Ubrzo nakon što su Isus i oni koji su putovali s njim ušli u Judeju, stigli su u Jerihon, koji je od Jeruzalema bio udaljen oko dan hoda. U to doba postojala su zapravo dva Jerihona — stari grad i noviji, rimski grad — a međusobno su bili udaljeni otprilike kilometar i pol. Kad su Isus i mnoštvo što ga je slijedilo izašli iz jednog od ta dva grada i približili se drugom, dvojica slijepih prosjaka čula su komešanje ljudi. Jedan od prosjaka zvao se Bartimej.

Čuvši da onuda prolazi Isus, Bartimej i drugi slijepac počeli su vikati: “Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!” (Matej 20:30). Kad ih je mnoštvo stalo ušutkivati, oni su još glasnije vikali. Isus je čuo da ga netko doziva, pa je zastao. Nekima iz mnoštva zapovjedio je da mu dovedu ljude koji su vikali. Oni su otišli po prosjake i jednom od njih rekli: “Budi hrabar! Ustani, zove te!” (Marko 10:49). Sav sretan, slijepac je zbacio sa sebe haljinu, skočio na noge i otišao k Isusu.

“Što hoćete da vam učinim?” upitao je Isus dvojicu slijepaca. “Gospodine, neka nam se otvore oči!” zamolili su ga (Matej 20:32, 33). Sažalivši se, Isus im je dodirnuo oči, a jednome od njih rekao je: “Idi, vjera te tvoja ozdravila!” (Marko 10:52). Slijepci su tada progledali i nesumnjivo su obojica počela slaviti Boga. Vidjevši što se dogodilo, i narod je stao hvaliti Boga. Potom su se Bartimej i njegov prijatelj pridružili Isusovim sljedbenicima.

Dok je prolazio Jerihonom, oko Isusa se sakupilo silno mnoštvo ljudi. Svi su željeli vidjeti onoga tko je izliječio dvojicu slijepaca. Ljudi su sa svih strana okružili Isusa, pa ga neki nisu mogli čak ni vidjeti. Među njima je bio i Zakej, glavni poreznik u Jerihonu i okolici. Kako je bio niska rasta, nije mogao vidjeti što se događa. Stoga je otrčao naprijed i popeo se na divlju smokvu što je rasla uz put kojim je Isus trebao proći. S te je visine mogao dobro vidjeti. Kad je Isus stigao do tog mjesta i vidio Zakeja na stablu, povikao je: “Zakeju, siđi brzo, jer danas trebam biti gost u tvojoj kući!” (Luka 19:5). Radostan zbog toga, odmah je sišao sa stabla i požurio kako bi pripremio sve što treba za svog posebnog gosta.

Kad su ljudi to čuli, počeli su gunđati. Smatrali su da Isusu ne priliči da bude gost u kući čovjeka kojeg su oni smatrali grešnikom. Naime, Zakej se obogatio na nepošten način — iznuđivao je novac od ljudi dok je skupljao porez.

Kad je Isus ušao u njegovu kuću, ljudi su počeli prigovarati: “Svratio je kod čovjeka koji je grešnik.” No Isus je vidio da bi se Zakej mogao  pokajati. A on ga nije razočarao. Ustao je i rekao mu: “Evo, Gospodine, polovinu svoje imovine dajem siromasima i svima koje sam lažno optužio da bih iznudio novac vraćam četverostruko” (Luka 19:7, 8).

Zakej je uistinu dokazao da se iskreno kaje! Očito je na temelju poreznih spisa mogao točno izračunati koliko je novca uzeo od svojih sunarodnjaka. Stoga se zavjetovao da će sve što je iznudio vratiti četverostruko, što je zapravo bilo i više od onoga što je Božji zakon zahtijevao (2. Mojsijeva 22:1; 3. Mojsijeva 6:2-5). Štoviše, Zakej je obećao da će polovinu svog imetka razdijeliti siromašnima.

Isus je bio zadovoljan takvim iskrenim kajanjem. Rekao je: “Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i ovo sin Abrahamov. Jer Sin je čovječji došao da traži i spasi što je izgubljeno” (Luka 19:9, 10).

Isus je već ranije govorio o “izgubljenima” kad je ispričao usporedbu o izgubljenom sinu (Luka 15:11-24). No Zakej je bio živi primjer osobe koja je bila “izgubljena”, a zatim “pronađena”. Iako su vjerski vođe i njihovi pristaše možda gunđali i prigovarali Isusu zato što je posvećivao pažnju ljudima poput Zakeja, on je i dalje tražio izgubljene “sinove Abrahamove” i pomagao im da steknu Božju milost.