Pred zoru, nakon što se Petar tri puta odrekao Isusa i nakon što je završilo lažno suđenje, Sudbeno se vijeće razišlo. Međutim, čim je u petak svanuo dan, članovi suda ponovno su se sastali. Tom su formalnošću vjerojatno željeli ostaviti dojam da je ono što čine zakonito. Kad je Isus izveden pred njih, ponovno su mu zapovjedili:

“Ako si Krist, reci nam!” No Isus im je odgovorio: “Ako vam i kažem, nećete vjerovati. I ako vas upitam, nećete odgovoriti.” Ipak, hrabro im je ukazao na to da o njemu govori proročanstvo iz Danijela 7:13. Rekao je: “Odsad će Sin čovječji sjediti kraj moćne desnice Božje” (Luka 22:67-69; Matej 26:63).

“Dakle, jesi li ti Sin Božji?” uporno su željeli da im konkretno kaže. No Isus im je rekao: “Vi sami kažete da ja to jesam.” Taj im je odgovor bio sasvim dovoljan da ga osude na smrt zbog hule na Boga. “Čemu nam još treba svjedočanstvo?” rekli su (Luka 22:70, 71; Marko 14:64). Zatim su ga svezali i odveli rimskom upravitelju Ponciju Pilatu.

Juda Iskariot možda je vidio kako Isusa vode Pilatu. Kad je shvatio da su ga osudili na smrt, obuzeo ga je očaj te je u izvjesnoj mjeri osjetio grižnju savjesti. Ipak, umjesto da se obrati Bogu i iskreno pokaje, otišao je svećeničkim glavarima vratiti 30 srebrnjaka. Objasnio im je: “Sagriješio sam kad sam izdao krv pravednu.” No oni su mu bezdušno odvratili: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!” (Matej 27:4).

Nato je Juda bacio srebrnjake u hram i otišao odande. Potom se, kao da već nije dovoljno zgriješio, pokušao objesiti. No očito se grana za koju je svezao uže slomila te se strmoglavio na stijene i tijelo mu se raspuknulo (Djela apostolska 1:17, 18).

Još uvijek je bilo rano jutro kad je Isus odveden u Pilatovu palaču. Židovi koji su ga pratili  nisu željeli ući unutra jer su smatrali da će se u doticaju s ne-Židovima onečistiti. U tom slučaju ne bi mogli jesti objed koji se jeo 15. nisana, prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova. Taj se blagdan smatrao nastavkom Pashe.

Pilat je izašao pred njih i upitao ih: “Kakvu optužbu iznosite protiv ovog čovjeka?” Oni su mu odgovorili: “Da ovaj nije zločinac, ne bismo ga predali tebi.” Pilat je vjerojatno osjetio da vrše pritisak na njega, pa im je rekao: “Uzmite ga vi i sudite mu po svojemu zakonu!” Nato su mu Židovi, ne krijući da žele ubiti Isusa, odvratili: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti” (Ivan 18:29-31).

Ustvari, da su židovski vođe na Pashu pogubili Isusa, narod bi se vjerojatno pobunio. Zato su željeli navesti Rimljane da ga pogube iz političkih razloga, za što su oni imali ovlasti, kako bi na njih prebacili odgovornost za njegovu smrt.

Vjerski vođe nisu Pilatu spominjali da su Isusa proglasili krivim za bogohulništvo, već su iznijeli posve drugačije optužbe. Optužili su ga za tri stvari: “Ovoga smo našli kako [1] zavodi naš narod i [2] zabranjuje plaćati porez caru te [3] govori za sebe da je Krist, kralj” (Luka 23:2).

Budući da je bio predstavnik rimske vlasti, Pilata je s razlogom zabrinula ova posljednja optužba — Isusova tvrdnja da je kralj. Zato je ponovno ušao u palaču, pozvao Isusa i upitao ga: “Jesi li ti kralj židovski?” Drugim riječima, htio je znati je li Isus tvrdeći za sebe da je kralj osporio autoritet rimskog cara i time prekršio zakon. Želeći možda doznati koliko Pilat već zna o njemu, Isus ga je upitao: “Govoriš li to sam od sebe ili su ti drugi rekli o meni?” (Ivan 18:33, 34).

Pilat mu je priznao da o njemu zapravo ništa ne zna i da želi saznati činjenice. “Zar sam ja Židov?” odgovorio mu je. “Tvoj narod i glavari svećenički predali su te meni. Što si učinio?” (Ivan 18:35).

Isus nipošto nije želio izbjeći odgovor na glavno pitanje koje je zanimalo Pilata — je li on kralj ili nije. Ono što je u nastavku rekao Pilata je zasigurno jako iznenadilo.