Nedugo nakon što je izliječio slugu rimskog stotnika, Isus je krenuo u grad Nain, koji se nalazio tridesetak kilometara jugozapadno od Kafarnauma. No nije bio sam. S njim su bili njegovi učenici, a pratilo ga je i veliko mnoštvo ljudi. Pred sam grad vjerojatno su stigli u predvečerje. Ondje su naišli na velik broj Židova koji su se kretali u pogrebnoj povorci. Nosili su tijelo jednog mladića kako bi ga pokopali izvan grada.

Najžalosnija među njima bila je majka tog mladića. Ona je već bila udovica, pa ju je smrt njenog sina jedinca naročito pogodila. Kad joj je ranije umro muž, ipak nije ostala posve sama jer je njen ljubljeni sin bio uz nju. Sigurno su bili jako vezani jer su sve njene nade i planovi za budućnost ovisili o njemu. A sada je i on umro. Ostala je sama, bez ikoga da bude uz nju i pruža joj podršku.

Kad ju je Isus ugledao, ganula ga je njena duboka bol i teška situacija u kojoj se našla. Stoga joj je nježno, ali i odlučnim tonom koji joj je mogao uliti nadu, rekao: “Ne plači!” A onda je prišao mrtvačkim nosilima i dotaknuo ih (Luka 7:13, 14). Način na koji se obratio udovici i ono što je učinio privuklo je pažnju ožalošćenih ljudi i navelo ih da odmah stanu. Mnogi su se zacijelo pitali što će sada učiniti.

A o čemu su razmišljali oni što su došli s Isusom? Oni su već bili očevici brojnih čudesnih izlječenja koja je vršio, no očito nikada prije nisu vidjeli da je Isus ikoga uskrsnuo. Istina, i u dalekoj prošlosti bilo je nekih koji su uskrsnuli mrtve, no je li Isus mogao takvo što učiniti? (1. Kraljevima 17:17-23; 2. Kraljevima 4:32-37). Obrativši se mrtvacu, Isus je rekao: “Mladiću, tebi kažem, ustani!” (Luka 7:14). I on je ustao te je počeo govoriti. Isus ga je prepustio njegovoj majci, koja je bila izvan sebe od radosti i šoka. Više nije bila sama.

 Kad su ljudi vidjeli da je mladić zaista živ, počeli su hvaliti Jehovu, koji je Izvor života. Neki su rekli: “Velik prorok podignut je među nama.” Drugi su razumjeli što stoji iza tog nevjerojatnog čuda te su kazali: “Bog se smilovao narodu svojemu” (Luka 7:16). Vijest o tom zadivljujućem čudu brzo se proširila po cijeloj okolici te je vjerojatno doprla i do Isusovog grada, Nazareta, koji je bio udaljen desetak kilometara. Vijest je došla čak i do Judeje na jugu.

U to je vrijeme Ivan Krstitelj još uvijek bio u zatvoru i želio je saznati više o djelima koja je Isus činio. Njegovi učenici pričali su mu o tim čudima. Kako je on reagirao?