Isus se u ponedjeljak poslijepodne iz Jeruzalema vratio u Betaniju, selo na istočnom obronku Maslinske gore. Ondje je nesumnjivo ponovno prenoćio kod svojih prijatelja Lazara, Marije i Marte.

Ujutro 11. nisana krenuo je s učenicima ponovno u Jeruzalem, gdje će posljednji put poučavati u hramu. Bit će to i zadnji dan njegove javne službe prije nego što proslavi Pashu, održi Posljednju večeru i potom bude uhvaćen i pogubljen.

Dok su iz Betanije išli u Jeruzalem preko Maslinske gore, Petar je uočio stablo koje je Isus prethodnog jutra prokleo. “Učitelju, pogledaj”, rekao je, “smokva koju si prokleo usahnula je!” (Marko 11:21).

Zašto je Isus učinio da stablo usahne? Učenicima je objasnio: “Zaista, kažem vam, ako budete imali vjeru i ako ne budete sumnjali, činit ćete ne samo ovo što sam ja učinio smokvi nego i ako kažete ovoj gori: ‘Digni se i baci u more’, bit će tako. I sve što s vjerom zatražite u molitvi, primit ćete” (Matej 21:21, 22). Time im je ponovio nešto čemu ih je već ranije poučio kad im je kazao da vjera može premještati gore (Matej 17:20).

Usahnula smokva poslužila je Isusu kao zoran primjer kojim je učenicima predočio koliko je važno imati vjeru u Boga. Rekao je: “Sve ono za što molite i što tražite, vjerujte da ste već primili, i imat ćete to!” (Marko 11:24). Za sve Isusove sljedbenike važno je da to nikada ne zaborave! Posebno je za apostole bilo bitno da to nauče jer su se uskoro trebali suočiti s teškim kušnjama. Međutim, postojala je još jedna veza između usahnule smokve i vjere.

Izraelski je narod, poput te smokve, ostavljao krivi dojam. Iako su bili u savezu s Bogom i naoko se činilo da se drže njegovog Zakona, u cjelini gledano pokazali su da nemaju vjere i da ne donose dobre plodove. Čak su odbacili Božjeg Sina! Stoga je Isus, učinivši da neplodno drvo usahne, slikovito pokazao kakav će biti kraj tom jalovom i bezvjernom narodu.

Ubrzo nakon toga Isus je s učenicima ušao u Jeruzalem i, po svom običaju, otišao u hram te ondje počeo poučavati. Tada su mu pristupili svećenički glavari i narodni starješine. Nesumnjivo misleći na ono što je prethodnog dana učinio mjenjačima novca, upitali su ga: “Kojom vlašću to činiš? Tko ti je dao tu vlast da to činiš?” (Marko 11:28).

Isus im je odvratio: “Nešto ću vas upitati. Odgovorite mi, pa ću i ja vama reći kojom vlašću ovo činim! Je li krštenje kojim je Ivan krstio bilo s neba ili od ljudi? Odgovorite mi!” Sada su se njegovi protivnici trebali braniti. Svećenici i starješine stali su se savjetovati što da odgovore: “Ako kažemo: ‘S neba’, reći će: ‘Zašto mu onda niste vjerovali?’ A da kažemo: ‘Od ljudi’?” To se nisu usudili reći jer su se bojali naroda, koji je smatrao da je “Ivan doista bio prorok” (Marko 11:29-32).

Kako nisu znali što bi mu odgovorili, Isusovi su protivnici kazali: “Ne znamo.” Nato im je Isus odvratio: “Ni ja vama neću reći kojom vlašću ovo činim” (Marko 11:33).