U petak poslijepodne, 14. nisana, Isus je već bio mrtav, no razbojnici što su bili kraj njega još uvijek su bili živi. Prema Mojsijevom zakonu, mrtvo tijelo nije smjelo ostati “na stupu preko noći”, nego se trebalo pokopati “istoga dana” (5. Mojsijeva 21:22, 23).

Zalaskom Sunca trebao je započeti subotnji dan počinka. Petak je bio “dan pripreme” jer su ljudi tada pripremali hranu za subotu i završavali sve poslove koje nisu mogli odgoditi do nedjelje. Subota koja je ubrzo trebala započeti bila je dvostruki, odnosno “veliki”, dan počinka (Ivan 19:31). Nazivala se tako zato što je ta subota, 15. nisana, ujedno bila prvi dan sedmodnevnog Blagdana beskvasnih kruhova koji je uvijek bio dan počinka, o kojem god da se danu u tjednu radilo (3. Mojsijeva 23:5, 6). Ovoga puta taj prvi dan poklopio se sa subotom, sedmim danom u tjednu.

Stoga su Židovi zatražili od Pilata da se ubrza smrt trojice osuđenika. Na koji način? Tako da im se polome noge. Tada više ne bi mogli nogama podignuti tijelo kako bi disali. Vojnici su došli i razbojnicima polomili noge. No Isusu to nisu učinili jer su zaključili da je već mrtav. Time su se ispunile proročanske riječi iz Psalma 34:20: “On čuva sve kosti njegove, nijedna od njih nije slomljena.”

 Ipak, da bi otklonili svaku sumnju u to da je Isus doista mrtav, jedan ga je vojnik kopljem ubo u bok. Koplje mu je probolo predio oko srca i “odmah je izašla krv i voda” (Ivan 19:34). Time se ispunilo još jedno proročanstvo: “Gledat će u onoga kojega su proboli” (Zaharija 12:10).

Pogubljenju je prisustvovao i Josip, “bogati čovjek iz Arimateje” i ugledan član Sudbenog vijeća (Matej 27:57). Biblija za njega kaže da je bio “dobar i pravedan” te da je “čekao kraljevstvo Božje”. Ustvari, budući da je “bio Isusov učenik”, iako je to “tajio zbog straha od Židova”, on nije dao svoj glas kad je Vijeće osudilo Isusa (Luka 23:50; Marko 15:43; Ivan 19:38). Josip je smogao hrabrosti i otišao k Pilatu zatražiti Isusovo tijelo. Pilat je pozvao nadležnog stotnika i, nakon što mu je ovaj potvrdio da je Isus mrtav, udovoljio je Josipovoj molbi.

Josip je kupio čisto platno te je Isusovo tijelo skinuo sa stupa. Potom ga je umotao u platno kako bi ga pripremio za sahranu. U tome mu je pomogao Nikodem, koji je Isusu “prvi put bio došao noću” (Ivan 19:39). On je donio oko stotinu libara (oko 30 kilograma) skupocjene mješavine smirne i aloje. Tako su, prema židovskom pogrebnom običaju, Isusovo tijelo premazali mirisnim tvarima i omotali povojima.

Josip je nedaleko od mjesta gdje je Isus bio pogubljen imao grob isklesan u stijeni koji nije bio iskorišten. Isusa su položili u taj grob, a na ulaz su navaljali velik kamen. Sve to obavili su vrlo žurno jer su morali biti gotovi prije zalaska Sunca. Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Manjeg, koje su vjerojatno pomagale prilikom pripreme tijela, požurile su kući da “pripreme mirisna ulja i druge mirisne tvari” (Luka 23:56). Planirale su nakon subote dovršiti pripremu Isusovog tijela.

Sljedećeg dana, u subotu, svećenički glavari i farizeji otišli su Pilatu i rekli: “Gospodine, sjetili smo se da je taj varalica rekao još dok je bio živ: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zato zapovjedi da se grob osigura do trećega dana, da ne bi došli učenici njegovi i ukrali ga pa rekli narodu: ‘Ustao je iz mrtvih!’ Tako bi ta posljednja prijevara bila gora od prve.” A Pilat im je rekao: “Imate stražu! Idite i osigurajte ga kako znate!” (Matej 27:63-65).

U nedjelju rano ujutro Marija Magdalena, Jakovljeva majka Marija i druge žene uputile su se do Isusovog groba noseći miomirise koje su pripremile. Jedna drugoj rekle su: “Tko će nam odvaljati kamen s ulaza u grob?” (Marko 16:3). Ali tada se zbio potres. Usto je Božji anđeo odvaljao kamen s ulaza. Kad su žene stigle do groba, vidjele su da je kamen odvaljan, stražara nije bilo, a grob je izgledao prazan!