Dok je u ponedjeljak, 10. nisana, bio u hramu, Isus je govorio o smrti koja mu se bližila. Zabrinut zbog toga kako će se to odraziti na Božje ime, molio se: “Oče, proslavi ime svoje!” Nato se s neba začuo snažan glas koji je kazao: “Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!” (Ivan 12:27, 28).

Ljudi koji su ondje stajali bili su zbunjeni. Neki su mislili da je zagrmjelo. Drugi su rekli: “Anđeo mu je govorio” (Ivan 12:29). No bio je to glas samog Jehove! To nije bio prvi put da se tijekom Isusove službe čuo Božji glas.

Prilikom Isusovog krštenja, tri i pol godine ranije, Ivan Krstitelj čuo je kad je Bog za Isusa rekao: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji!” Potom su Jakov, Ivan i Petar nedugo nakon Pashe 32. godine, kad se Isus preobrazio pred njima, čuli kako je Bog objavio: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji. Njega slušajte!” (Matej 3:17; 17:5). No ovoga, trećeg, puta Jehova je progovorio tako da ga je čulo čitavo mnoštvo!

Isus je rekao: “Ovaj glas nije bio radi mene, nego radi vas” (Ivan 12:30). Bio je to dokaz da je Isus doista Božji Sin, obećani Mesija.

Time što je ostao vjeran Bogu do samog kraja, Isus je ljudima primjerom pokazao kako trebaju živjeti, a istovremeno je dokazao da Sotona Đavo, vladar ovog svijeta, zaslužuje uništenje. Rekao je: “Sada je suđenje ovom svijetu, sada će vladar ovog svijeta biti izbačen.” Isusova smrt nije bila poraz, već pobjeda. U kom smislu? On sam objasnio je: “Kad ja budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi” (Ivan 12:31, 32). Svojom smrću na stupu omogućio je ljudima vječni život i tako ih privukao k sebi.

Čuvši te njegove riječi, mnoštvo je reklo: “Čuli smo iz Zakona da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti kažeš da Sin čovječji mora biti podignut? Tko je taj Sin čovječji?” (Ivan 12:34). Unatoč svim dokazima, čak i tome što su čuli glas samog Boga, većina njih nije povjerovala da je Isus doista Sin čovječji, obećani Mesija.

Kao što je to činio i ranije, Isus je sebe ponovno usporedio sa svjetlom (Ivan 8:12; 9:5). Ljude koji su ga slušali potaknuo je: “Svjetlo će još malo biti među vama. Hodajte dok imate svjetlo, da vas tama ne nadjača! (...) Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!” (Ivan 12:35, 36). Nakon što je to rekao, otišao je jer 10. nisana nije bio dan kad je trebao umrijeti. Tek na Pashu, 14. nisana, trebao je biti “podignut” — pribijen na stup (Galaćanima 3:13).

Time što nisu povjerovali u Isusa unatoč svemu što je činio, Židovi su ispunili jedno proročanstvo. Izaija je prorekao da će ljudima oči biti zaslijepljene i srca otvrdnula, pa se neće obratiti i biti izliječeni (Izaija 6:10; Ivan 12:40). Da, većina Židova tvrdoglavo je odbijala prihvatiti dokaze da je on njihov obećani Izbavitelj — put koji vodi u život.

Nikodem, Josip iz Arimateje i mnogi drugi poglavari “povjerovali su u njega”. No jesu li bili spremni javno priznati da vjeruju u Isusa ili su to skrivali, bilo zbog straha da ne budu izopćeni iz sinagoge bilo zbog toga što su voljeli “slavu koja dolazi od ljudi”? (Ivan 12:42, 43).

Isus je objasnio što znači pokazivati vjeru u njega: “Tko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me poslao. I tko  gleda mene, gleda i onoga koji me poslao.” Istine koje je Bog želio da Isus prenese ljudima toliko su važne da je on s pravom mogao reći: “Tko odbacuje mene i ne prima ono što ja kažem, ima suca svojega. Riječ koju sam govorio — ona će mu suditi u posljednji dan” (Ivan 12:44, 45, 48).

Na kraju je zaključio: “Ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da njegova zapovijed znači vječni život” (Ivan 12:49, 50). Isus je znao da će uskoro proliti svoju krv kao žrtvu za ljude koji pokazuju vjeru u njega (Rimljanima 5:8, 9).