Isus je na objedu kod uglednog farizeja iznio vrlo vrijedne pouke. Potom je nastavio svoj put prema Jeruzalemu, a slijedilo ga je veliko mnoštvo ljudi. Zašto su putovali s njim? Jesu li doista bili spremni na svaku žrtvu da bi postali njegovi pravi sljedbenici?

Isus im je putem rekao nešto što je neke od njih vjerojatno jako iznenadilo: “Ako tko dođe k meni, a više ljubi svojega oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik” (Luka 14:26). Što znače te riječi?

Isus nije htio reći da njegovi sljedbenici ne bi smjeli voljeti članove svoje obitelji, već je istaknuo da ono što osjećaju prema njima ne bi smjelo zasjeniti ljubav prema njemu. Inače bi bili poput čovjeka iz usporedbe o velikoj večeri koji je odbio važan poziv zato što se upravo oženio (Luka 14:20).

Također, to što netko ljubi “svoj život” nije samo po sebi loše. Ali pravom učeniku više je stalo do Krista nego do vlastitog života te je spreman čak i umrijeti za njega ako je potrebno. Dakle, onaj tko želi postati Kristov učenik preuzima na sebe veliku odgovornost. To nije odluka koja se može donijeti olako, bez pomnog razmišljanja.

Isus je u nastavku ukazao na to da njegovi učenici mogu očekivati poteškoće i progonstvo. Rekao je: “Tko god ne nosi mučenički stup svoj i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Luka 14:27). Stoga pravi Isusov učenik mora biti spreman podnijeti sramotu kakvu je on podnio. Isus je za sebe čak rekao da će umrijeti od ruku svojih neprijatelja.

Zato su ljudi koji su putovali s Isusom trebali dobro razmisliti jesu li spremni biti njegovi učenici. On je to istaknuo jednom usporedbom. “Tko od vas”, upitao ih je, “kad želi graditi kulu, najprije ne sjedne i izračuna trošak da vidi ima li je čime dovršiti? Inače bi se moglo dogoditi da postavi temelj, a ne može dovršiti gradnju” (Luka 14:28, 29). Dakle, Isusovi suputnici koji su željeli postati njegovi učenici trebali su donijeti čvrstu odluku da će savjesno izvršavati odgovornosti koje to nosi sa sobom. Kako bi im dodatno naglasio tu činjenicu, ispričao im je još jednu usporedbu:

“Koji kralj, kad kreće u rat protiv drugoga kralja, najprije ne sjedne i ne posavjetuje se može li se s deset tisuća vojnika suprotstaviti onome koji na njega dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, šalje izaslanstvo i moli za mir. Tako, dakle, nitko  od vas tko ne ostavi sve što ima ne može biti moj učenik” (Luka 14:31-33).

Naravno, Isus to nije rekao samo mnoštvu koje je putovalo s njim. Te riječi vrijede za sve ljude koji upoznaju Krista. Svatko tko želi biti Isusov učenik mora biti voljan žrtvovati sve što ima — svoju imovinu, pa čak i svoj život. Zato je dobro moliti se u vezi s time i duboko razmisliti što sve to podrazumijeva.

Potom se osvrnuo na nešto o čemu je već bio govorio u Propovijedi na gori, kad je rekao da su njegovi učenici “sol zemlje” (Matej 5:13). Time je vjerojatno htio reći da oni štite ljude od duhovne i moralne iskvarenosti, kao što sol čuva hranu od kvarenja. Budući da se njegova služba sada već bližila kraju, Isus je učenike upozorio: “Sol je dobra. Ali ako sol postane neslana, čime će se nju osoliti?” (Luka 14:34). Njegovi su slušatelji znali da sol koja je nečista, pomiješana sa zemljom, gubi slanost i postaje gotovo beskorisna.

Time je pokazao da čak i oni koji već neko vrijeme jesu njegovi učenici ne smiju posustati, već moraju i dalje biti čvrsti u svojoj odluci da ustraju do kraja. U protivnom bi postali beskorisni, poput soli koja je izgubila svoju slanoću. Postali bi ruglo u očima svijeta. No, što je još gore, postali bi neprikladni za službu Bogu i čak bi mu nanosili sramotu. Kako bi naglasio koliko je važno izbjeći takav strašan ishod, Isus je rekao: “Tko ima uši da sluša, neka sluša!” (Luka 14:35).