Kad su Isus, Petar, Jakov i Ivan sišli s gore, naišli su na okupljeno mnoštvo ljudi. Odmah su vidjeli da nešto nije u redu. Pismoznanci su okružili njegove učenike i prepirali se s njima. Ugledavši Isusa, ljudi su se obradovali i pohrlili pozdraviti ga. “O čemu se prepirete s njima?” upitao je (Marko 9:16).

Tada je iz mnoštva izašao jedan čovjek te je kleknuo pred njega i ispričao mu: “Učitelju, doveo sam k tebi svoga sina jer je opsjednut duhom zbog kojeg ne može govoriti. Gdje god ga uhvati, tresne ga o zemlju, a on se pjeni, škripi zubima i gubi snagu. I rekao sam učenicima tvojim da ga istjeraju, ali nisu mogli” (Marko 9:17, 18).

Pismoznanci su očito kritizirali Isusove učenike i možda im se rugali dok su ovi bezuspješno pokušavali izliječiti dječaka. Zato Isus nije odmah odgovorio zabrinutom ocu, nego se obratio mnoštvu govoreći: “O bezvjerni i izopačeni naraštaju! Dokle moram ostati s vama? Dokle vas moram podnositi?” Te su se snažne riječi svakako odnosile na pismoznance, koji su napadali njegove učenike dok njega nije bilo. Zatim se okrenuo očajnom ocu i kazao mu: “Dovedi ovamo sina svojega!” (Luka 9:41).

Dok je dječak prilazio Isusu, demon što je bio u njemu oborio ga je na zemlju i bacio u strašan grč. Dječak se stao valjati po tlu i počelo mu se pjeniti iz usta. “Koliko mu se dugo to događa?” upitao je Isus dječakovog oca. “Odmalena”, odgovorio je. “I često ga baca i u vatru i u vodu da ga ubije.” Zatim je usrdno  zamolio Isusa: “Ako možeš što učiniti, smiluj nam se i pomozi nam!” (Marko 9:21, 22).

Otac je bio očajan jer čak ni Isusovi učenici nisu mogli pomoći njegovom djetetu. Isus je vidio da mu je silno potrebna utjeha. Osvrnuvši se na njegove riječi, ohrabrio ga je: “Kazao si: ‘Ako možeš’! Pa sve je moguće onome tko vjeruje!” Otac je istog trena povikao: “Vjerujem! Ali pomozi mi da imam više vjere!” (Marko 9:23, 24).

Isus je primijetio da narod hrli k njemu i promatra što se događa, pa je pred svima prekorio demona rekavši mu: “Duše koji ga činiš nijemim i gluhim, zapovijedam ti, izađi iz njega i više u njega ne ulazi!” Dok je demon izlazio iz njega, dječak je vikao i dugo se grčio. Potom je ostao nepomično ležati na zemlji, pa su mnogi počeli govoriti: “Mrtav je!” (Marko 9:25, 26). Ali kad ga je Isus uzeo za ruku, dječak je ustao i “tog časa ozdravio” (Matej 17:18). Posve razumljivo, ljudi su bili zadivljeni.

Kad je Isus ranije poslao učenike da propovijedaju, oni su istjerivali demone. Zato su ga sada, nakon što su ušli u kuću, nasamo upitali: “Zašto ga mi nismo mogli istjerati?” Isus im je dao do znanja da nisu imali dovoljno vjere, rekavši: “Ova se vrsta ničim ne može istjerati osim molitvom” (Marko 9:28, 29). Očito je bila potrebna snažna vjera te molitva za Božju snagu i pomoć da bi se moglo istjerati tog moćnog demona.

U zaključku im je kazao: “Zaista, kažem vam, ako je vaša vjera velika samo kao zrno gorušice, reći ćete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde tamo’, i premjestit će se. I ništa vam neće biti nemoguće” (Matej 17:20). Vjera ima doista veliku moć!

Prepreke i poteškoće koje nas priječe da napredujemo u Jehovinoj službi mogu se doimati goleme i nesavladive poput doslovne gore. Ipak, budemo li jačali svoju vjeru, niti jedan nam problem, sve i da je velik poput gore, neće biti nemoguće svladati.