Budući da je tijekom Pashe 30. godine Isus u Jeruzalemu činio čuda, mnogi su povjerovali u njega. Nikodem, farizej i član Sudbenog vijeća, židovskog vrhovnog suda, divio se Isusu. U želji da ga bolje upozna otišao je k njemu, ali pod okriljem noći, vjerojatno iz straha da ne izgubi ugled u očima drugih židovskih poglavara ako bi ga tko vidio.

Nikodem je Isusu rekao: “Znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga, jer nitko ne može činiti čudesne znakove koje ti činiš ako Bog nije s njim.” Isus mu je nato kazao da se čovjek mora “ponovno roditi” da bi došao u Božje Kraljevstvo (Ivan 3:2, 3).

No kako se netko može ponovno roditi? “Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” upitao je Nikodem (Ivan 3:4).

Isus nije imao na umu takvo rođenje. “Ako se tko ne rodi od vode i duha”, objasnio je, “ne može ući u kraljevstvo Božje” (Ivan 3:5). Kad se Isus krstio i kad je sveti duh sišao na njega, on se rodio “od vode i duha”. Bog je tom prilikom s neba objavio: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji!” (Matej 3:16, 17). Time je obznanio da je Isus postao njegov duhovni sin koji može ući u nebesko Kraljevstvo. Kasnije, na Pedesetnicu 33. godine, sveti duh izliven je i na krštene Kristove učenike, koji su time bili ponovno rođeni — postali su Božji duhom rođeni sinovi (Djela apostolska 2:1-4).

Nikodemu nije bilo lako razumjeti ono što mu je Isus rekao o Kraljevstvu. Zato mu je on dodatno pojasnio posebnu ulogu koju je kao Božji ljudski Sin trebao odigrati. “Kao što je Mojsije u pustinji podignuo zmiju na stup”, kazao mu je, “tako i Sin čovječji mora biti podignut, da bi svatko tko vjeruje u njega imao vječni život” (Ivan 3:14, 15).

Mnogo stoljeća ranije Izraelci koje su ujedale zmije otrovnice morali su pogledati bakrenu zmiju kako bi preživjeli (4. Mojsijeva 21:9). Slično tome svi ljudi trebaju pokazati vjeru u Božjeg Sina kako bi bili izbavljeni od grijeha i smrti te dobili vječni život. Ističući ulogu Jehovine ljubavi u spasenju čovječanstva, Isus je Nikodemu kazao: “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16). Tako je Isus samo šest mjeseci nakon početka svoje službe jasno otkrio da je upravo on put koji vodi do spasenja ljudskog roda.

Potom je rekao: “Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet”, odnosno da sve ljude osudi na uništenje. Naprotiv, poslao ga je “da se svijet spasi preko njega” (Ivan 3:17).

Budući da je Nikodem zbog straha došao Isusu po noći, zanimljivo je ono što je Isus kazao na kraju njihovog razgovora: “Ovo je temelj za osudu: svjetlo [koje predočava Isusa, odnosno njegov život i učenja] je došlo u svijet, ali ljudi su voljeli tamu, a ne svjetlo, jer su im djela bila zla. Jer tko čini zlo, mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se djela njegova  ne bi razotkrila. Ali tko čini ono što je pravo, dolazi k svjetlu, da bi se vidjelo da su djela njegova učinjena u skladu s Božjom voljom” (Ivan 3:19-21).

Sasvim sigurno, taj farizej i židovski učitelj trebao je itekako dobro razmisliti o onome što mu je Isus kazao o svojoj ulozi u Božjem naumu.