačano sudjelujem u duhovnim aktivnostima i da možda započnem s punovremenom službom? (Hebrejima 6:11, 12).

Ako kršćanin po svojoj savjesti zaključi da bi bilo bolje da obavlja civilnu službu nego da ide u zatvor, drugi bi kršćani trebali poštovati njegovu odluku (Rimljanima 14:10). No ako zaključi da ne može prihvatiti civilnu službu, drugi bi i u tom slučaju trebali poštovati njegov stav (1. Korinćanima 10:29; 2. Korinćanima 1:24).