Isus je tijekom svoje službe u više navrata isticao važnost poniznosti (Luka 14:8-11). Gorljivo je želio pronaći ljude koji su spremni ponizno služiti Bogu. Neke takve osobe bile su na lošem glasu kao grešnici prije nego što su postale njegovi sljedbenici.

Farizeji i pismoznanci zapazili su da Isusu prilaze takvi ljudi — ljudi koje su oni smatrali bezvrijednima — i da ih privlači njegova poruka. Zamjerajući mu to, kazali su: “Ovaj prima grešnike i jede s njima” (Luka 15:2). Farizejima i pismoznancima bi takvo što bilo ispod časti jer za njih običan narod nije bio ništa bolji od blata pod njihovim nogama. Ustvari, koliko su ih prezirali vidi se po tome što su ih vjerski vođe nazivali am haarec, što na hebrejskom doslovno znači “narod zemlje”.

Za razliku od njih, Isus je poštovao ljudsko dostojanstvo i sa svima se ophodio obzirno i suosjećajno. Zbog toga su ga rado slušali mnogi ubogi i prezreni ljudi, od kojih su neki bili na zlu glasu zbog svojih grijeha. No kako je Isus reagirao na optužbu farizeja da pomaže ljudima koji nisu toga dostojni?

Ispričao im je dirljivu usporedbu, sličnu onoj koju je ispričao ranije u Kafarnaumu (Matej 18:12-14). Iznio ju je iz perspektive farizeja — njih je prikazao kao pravednike koji se osjećaju sigurno u Božjem toru, a ponizne ljude iz običnog naroda prikazao je kao zalutale i izgubljene ovce. Upitao je:

“Ako tko od vas ima stotinu ovaca i izgubi jednu od njih, neće li ostaviti onih devedeset i devet u pustinji te tražiti izgubljenu dok je ne nađe? I kad je nađe, stavit će je na ramena i radovati se. A kad dođe kući, pozvat će svoje prijatelje i susjede i reći im: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!’” (Luka 15:4-6).

Što je bila poruka te Isusove usporedbe? On je objasnio: “Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu zbog jednog grešnika koji se pokaje nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje” (Luka 15:7).

Farizeji su se zasigurno iznenadili kad je Isus spomenuo pokajanje. Oni su sebe smatrali pravednicima koji se ni za što ne trebaju kajati. Kad su neki od njih nekoliko godina ranije kritizirali Isusa zato što je jeo s poreznicima i grešnicima, on im je rekao: “Nisam  došao pozvati pravednike, nego grešnike” (Marko 2:15-17). Kako samopravedni farizeji nisu smatrali da se trebaju pokajati, zbog njih se nitko na nebu nije radovao. No iskreno pokajanje grešnika bilo je razlog za veliku radost.

Da bi dodatno naglasio tu činjenicu, Isus je iznio još jedan slikovit primjer, uzet iz svakodnevnog života. Rekao je: “Ako neka žena ima deset drahmi pa izgubi jednu drahmu, neće li upaliti svjetiljku, pomesti kuću i pažljivo tražiti dok je ne nađe? I kad je nađe, pozvat će svoje prijateljice i susjede i reći im: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našla drahmu koju sam izgubila!’” (Luka 15:8, 9).

Zatim je iznio zaključak sličan onom koji je naveo nakon usporedbe o izgubljenoj ovci: “Kažem vam, takva je radost među anđelima Božjim zbog jednoga grešnika koji se pokaje” (Luka 15:10).

Doista je prekrasno to što je Božjim anđelima toliko stalo da se izgubljeni grešnici vrate! To još više dolazi do izražaja kad uzmemo u obzir da su grešnici koji su se pokajali s vremenom dobili priliku postati dio Božjeg nebeskog Kraljevstva, a njihov položaj na nebu trebao je biti čak viši od onog koji imaju anđeli! (1. Korinćanima 6:2, 3). No anđeli nisu zavidni. Kako bismo se onda mi trebali osjećati kad se neki grešnik iskreno pokaje i vrati k Bogu?