Na istočnoj strani Galilejskog mora Isus je čudom nahranio tisuće ljudi, a onda pobjegao kad su ga pokušali okruniti za kralja. Tijekom noći hodao je po olujnom moru i spasio Petra, koji se počeo utapati jer mu je ponestalo vjere. Na koncu je utišao vjetar i spasio učenike od mogućeg brodoloma.

Sutradan su ga na zapadnoj obali, u području Kafarnauma, pronašli ljudi koje je bio čudom nahranio te su ga upitali: “Kada si došao ovamo?” Međutim, Isus ih je prekorio rekavši da su došli k njemu samo zato što su očekivali da će ih opet nahraniti. Savjetovao im je da ne rade “za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za život vječni”. Tada su ga ljudi upitali: “Što trebamo činiti da bismo radili djela koja Bog želi?” (Ivan 6:25-28).

Oni su možda imali na umu djela propisana Mojsijevim zakonom, ali Isus je istaknuo nešto daleko važnije: “Djelo koje Bog želi jest da vjerujete u onoga koga je on poslao.” No ljudi nisu povjerovali u Isusa, unatoč svemu što je činio. Čak su ga tražili da im pokaže neki znak kako bi vjerovali. “Kakvo djelo ti obavljaš?” upitali su ga, a zatim dodali: “Naši su praoci jeli manu u pustinji, kao što je napisano: ‘Kruh s neba dao im je da jedu’” (Ivan 6:29-31; Psalam 78:24).

Nato im je Isus jasno dao do znanja tko je izvor takve čudom dobivene hrane. Rekao je: “Kažem vam, nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego vam Otac moj daje pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” No oni nisu razumjeli što im je htio reći te su kazali: “Gospodine, daj nam uvijek taj kruh!” (Ivan 6:32-34). O kakvom je “kruhu” Isus govorio?

“Ja sam kruh života”, objasnio je. “Onaj tko dolazi k meni neće ogladnjeti i onaj tko vjeruje u mene neće nikad ožednjeti. Ali rekao sam vam: vidjeli ste me, a ipak ne vjerujete. (...) Jer nisam sišao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao. A volja onoga koji me poslao jest da ne izgubim nikoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrsnem u posljednji dan. Jer volja je Oca mojega da svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život” (Ivan 6:35-40).

Čuvši to, Židovi su se poprilično razljutili i počeli gunđati protiv njega. Nesumnjivo im je smetalo to što je za sebe rekao da je “kruh koji je sišao s neba” (Ivan 6:41). On je za njih bio tek čovjek kao i svaki drugi, dijete bračnog para iz Nazareta. Govorili su: “Nije li to Isus, sin Josipov, kojemu poznajemo oca i majku?” (Ivan 6:42).

“Ne gunđajte među sobom!” rekao im je Isus. “Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao. I ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Jehove.’ Svatko tko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni. To ne znači da je itko vidio Oca, osim onoga koji je od Boga, on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam, onaj tko vjeruje ima vječni život” (Ivan 6:43-47; Izaija 54:13).

Kad je ranije razgovarao s Nikodemom, Isus je rekao da je vječni život povezan s vjerom u Sina čovječjeg. Kazao je: “Bog je (...) dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u [Sina] ne propadne, nego da ima vječni život”  (Ivan 3:15, 16). A sada se obraćao puno većem broju ljudi i objasnio im je svoju ulogu u postizanju vječnog života, ulogu koju niti mana niti ikoji drugi kruh nisu mogli zamijeniti! Kako su, dakle, mogli dobiti vječni život? Isus je ponovio svoje riječi: “Ja sam kruh života” (Ivan 6:48).

Rasprava o kruhu s neba i kasnije se nastavila, a dosegnula je vrhunac kad je Isus poučavao u jednoj sinagogi u Kafarnaumu.