Ponoć je već bila prilično odmakla kad je u Getsemanski vrt došlo mnoštvo svećeničkih glavara i farizeja u potrazi za Isusom. Predvodio ih je Juda, kojemu su svećenici platili 30 srebrnjaka da ga izda. Pratila ih je i četa naoružanih rimskih vojnika te njihov zapovjednik.

Čim ga je Isus otpustio s pashalne večere, Juda je očito otišao ravno k svećeničkim glavarima (Ivan 13:27). Oni su odmah okupili svoje stražare i četu vojnika. Juda ih je možda najprije odveo u kuću gdje je s Isusom i ostalim apostolima proslavio Pashu. No onda ih je poveo preko doline Kidrona prema Getsemanskom vrtu. Ljudi u mnoštvu, odlučni u namjeri da pronađu Isusa, nosili su oružje, baklje i svjetiljke.

Dok ih je vodio prema Maslinskoj gori, Juda je dobro znao gdje će naći svog Učitelja. Proteklih nekoliko dana Isus je s apostolima svakodnevno putovao od Betanije do Jeruzalema te je često s njima navraćao u Getsemanski vrt. No kako su vojnici mogli u mraku, među stablima maslina, prepoznati Isusa kojeg možda nikad prije nisu vidjeli? Da bi im pomogao, Juda je s njima dogovorio znak. Rekao im je: “Koga poljubim, taj je! Uhvatite ga i odvedite pod stražom!” (Marko 14:44).

Kad je sa svjetinom došao u vrt, ugledao je Isusa među apostolima te otišao ravno k njemu. “Zdravo, učitelju!” kazao mu je i nježno ga poljubio. “Prijatelju, zašto si ovdje?” upitao ga je Isus (Matej 26:49, 50). Potom je sam odgovorio na vlastito pitanje: “Juda, zar poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?” (Luka 22:48). I više se nije obraćao svom izdajniku.

Zatim je istupio pred svjetinu, tako da su ga pod svjetlom baklji i svjetiljki sada mogli vidjeti, i upitao: “Koga tražite?” “Isusa Nazarećanina”, uzviknuo je netko iz gomile. Nato je on hrabro rekao: “Ja sam taj” (Ivan 18:4, 5). Ne znajući što od njega mogu očekivati, ljudi su ustuknuli i popadali na zemlju.

No Isus nije iskoristio taj trenutak da im umakne pod okriljem noći, nego ih je ponovno upitao koga traže. Kad su mu opet rekli da traže Isusa Nazarećanina, on je mirno nastavio: “Rekao sam vam da sam ja taj. Ako dakle mene tražite, pustite ove neka odu!” Čak i u tom napetom trenutku Isus se sjetio onoga što je rekao ranije, da niti jednoga od vjernih apostola neće izgubiti (Ivan 6:39; 17:12). Isus ih je sačuvao i nijedan od njih nije bio izgubljen, “osim sina propasti” — Jude (Ivan 18:7-9). Zato je sada zatražio od vojnika da ne diraju njegove vjerne sljedbenike.

Kad su vojnici ustali i stali prilaziti Isusu, apostoli su shvatili što se događa. “Gospodine, da udarimo mačem?” upitali su (Luka 22:49). Prije nego što je Isus stigao išta reći, Petar je izvukao jedan od dva mača što su ih bili ponijeli i njime udario Malha, roba velikog svećenika, te mu odsjekao desno uho.

Isus je Malhu odmah dotaknuo uho i izliječio ga. Tada je pružio važnu pouku rekavši Petru: “Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” Isus se nije opirao uhićenju. Rekao je: “Kako bi se onda ispunila Pisma da se tako mora dogoditi?” (Matej 26:52, 54). Još je dodao: “Zar da ne pijem čašu koju mi je dao Otac?” (Ivan 18:11). Da, bio je spreman potpuno se podložiti Božjoj volji, čak i život dati za to!

Isus je zatim upitao svjetinu: “Zar ste kao na razbojnika izašli s mačevima i toljagama da me  uhvatite? Svaki dan sjedio sam u hramu i poučavao i niste me uhvatili. A sve se ovo dogodilo da bi se ispunila Pisma proročka” (Matej 26:55, 56).

Nato su ga vojnici i židovski stražari uhvatili i svezali. Vidjevši to, apostoli su pobjegli. Međutim, “jedan mladić” — možda učenik Marko — ostao je ondje među mnoštvom i pratio Isusa (Marko 14:51). No ljudi su ga ubrzo prepoznali i pokušali uhvatiti. On im je uspio umaći, ali je u bijegu ostavio za sobom svoju lanenu haljinu.