Petar je čuo Isusov savjet o tome da s bratom treba nasamo rješavati razmirice koje se pojave. No očito je htio utvrditi koliko bi točno puta netko trebao to učiniti.

Upitao je: “Gospodine, koliko mi puta može sagriješiti brat moj, a ja da mu oprostim? Do sedam puta?” Neki vjerski vođe naučavali su da treba oprostiti do tri puta, pa je Petar vjerojatno smatrao da je jako velikodušan kad je predložio da oprosti bratu “do sedam puta” (Matej 18:21).

Međutim, već sama ideja da netko broji koliko je puta nekome oprostio nije bila u skladu s onim što je Isus naučavao. Stoga je ispravio Petra govoreći: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta” (Matej 18:22). Drugim riječima, Isus je kazao da treba opraštati uvijek iznova. Petru je htio dati do znanja da ne postoji neka gornja granica nakon koje više ne treba opraštati svojoj braći.

Kako bi Petar i ostali učenici jasno razumjeli da su dužni praštati drugima, Isus im je ispričao usporedbu o robu koji se nije ugledao na svog milosrdnog gospodara. Neki je kralj htio urediti račune sa svojim robovima. Doveli su mu roba koji je imao golem dug od 10 tisuća talenata, odnosno 60 milijuna denara. Kako nije bilo ni najmanjeg izgleda da to ikada otplati, kralj je naredio da se on, njegova žena i djeca prodaju kako bi se dug podmirio. Nato je rob pao ničice pred svog gospodara i stao ga preklinjati: “Budi strpljiv sa mnom i sve ću ti vratiti!” (Matej 18:26).

Gospodar se sažalio na njega te je milosrdno poništio njegov ogroman dug. No tek što ga je kralj pomilovao, on je otišao i pronašao roba koji je njemu bio dužan, ali samo 100 denara.  Zgrabio ga je za vrat i počeo daviti govoreći: “Vrati što si god dužan!” Dužnik mu je pao pred noge moleći ga: “Budi strpljiv sa mnom i vratit ću ti!” (Matej 18:28, 29). Ali rob kojemu je dug bio oprošten nije postupio poput svog milosrdnog gospodara. Roba čiji je dug bio neusporedivo manji od njegovog bacio je u zatvor dok ne vrati sav iznos.

Taj bezdušan postupak vidjeli su ostali robovi pa su otišli do gospodara ispričati mu što se dogodilo. On se razljutio te je tog roba pozvao k sebi i kazao mu: “Zli robe, poništio sam ti sav onaj dug, jer si me molio. Nisi li se i ti trebao smilovati drugome robu, kao što sam se i ja smilovao tebi?” Kralj se toliko razgnjevio da je nemilosrdnog roba predao tamničarima. Trebao je ostati u zatvoru dok ne vrati sav dug. Isus je u zaključku rekao: “Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako od srca ne oprostite svaki bratu svojemu” (Matej 18:32-35).

Nije li to doista izvanredna pouka o opraštanju? Budući da smo grešni, Bog je nama oprostio golemi “dug”. U usporedbi s time, sve čime bi nas neki brat u vjeri mogao povrijediti doista je zanemarivo. Osim toga, Jehova nama oprašta na tisuće puta. Ne bismo li stoga trebali oprostiti svom bratu kad god nam sagriješi, čak i ako imamo opravdanih razloga za pritužbu? Uvijek imajmo na umu ono što je Isus rekao u Propovijedi na gori — Bog će nam oprostiti “dugove naše” samo ako mi “opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).