Kad se Isus u gornjoj sobi pomolio sa svojim vjernim apostolima, zajedno su otpjevali hvalospjeve i potom se uputili na Maslinsku goru (Marko 14:26). Krenuli su prema istoku u Getsemanski vrt, kamo je Isus često odlazio.

Kad su stigli na to lijepo mjesto okruženo maslinama, Isus je osmorici apostola rekao: “Sjednite ovdje dok ja odem onamo i pomolim se!” Tako su oni vjerojatno ostali negdje blizu ulaza, a Isus se s Petrom, Jakovom i Ivanom uputio nešto dalje u unutrašnjost vrta. Tada ga je obuzela žalost i nemir. “Duša je moja nasmrt žalosna”, rekao je trojici apostola. “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!” (Matej 26:36-38).

Potom se malo udaljio od njih i pao ničice te se počeo usrdno moliti. Za što se molio Bogu u tim teškim trenucima? “Oče, tebi je sve moguće!” rekao je. “Ukloni ovu čašu od mene! Ali neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!” (Marko 14:35, 36). Zašto je Isus to rekao? Je li poželio odustati od odluke da plati otkupninu za čovječanstvo? Nipošto!

On je s neba promatrao strašne patnje ljudi koje su Rimljani pogubljivali. Budući da je sada bio čovjek i mogao je osjećati različite emocije, pa tako i bol, Isus se nije radovao onome što ga je čekalo. No, iznad svega, mučilo ga je to što je znao da će umrijeti kao prezreni zločinac i bojao se da će time nanijeti sramotu Očevom imenu. Znao je da će za samo nekoliko sati biti pribijen na stup kao bogohulnik.

Nakon podulje molitve Isus se vratio do trojice apostola i našao ih kako spavaju. Obraćajući se Petru, rekao je: “Zar niste mogli niti jedan sat bdjeti sa mnom? Bdijte i molite se, da ne dođete u iskušenje!” Ipak, svjestan toga da su bili pod velikim pritiskom i da je već bilo jako kasno, kazao im je: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo” (Matej 26:40, 41).

Zatim se po drugi put udaljio od njih i ponovno zatražio od svog Oca da od njega ukloni “čašu” koju mu je namijenio. Vrativši se do trojice apostola, opet ih je zatekao kako spavaju, iako im je bio rekao da se mole kako ne bi došli u iskušenje. Oni opet “nisu znali što da mu odgovore” (Marko 14:40). Na koncu se i po treći put udaljio od njih pa je kleknuo i molio se.

Isusa je duboko tištala pomisao da će, umre li kao zločinac, okaljati Očevo ime. Jehova je čuo molitvu svog Sina te mu je u jednom trenutku poslao anđela da ga ojača. Isus se čak ni nakon toga nije prestao obraćati svom Ocu, već se molio “još usrdnije”. Bio je pod izuzetno snažnim pritiskom. Ogroman teret počivao je na njegovim leđima! U pitanju je bio ne samo njegov vječni život nego i život svih bogobojaznih ljudi. U takvom emocionalnom stanju  “znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju” (Luka 22:44).

Kad se Isus vratio k apostolima, vidio je da su opet zaspali. “U ovakvom trenutku spavate i počivate!” rekao im je. “Evo, približio se čas da Sin čovječji bude izdan i predan u ruke grešnicima. Ustanite, pođimo! Evo, izdajnik se moj približio” (Matej 26:45, 46).