Prije nego što je među učenicima odabrao dvanaestoricu apostola, Isus je cijelu noć proveo u molitvi. Narednog je dana sigurno bio jako umoran, no unatoč tome imao je snage i volje pomagati ljudima. Stoga je otišao na obronak jedne gore u Galileji, vjerojatno nedaleko od Kafarnauma, u kojem je najčešće boravio.

K njemu je došlo veliko mnoštvo ljudi iz udaljenih krajeva. Neki su doputovali s juga, iz Jeruzalema i drugih mjesta u Judeji. Drugi su stigli iz Tira i Sidona, obalnih gradova na sjeverozapadu. Zašto su došli k Isusu? Došli su “da ga čuju i da budu izliječeni od svojih bolesti”. I nisu se razočarali — Isus ih je sve izliječio. To mora da je bilo nešto uistinu posebno! Svi koji su bili bolesni ozdravili su. Isus se čak pobrinuo i za one koje su “mučili nečisti duhovi”, ljude što su ih opsjeli Sotonini zli anđeli (Luka 6:17-19).

Zatim je pronašao neku zaravan i ondje sjeo, a mnoštvo se okupilo oko njega. Njegovi učenici, a naročito dvanaestorica apostola, vjerojatno su se smjestili blizu njega. Svi su s nestrpljenjem očekivali da čuju što će im reći učitelj koji čini takva izvanredna čuda. Propovijed koju je Isus tom prilikom iznio prava je riznica vrijednih pouka. Otada su i mnogi drugi, uključujući i nas danas, imali koristi od tih dubokih duhovnih misli koje je Isus iznio jednostavno i jasno. On je govorio o svakodnevnim stvarima i onome što je ljudima bilo dobro poznato. Stoga je duboke duhovne istine lako mogao razumjeti svatko tko je želio živjeti u skladu s Božjom voljom. Koji ključni elementi čine ovu Isusovu propovijed toliko vrijednom?

Svi ljudi žele biti sretni. Isus je to dobro znao i zato je na samom početku govorio o tome što donosi pravu sreću. To je nesumnjivo odmah zaokupilo pažnju mnoštva. Ipak, mora da su im neke njegove riječi bile pomalo zbunjujuće.

Isus je rekao: “Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Sretni su oni koji tuguju, jer će biti utješeni. (...) Sretni su oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću, jer će se nasititi. (...) Sretni su oni koji su progonjeni zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Sretni ste kad vas zbog mene vrijeđaju i progone (...). Radujte se i kličite” (Matej 5:3-12).

Na što je Isus mislio kad je govorio o sreći? On nije mislio tek na vedro i veselo raspoloženje nekoga tko se dobro zabavlja. Prava sreća duboko je zadovoljstvo što ga osjeća čovjek čiji život ima istinski smisao.

Isus je rekao da su istinski sretni oni koji nastoje zadovoljiti svoju duhovnu glad, koji su tužni zbog svoje grešnosti te oni koji upoznaju Boga i služe mu. Čak i kad su omraženi i progonjeni zato što vrše Božju volju, ništa ne može pomutiti njihovu sreću jer znaju da čine ono što je ugodno Bogu i da će ih on nagraditi vječnim životom.

Međutim, mnogi su smatrali da bogatstvo i užici čovjeka čine sretnim. Isus je znao da je to  zabluda. Zato je i rekao nešto nad čime su se mnogi koji su ga slušali vjerojatno zamislili: “Teško vama, bogati, jer već imate svoju utjehu! Teško vama koji ste sada siti, jer ćete gladovati! Teško vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati! Teško vama kad svi ljudi dobro govore o vama, jer to su isto njihovi praoci činili lažnim prorocima!” (Luka 6:24-26).

Zašto će biti teško bogatima, onima koji se sada smiju i onima koji uživaju naklonost ljudi? Zato što osoba kojoj je stalo do takvih stvari često zapostavi služenje Bogu, a upravo je to ono što donosi pravu sreću. S druge strane, Isus nije htio reći da je čovjek sretan samim time što je siromašan ili gladan. No osobe koje imaju teške životne okolnosti češće se odazivaju na njegovu poruku i tako pronalaze istinsku sreću.

Potom je Isus svojim učenicima rekao: “Vi ste sol zemlje” (Matej 5:13). Naravno, te riječi imaju simbolično značenje. Sol sprečava kvarenje hrane. Ustvari, veliki kup soli nalazio se blizu žrtvenika u Jehovinom hramu, jer su se njome solili žrtveni prinosi. Sol je ujedno bila simbol neiskvarenosti (3. Mojsijeva 2:13; Ezekijel 43:23, 24). Isusovi su učenici “sol zemlje” u tom smislu što štite ljude od duhovne i moralne iskvarenosti donoseći im poruku koja može spasiti život svima koji je prihvate.

Isus je učenicima također rekao: “Vi ste svjetlo svijeta.” Objasnio je da nitko ne bi svjetiljku stavio pod košaru, nego bi je stavio na svijećnjak, gdje bi se njezina svjetlost vidjela. Zatim je dodao: “Tako neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima, da bi vidjeli vaša dobra djela i slavili Oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5:14-16).

Židovski vjerski vođe smatrali su da Isus krši Božji Zakon te su ga zbog toga čak htjeli ubiti. Zato je on u nastavku otvoreno kazao: “Ne mislite da sam došao obezvrijediti Zakon ili Proroke. Nisam došao obezvrijediti, nego ispuniti!” (Matej 5:17).

 Da, Isus je duboko poštovao Božji Zakon te je i druge poticao da ga poštuju. Čak je rekao: “Tko god, dakle, prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, bit će nazvan najmanjim u kraljevstvu nebeskom”, odnosno takva osoba neće niti ući u Kraljevstvo. Zatim je dodao: “A tko ih god izvršava i naučava, bit će nazvan velikim u kraljevstvu nebeskom” (Matej 5:19).

Isus je osudio čak i stavove koji mogu navesti čovjeka da prekrši Božji Zakon. Nakon što je spomenuo zapovijed: “Ne ubij”, dodao je: “Svatko tko se uporno gnjevi na brata svojega odgovarat će pred sudom” (Matej 5:21, 22). Uporno se gnjeviti na svog bližnjeg nije nimalo bezopasno, jer to čak može dovesti do ubojstva. Stoga je Isus jednim primjerom istaknuo koliko bismo se trebali potruditi da s drugima budemo u miru. Ispričao je: “Ako, dakle, doneseš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar svoj ondje pred žrtvenikom, pa otiđi i prvo se pomiri s bratom svojim, a onda se vrati i prinesi dar svoj” (Matej 5:23, 24).

Zakon je zabranjivao i preljub. Isus se osvrnuo i na tu zapovijed rekavši: “Čuli ste da je bilo rečeno: ‘Ne učini preljub!’ A ja vam kažem: Svatko tko požudno gleda neku ženu već je u srcu svojemu počinio preljub s njom” (Matej 5:27, 28). Isus ovdje nije govorio o prolaznim nemoralnim mislima, već je naglasio da problem nastaje kad netko “požudno gleda” drugu osobu. Učestalo promatranje može pobuditi strastvene želje, a zatim dovesti i do preljuba ako se za to ukaže prilika. Kako se to može spriječiti? Ponekad je potrebno poduzeti drastične mjere. Isus je objasnio: “Ako te desno oko tvoje navodi na grijeh, iskopaj ga i baci od sebe. (...) I ako te desna ruka tvoja navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe” (Matej 5:29, 30).

Da bi spasili svoj život, neki su ljudi spremni žrtvovati dio tijela koji je zahvaćen bolešću. Stoga su Isusove riječi posve razumljive. Zapravo, još je važnije odbaciti sve što izaziva nemoralne misli i postupke, pa čak i ako je u pitanju nešto što nam je dragocjeno poput oka ili ruke. Svoje riječi objasnio je kazavši: “Bolje ti je da izgubiš jedan od udova svojih nego da cijelo tijelo tvoje dospije u gehenu.” Gehena je bila smetlište izvan jeruzalemskih zidina na kojem se spaljivao otpad, a on ju je spomenuo kao simbol vječne propasti.

Isus je govorio i o tome kako se ophoditi s ljudima koji nas žele povrijediti ili nam nanijeti uvredu. Savjetovao je: “Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Matej 5:39). Isus time nije htio reći da ne smijemo braniti sebe  i svoju obitelj ako nas netko napadne. On je spomenuo šamar, kojim se obično drugu osobu želi uvrijediti, a ne nanijeti joj fizičku bol ili je ubiti. Drugim riječima, htio je poručiti da bi bilo neispravno vratiti istom mjerom onome tko pokuša izazvati svađu ili sukob bilo doslovnim šamarom bilo provokativnim i uvredljivim riječima.

To je u skladu s Božjom zapovijedi koja nalaže da čovjek treba ljubiti svoje bližnje. Zato je Isus svojim slušateljima savjetovao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone.” Pritom je naveo i snažan razlog za to: “Da biste bili sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima” (Matej 5:44, 45).

Taj dio propovijedi zaključio je poticajem: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Matej 5:48). Naravno, Isus time nije htio reći da možemo biti savršeni poput Boga, u apsolutnom smislu, već da po uzoru na njega možemo voljeti čak i svoje neprijatelje. Prema Lukinom izvještaju, kazao je: “Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan” (Luka 6:36).

U nastavku svoje propovijedi slušatelje je upozorio: “Pazite da pravedna djela ne činite pred ljudima, da vas oni vide.” Zatim je osudio licemjerje ljudi koji se razmeću svojom izvanjskom pobožnošću: “Kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što licemjeri čine” (Matej 6:1, 2). Puno je bolje davati milostinju tako da drugi ne vide.

Zatim je nastavio: “Tako i kad se molite, ne budite kao licemjeri. Jer oni se vole moliti stojeći u sinagogama i na velikim raskrižjima da bi ih vidjeli ljudi.” S druge strane, savjetovao je: “A ti, kad se moliš, uđi u svoju najskrovitiju sobu i zatvori vrata pa se pomoli Ocu svojemu koji je u tajnosti” (Matej 6:5, 6). Isus nije htio reći da su sve javne molitve same po sebi neispravne, jer se i on molio pred drugima. On je osudio molitve koje ljudi izgovaraju samo da bi zadivili druge i od njih izmamili laskave pohvale.

Potom je kazao: “Kad se molite, ne govorite uvijek jedno te isto, kao što čine neznabošci” (Matej 6:7). To ne znači da je neispravno više se puta moliti za istu stvar. No Isus je bio protiv toga da se mehanički izgovaraju naučene fraze, “uvijek jedno te isto”. Zato je iznio molitvu koja je njegovim slušateljima trebala služiti kao primjer, a sastojala se od sedam molbi. Prve tri molbe — da se sveti Božje ime, da dođe njegovo Kraljevstvo i da se vrši njegova volja — odnose se na priznavanje Božjeg prava na vrhovnu vlast i ostvarenje njegovih nauma. Tek nakon toga trebali bismo uputiti molbe za osobne potrebe, kao što su svakodnevna hrana, oproštenje grijeha,  pomoć u nadvladavanju kušnji i izbavljenje od Zloga.

Koliku bismo važnost trebali pridavati materijalnim stvarima? Isus je okupljenom mnoštvu kazao: “Ne skupljajte više sebi blago na zemlji, gdje moljac i hrđa nagrizaju i gdje lopovi provaljuju i kradu.” Nije li to uistinu razuman savjet? Materijalno blago lako propadne i njime se ne može steći Božja naklonost. Stoga je Isus rekao: “Skupljajte sebi blago na nebu.” To možemo činiti tako da svojim načinom života pokažemo da nam je služba Bogu na prvom mjestu. Na taj način steći ćemo dobro ime pred Bogom i dobiti od njega vječni život kao nagradu, što nam nitko ne može oduzeti. Doista su istinite Isusove riječi: “Gdje je blago tvoje, ondje će biti i srce tvoje” (Matej 6:19-21).

U želji da to dodatno istakne, naveo je sljedeću usporedbu: “Svjetiljka je tijelu oko. Ako je, dakle, oko tvoje bistro, cijelo će tijelo tvoje biti svijetlo. Ali ako je oko tvoje zlo, cijelo će tijelo tvoje biti tamno” (Matej 6:22, 23). Oko koje dobro vidi za tijelo je poput upaljene svjetiljke. Da bi naše simbolično oko moglo jasno vidjeti, mora biti bistro, usredotočeno samo na jedan cilj. U suprotnom bismo mogli steći krivi pogled na život i usredotočiti se na materijalne stvari, a ne na službu Bogu. Tako bi cijelo naše “tijelo” postalo tamno i možda nas čak navelo na “mračne”, odnosno sumnjive ili nepoštene, postupke.

Isus se zatim poslužio upečatljivim primjerom. Rekao je: “Nitko ne može robovati dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će jednome biti privržen, a drugoga će prezirati. Ne možete robovati Bogu i bogatstvu” (Matej 6:24).

Neki koji su ga slušali možda su se zabrinuto pitali kako će onda zbrinjavati svoje  materijalne potrebe. Zato ih je on uvjerio da ne trebaju biti zabrinuti ako im Bog bude na prvom mjestu u životu. “Pogledajte ptice nebeske”, rekao je, “jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani” (Matej 6:26).

Potom je pozvao svoje slušatelje da promotre ljiljane što su rasli ondje na gori i kazao im da “ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od njih”. Što je time htio reći? Objasnio je: “Ako Bog tako oblači bilje poljsko, koje danas jest, a sutra se u peć baca, neće li još prije vas, malovjerni?” (Matej 6:29, 30). Na koncu im je dao mudar savjet: “Nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ (...) Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno. Stoga tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo dodati” (Matej 6:31-33).

Apostoli i drugi iskreni pojedinci željeli su živjeti u skladu s Božjom voljom, ali u njihovim okolnostima to nije bilo nimalo lako. Mnogi farizeji bili su vrlo kritični i skloni oštro osuđivati druge. Stoga je Isus potaknuo svoje slušatelje: “Ne sudite, da vam se ne sudi. Jer kakvim sudom sudite, takvim će vam se suditi” (Matej 7:1, 2).

Povoditi se za farizejima koji su stalno kritizirali druge bilo je opasno. Isus je slikovito objasnio i zašto: “Može li slijepac voditi slijepca? Neće li obojica upasti u jamu?” Kako su onda Isusovi slušatelji trebali gledati na druge? Nipošto nisu smjeli biti kritični i tražiti nedostatke na drugima, jer bi to bio ozbiljan grijeh. Isus ih je upitao: “Kako možeš reći bratu svojemu: ‘Brate, dopusti da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam ne vidiš gredu u svojem oku? Licemjeru! Izvadi najprije gredu iz svojeg oka, pa ćeš onda dobro vidjeti kako izvaditi trun koji je u oku brata tvojega” (Luka 6:39-42).

Ipak, to ne znači da Isusovi učenici ne bi trebali biti razboriti u ophođenju s drugima. “Ne dajte ono što je sveto psima i ne bacajte bisere svoje pred svinje”, rekao im je (Matej 7:6). Istine koje se nalaze u Božjoj Riječi izuzetno su vrijedne — mogu se usporediti s biserima. No ako nekome nije stalo do tih dragocjenih istina, kao što životinjama nije stalo do bisera, Isusovi učenici trebali bi otići od takve osobe i potražiti one koji žele slušati njihovu poruku.

Iako je Isus već ranije govorio o molitvi, sada je naglasio koliko je važno ustrajati u njoj. “Molite, i dat će vam se!” rekao je. Da bi predočio koliko rado Bog uslišava molitve, upitao je: “Tko bi od vas sinu svojemu, ako ga zamoli kruha, dao kamen? (...) Dakle, ako vi, iako ste zli, znate davati dobre darove djeci svojoj, koliko će više Otac vaš koji je na nebesima dati dobra onima koji ga mole?” (Matej 7:7-11).

Nakon toga naveo je načelo koje je postalo zlatno pravilo za sve međuljudske odnose. Rekao je: “Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.” Zar ne bismo svi mi trebali cijelim srcem prihvatiti taj savjet i s ljubavlju se  ophoditi s drugima? No to ponekad može biti pravi izazov, što je i sam Isus istaknuo rekavši: “Uđite na uska vrata! Jer širok je i prostran put koji vodi u propast i mnogo je onih koji njime idu. A uska su vrata i tijesan put koji vodi u život i malo je onih koji ga nalaze” (Matej 7:12-14).

Budući da je Isus znao da će neki pokušati odvratiti njegove učenike s puta koji vodi u život, upozorio ih je: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi” (Matej 7:15). Objasnio je da se lažne proroke može prepoznati po njihovim učenjima i djelima, kao što se dobro drvo i nevaljalo drvo može prepoznati po njihovim plodovima. Dakle, njegovi se učenici ne raspoznaju samo po onome što govore već i po onome što čine. Kako Isus gleda na one koji tvrde da je on njihov Gospodin, a ne izvršavaju volju njegovog Oca? On će takvima kazati: “Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje!” (Matej 7:23).

U zaključku svoje propovijedi Isus je ispričao: “Stoga će svatko tko čuje ove moje riječi i izvršava ih biti kao razborit čovjek koji je kuću sagradio na stijeni. I zapljuštala je kiša, došle su bujice, zapuhali su vjetrovi i udarili su na tu kuću, ali ona se nije srušila, jer joj je temelj bio na stijeni” (Matej 7:24, 25). Zašto je ta kuća odoljela oluji? Zato što je njen vlasnik “kopao u dubinu i položio temelj na stijeni” (Luka 6:48). Dakle, nije dovoljno samo čuti Isusove riječi. Moramo dati sve od sebe kako bismo ih se i držali.

No što će biti s onim tko čuje te riječi, ali ih ne izvršava? Isus je rekao da će on biti “kao lud čovjek koji je kuću sagradio na pijesku” (Matej 7:26). Takva se kuća uruši kad zapljušti kiša, dođu bujice i zapušu vjetrovi.

Kad je propovijed završila, mnoštvo je bilo zadivljeno jer ih je Isus učio kao onaj iza čijih riječi stoji Bog, a ne kao njihovi vjerski vođe. Mnogi koji su ga tada slušali vjerojatno su postali njegovi učenici.