Vojnici su Isusa vodili na jedno mjesto nedaleko od grada, gdje su on i dvojica razbojnika trebali biti pogubljeni. Mjesto se zvalo Golgota, odnosno Lubanja, a moglo se vidjeti izdaleka (Marko 15:40).

Isusu i dvojici razbojnika ondje su svukli haljine. Potom su im ponudili vino pomiješano s opojnom smirnom i gorkom žuči. To piće, koje je služilo za ublažavanje bolova, vjerojatno su pripremale Jeruzalemljanke, a Rimljani su dopuštali da se daje osuđenicima na smrt. Međutim, čim ga je okusio, Isus ga je odbio. Zašto? Želio je ostati posve priseban tijekom najtežeg ispita svoje vjere. Želio je pri punoj svijesti ostati vjeran do smrti.

Vojnici su najprije položili Isusa na stup, a zatim su mu u ruke i stopala zabili čavle (Marko 15:25). Osjećao je strašnu bol dok su mu čavli prodirali kroz meso i ligamente. A kad su vojnici uspravili stup, bol je postala nesnosna jer su mu čavli pod težinom tijela razdirali rane. No Isus nije grdio vojnike, već se molio za njih. Rekao je: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23:34).

Rimljani su na stupove kažnjenika običavali postaviti natpis na kojem je pisalo za kakav je zločin dotični osuđen. No Pilat je na Isusov stup stavio natpis na kojem je stajalo: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” Bio je napisan na tri jezika — hebrejskom, latinskom i grčkom — pa ga je većina ljudi mogla pročitati. Tim je činom pokazao prezir prema Židovima koji su ga primorali da Isusa osudi na smrt. Svećenički glavari razočarano su prigovorili: “Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Ja sam kralj židovski.’” No Pilat nije želio da se ponovno poigravaju s njime, pa im je odvratio: “Što sam napisao, napisao sam!” (Ivan 19:19-22).

Razjareni svećenici ponavljali su lažne optužbe protiv Isusa koje su ranije bile iznesene pred Sudbenim vijećem. Stoga ne čudi što su ga prolaznici vrijeđali i podrugljivo odmahivali glavom govoreći: “Hajde, ti koji razvaljuješ hram i gradiš ga za tri dana, spasi sam sebe i siđi sa stupa!” Slično tome svećenički glavari i pismoznanci govorili su jedni drugima: “Neka sada Krist, kralj Izraelov, siđe sa stupa, da vidimo i povjerujemo!” (Marko 15:29-32). Rugali su mu se čak i razbojnici, koji su mu bili slijeva i zdesna, premda je Isus za razliku od njih bio potpuno nedužan.

Četvorica rimskih vojnika što su ondje bila također su ismijavala Isusa. Oni su možda pili uskislo vino, pa su zbijali šalu s Isusom očito tako što su držali vino pred njim i nudili mu znajući da ne može pružiti ruku i uzeti ga. Rugali su se i onome što je stajalo na natpisu iznad njegove glave, govoreći: “Ako si kralj židovski, spasi sam sebe!” (Luka 23:36, 37). Da, čovjek koji je bio put, istina i život potpuno je  nezasluženo morao trpjeti zlostavljanje i ismijavanje. No on je sve to hrabro podnio, a da nije uputio nijedne prijekorne riječi ni Židovima koji su to promatrali ni drskim rimskim vojnicima, a ni zločincima koji su bili pored njega.

Četvorica vojnika uzela su Isusovu gornju haljinu i podijelila je na četiri dijela. Potom su bacali ždrijeb da vide kome će koji dio pripasti. No donja je haljina bila vrlo kvalitetne izrade, jer “nije imala šava, već je sva bila istkana u jednom komadu”. Stoga su vojnici jedan drugome rekli: “Nemojmo je parati, nego odlučimo ždrijebom čija će biti!” Time su ispunili proročanske riječi: “Haljine su moje razdijelili među sobom i ždrijeb su bacali za odjeću moju” (Ivan 19:23, 24; Psalam 22:18).

Nakon nekog vremena jedan od razbojnika shvatio je da je Isus doista kralj. Zato je ušutkao drugog razbojnika, rekavši: “Zar se ne bojiš Boga, a trpiš istu kaznu? Mi smo s pravom osuđeni, jer primamo što smo djelima svojim zaslužili, ali ovaj nije učinio nikakvo zlo.” Potom se obratio Isusu i usrdno ga zamolio: “Sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje!” (Luka 23:40-42).

“Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju”, odvratio mu je Isus (Luka 23:43). Zanimljivo je da mu Isus nije rekao da će biti s njim u Kraljevstvu, nego u raju. To se obećanje razlikovalo od onoga koje je dao svojim apostolima. Njima je Isus rekao da će sjediti na prijestoljima u njegovom Kraljevstvu (Matej 19:28; Luka 22:29, 30). Židovski razbojnik možda je već otprije znao da je Jehova prvobitno naumio da Adam, Eva i njihovi potomci žive u raju na Zemlji. Sada je mogao umrijeti znajući da ga očekuje upravo takav život.