Nastavljajući svoj put preko Pereje prema jugu, Isus i njegovi učenici prešli su Jordan nedaleko od Jerihona. S njima su u Jeruzalem na proslavu Pashe 33. godine putovali i mnogi drugi.

Isus je odlučno hodao ispred svojih učenika, jer je htio u grad doći na vrijeme radi proslave Pashe. No učenici su se bojali. Ranije, kad je Isus zbog Lazarove smrti krenuo iz Pereje u Judeju, Toma je ostalim učenicima rekao: “Pođimo i mi, da umremo s njim!” (Ivan 11:16, 47-53). Odlazak u Jeruzalem bio je vrlo riskantan i posve je razumljivo što je učenike obuzeo strah.

Da bi ih pripremio na ono što ih čeka, Isus je dvanaestoricu uzeo na stranu te im rekao: “Evo, idemo u Jeruzalem. Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima, a oni će ga osuditi na smrt i predati ga neznabošcima da mu se izruguju i da ga bičuju i pribiju na stup, a on će treći dan uskrsnuti” (Matej 20:18, 19).

Bio je to treći put da je učenicima govorio o svojoj smrti i uskrsnuću (Matej 16:21; 17:22, 23). No ovaj put kazao im je da će biti pogubljen na stupu. Oni su ga slušali, ali nisu razumjeli što im želi reći. Možda su očekivali da će izraelsko kraljevstvo biti obnovljeno na Zemlji i nadali se da će uživati slavu i čast s Kristom u njegovom zemaljskom kraljevstvu.

Među onima koji su putovali na Pashu bila je majka apostola Jakova i Ivana, koja se vjerojatno zvala Saloma. Njih je dvojicu Isus prozvao “sinovima groma”, nesumnjivo zbog njihove temperamentne naravi (Marko 3:17; Luka 9:54). Oni su već neko vrijeme priželjkivali  istaknute položaje u Kristovom Kraljevstvu. Njihova je majka znala za to, pa je u njihovo ime pristupila Isusu i poklonila mu se s namjerom da mu uputi jednu molbu. Isus ju je upitao: “Što želiš?” A ona mu je odgovorila: “Reci da ova moja dva sina u kraljevstvu tvojemu sjednu jedan tebi zdesna, a drugi slijeva!” (Matej 20:20, 21).

Isus je znao da iza te molbe zapravo stoje Jakov i Ivan. Kratko prije toga opisao je kakvu će sramotu i poniženje on morati pretrpjeti i zato im je kazao: “Ne znate što tražite. Možete li piti čašu koju ja trebam piti?” “Možemo”, odgovorili su mu (Matej 20:22). Oni vjerojatno i dalje nisu bili svjesni što to zapravo znači za njih.

Ipak, Isus im je rekao: “Zaista ćete piti čašu moju, ali da sjedite meni zdesna i slijeva ne mogu ja dati, nego to pripada onima kojima je Otac moj pripremio” (Matej 20:23).

Kad su ostala desetorica apostola saznala što su Jakov i Ivan zatražili, naljutili su se. Možda su baš njih dvojica imala glavnu riječ u raspravama koje su apostoli ranije vodili o tome tko je među njima najveći (Luka 9:46-48). U svakom slučaju, molba koju je njihova majka uputila Isusu pokazala je da apostoli nisu primijenili njegov savjet da se trebaju vladati kao manji. Njihova želja za istaknutim položajem još uvijek je bila snažna.

Da bi riješio nastali problem i pomogao apostolima da se prestanu ljutiti, Isus je sazvao dvanaestoricu i s ljubavlju im savjetovao: “Znate da oni koje se smatra vladarima gospodare narodima i velikaši ih drže pod svojom vlašću. A među vama neka ne bude tako! Nego tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, neka bude rob svima!” (Marko 10:42-44).

Potom im je ukazao na sebe kao na primjer koji trebaju oponašati. Objasnio im je: “Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge” (Matej 20:28). Isus je dotad već oko tri godine predano izvršavao službu za dobrobit drugih. Služio je drugima do te mjere da je bio spreman čak umrijeti za čovječanstvo! Učenici su se trebali ugledati na njega. Trebali su biti ponizni i razviti želju da služe drugima, a ne tražiti istaknut položaj niti očekivati da drugi služe njima.