Iako je Isus bio vidljivo izmučen nakon teškog zlostavljanja i ismijavanja, Pilat ipak nije uspio navesti svećeničke glavare i njihove pristaše da ga puste na slobodu. Ne želeći da ih išta spriječi u njihovim zlim namjerama, ponovno su počeli vikati: “Na stup s njim! Na stup s njim!” Pilat im je odgovorio: “Uzmite ga vi i pribijte na stup, jer ja na njemu ne nalazim nikakve krivice!” (Ivan 19:6).

Židovi nisu uspjeli uvjeriti Pilata da Isusa treba pogubiti iz političkih razloga, stoga su ga pokušali optužiti na vjerskoj osnovi. Kao i ranije pred Sudbenim vijećem, ponovno su ga optužili za bogohulništvo. “Mi imamo zakon”, rekli su, “i po našem zakonu on treba umrijeti, jer je za sebe tvrdio da je sin Božji” (Ivan 19:7). Pilatu je ta optužba bila nešto sasvim novo.

Zato se vratio u palaču i pokušao pronaći načina da oslobodi čovjeka zbog kojega je njegova žena “u snu mnogo pretrpjela” i koji je tako dostojanstveno podnio teško zlostavljanje (Matej 27:19). Što je Pilat mislio o novoj optužbi koju su Židovi podigli protiv Isusa — da je Božji sin? On je znao da je Isus iz Galileje (Luka 23:5-7). No ipak ga je upitao: “Odakle si ti?” (Ivan 19:9). Možda ga je zanimalo je li Isus živio i prije nego što se rodio na Zemlji te je li zapravo božanskog porijekla.

Nešto ranije Isus je Pilatu izravno rekao da je Kralj, ali da njegovo Kraljevstvo nije dio ovog svijeta. Stoga mu sada nije ništa odgovorio, jer je smatrao kako svako daljnje objašnjavanje ne bi imalo smisla. Međutim, svojom je šutnjom povrijedio Pilatov ponos. Zato mu je on oštro rekao: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast pribiti te na stup?” (Ivan 19:10).

Isus mu je jednostavno odvratio: “Ne bi imao nikakvu vlast nada mnom da ti nije dano odozgo. Zato je veći grijeh onoga koji me predao tebi” (Ivan 19:11). Isus pritom vjerojatno nije mislio na nekog pojedinca. Očito je želio reći da Kajfa, njegovi pomagači i Juda Iskariot snose puno veću odgovornost od Pilata.

Pod dojmom onoga što je Isus rekao i njegovog hrabrog držanja, ali i zbog straha da bi on doista mogao biti božanskog porijekla, Pilat ga je ponovno pokušao osloboditi. Međutim, Židovi su mu spomenuli nešto čega se sigurno pribojavao. Rekli su: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru! Svatko tko se izdaje za kralja protivi se caru” (Ivan 19:12).

Zatim je Pilat ponovno izveo Isusa i, sjedeći na sudačkoj stolici, rekao: “Evo vašega kralja!” No Židovi su bili nepopustljivi. Vikali su: “Smakni ga! Smakni ga! Na stup s njim!” U nadi da će se predomisliti, Pilat ih je upitao: “Zar da vašega kralja pribijem na stup?” Iako su Židovi prezirali rimsku vlast, svećenički glavari sada su se drznuli kazati: “Mi nemamo kralja osim cara!” (Ivan 19:14, 15).

Pilat je na kraju kukavički popustio pod snažnim pritiskom Židova i predao im Isusa. Vojnici su s njega skinuli purpurni ogrtač i obukli mu njegove haljine. Dok su ga vodili na pogubljenje, sam je morao nositi stup na koji je trebao biti pribijen.

Bližilo se podne. Isus je od četvrtka rano ujutro bio na nogama, a u međuvremenu je pretrpio najrazličitije muke. Razumljivo je da ubrzo više nije imao snage nositi svoj mučenički stup. Stoga su vojnici prisilili jednog prolaznika, nekog Šimuna iz Cirene u Africi, da  nosi stup umjesto njega. Za Isusom je išlo veliko mnoštvo ljudi koji su se od tuge udarali u prsa i oplakivali ga.

U jednom trenutku Isus je uplakanim ženama rekao: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom! Plačite radije nad sobom i nad djecom svojom! Jer, evo, dolaze dani kad će se reći: ‘Sretne su nerotkinje, utrobe koje nisu rađale i dojke koje nisu dojile!’ Tada će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako ovo rade dok je stablo zeleno, što li će biti kad bude suho?” (Luka 23:28-31).

Zeleno stablo predočavalo je židovski narod, koji je u duhovnom pogledu donekle još bio živ zato što su među njima bili Isus i nekolicina Židova što su vjerovali u njega. No kad se to promijenilo, preostao je samo duhovno mrtav narod koji je podsjećao na usahlo stablo. “Plač” o kojem je Isus govorio čuo se kad je rimska vojska opustošila židovski narod i tako izvršila Božju kaznu.