Nedugo nakon što je u domu farizeja Šimuna govorio o opraštanju, Isus je krenuo na još jedno propovjedničko putovanje po Galileji. Prošlo je više od godinu dana otkako je započeo sa svojom službom. S njim su putovala dvanaestorica njegovih apostola i “neke žene koje su bile izliječene od zlih duhova i bolesti” (Luka 8:2). Među njima su bile i Marija Magdalena, Suzana i Ivana, žena jednog službenika kralja Heroda Antipe.

Kako je sve više ljudi imalo prilike čuti za Isusa, tako je dolazilo i do sve žešćih rasprava o njemu. To je postalo očito kad su mu neki ljudi doveli slijepog i nijemog čovjeka koji je bio opsjednut demonom. Kad je Isus iz njega istjerao demona i izliječio ga, pa je čovjek progovorio i progledao, ljudi su se divili. Govorili su: “Da nije ovo Sin Davidov?” (Matej 12:23).

Oko kuće u kojoj se Isus nalazio skupilo se veliko mnoštvo ljudi tako da on i njegovi učenici nisu mogli niti jesti. Međutim, nisu svi smatrali da je Isus obećani “Sin Davidov”. Među mnoštvom su bili i pismoznanci i farizeji koji su došli čak iz Jeruzalema, ali ne s namjerom da saznaju više o Isusu ili da mu izraze podršku. Oni su ljudima počeli govoriti: “Opsjeo ga je Beelzebub, uz pomoć vladara demonâ istjeruje demone!” (Marko 3:22). Kad su Isusovi rođaci čuli da se oko Isusa digla tolika buka, došli su da ga odvedu kući. Što ih je na to potaknulo?

Naime, čak niti Isusova vlastita braća još nisu bila povjerovala da je on Božji Sin (Ivan 7:5). Osim toga, prepirke koje je izazvao među narodom nikako nisu mogli povezati s Isusom kakvog su poznavali odmalena, dok je s njima živio u Nazaretu. Očito su zaključili da ima duševnih  problema, jer su rekli: “Sišao je s uma” (Marko 3:21).

No na što su ukazivali dokazi? Nije bilo sumnje u to da je Isus ozdravio opsjednutog čovjeka te da je čovjek progledao i progovorio. Nitko to nije mogao poreći. Zato su pismoznanci i farizeji, s ciljem da Isusa dovedu na loš glas, iznijeli protiv njega lažnu optužbu. Rekli su: “Ne može ovaj istjerivati demone osim uz pomoć Beelzebuba, vladara demonâ” (Matej 12:24).

Znajući kako razmišljaju, Isus je tim pismoznancima i farizejima rekao: “Svako kraljevstvo koje je u sebi razdijeljeno propadne. Nijedan grad ili kuća koji su u sebi razdijeljeni neće opstati. Dakle, ako Sotona istjeruje Sotonu, razdijelio se u sebi. Kako će onda kraljevstvo njegovo opstati?” (Matej 12:25, 26).

Bila je to doista nepobitna logika! Farizeji su znali da neki Židovi istjeruju demone (Djela apostolska 19:13). Zato ih je Isus upitao: “Ako ja istjerujem demone uz pomoć Beelzebuba, uz čiju ih pomoć istjeruju sinovi vaši?” Drugim riječima, njihove optužbe protiv Isusa mogle su se jednako tako primijeniti i na njih same. Isus se potom nadovezao riječima: “Ali ako ja pomoću Božjeg duha istjerujem demone, zaista je među vas stiglo kraljevstvo Božje” (Matej 12:27, 28).

Kako bi im objasnio da je istjerivanjem demona dokazao da je moćniji od Sotone, Isus je ispričao sljedeću usporedbu: “Kako bi tko mogao upasti u kuću jakoga i oteti mu imovinu ako ga najprije ne sveže? Tada će opljačkati kuću njegovu. Tko nije na mojoj strani, protiv mene je, i tko ne skuplja sa mnom, rasipa” (Matej 12:29, 30). Pismoznanci i farizeji otvoreno su se protivili Isusu i tako pokazali da su Sotonine sluge. Oni su “rasipali” u tom smislu što su Izraelce odvraćali od Božjeg Sina, koji je sve činio uz Jehovinu potporu.

Stoga je on tim Sotoninim pristašama bez uvijanja rekao: “Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, kakvi god bili grijesi i hule kojima pohule. No tko god pohuli na sveti duh, nema mu oproštenja dovijeka, nego je kriv za vječni grijeh” (Marko 3:28, 29). Kakve su samo teške posljedice snosili oni što su Sotoni pripisali djela koja su sasvim jasno bila čudotvorno očitovanje Božjeg duha!