Vidjevši da je Isusova grobnica prazna, učenici su bili jako potišteni jer nisu razumjeli što se zapravo dogodilo (Matej 28:9, 10; Luka 24:11). U nedjelju, 16. nisana, Kleofa i još jedan učenik krenuli su za Emaus, koji je od Jeruzalema bio udaljen desetak kilometara.

Dok su putem razgovarali o svemu što se dogodilo, pridružio im se neki neznanac i upitao ih: “O čemu to putem raspravljate među sobom?” Kleofa mu je odgovorio: “Zar si ti stranac u Jeruzalemu i živiš u osami, pa ne znaš što se u njemu događalo ovih dana?” A on ih je upitao: “Što?” (Luka 24:17-19).

“Ono s Isusom Nazarećaninom”, odgovorili su. “Mi smo se nadali da je on onaj koji će izbaviti Izraela” (Luka 24:19-21).

Kleofa i drugi učenik opisali su neznancu zapanjujuće događaje što su se odigrali ranije toga dana. Ispričali su mu kako su žene Isusov grob našle prazan i kako su bile očevici čuda — ukazali su im se anđeli i rekli im da je Isus živ. Kad su i drugi učenici otišli do groba, “našli [su] sve kako su žene rekle” (Luka 24:24).

Dvojica učenika očito su bila zbunjena tim zbivanjima. Vidjevši da njihov neispravan način razmišljanja utječe na njihovo srce, neznanac ih je prekorio: “O kako ste bezumni i srca spora da povjerujete u sve što su govorili proroci! Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” (Luka 24:25, 26). Potom im je protumačio mnoge odlomke iz svetih spisa što su govorili o Kristu.

Kad su na koncu njih trojica stigla nadomak Emausa, učenici su željeli saznati više o tome, pa su neznanca zamolili: “Ostani s nama, jer je blizu večer, dan je na izmaku!” Stoga je ostao i večerao s njima. Nakon što se pomolio i razlomio kruh te im dao da jedu, shvatili su da je to zapravo Isus. Tada je odjednom iščeznuo pred njima (Luka 24:29-31). Sada su bili sigurni da je Isus živ!

Osvrćući se na ono što su doživjeli, dvojica učenika uzbuđeno su rekla: “Nije li nam srce gorjelo dok nam je putem govorio, dok nam je tumačio Pisma?” (Luka 24:32). Nato su požurili natrag u Jeruzalem, gdje su pronašli apostole i druge učenike. Prije nego što su Kleofa i njegov suputnik uspjeli išta reći, drugi su im kazali: “Gospodin je zaista uskrsnuo i ukazao se Šimunu!” (Luka 24:34). Potom su i njih dvojica ispričala kako im se Isus ukazao. Da, i oni su bili očevici koji su mogli potvrditi da je Isus živ!

Tada se Isus, na zaprepaštenje sviju, pojavio u sobi gdje su se nalazili! Bili su sigurni da nitko ne može ući jer su u strahu od Židova zaključali vrata. No Isus je doista stajao među njima. Blago im je rekao: “Mir vama!” Ali oni su se prestrašili, jer su, kao i jednom ranije, “pomislili da vide duha” (Luka 24:36, 37; Matej 14:25-27).

Kako bi ih uvjerio da nije ni utvara ni plod njihove mašte, već da doista ima ljudsko tijelo, Isus im je pokazao ruke i noge te rekao: “Zašto ste se prepali? Zašto se sumnje javljaju u srcima vašim? Pogledajte ruke moje i noge moje! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam” (Luka 24:36-39). Bili su zadivljeni i presretni, ali još uvijek nisu do kraja povjerovali.

Kako bi im pokazao da je doista živ, upitao ih je: “Imate li ovdje što za jelo?” Zatim je uzeo komad pečene ribe i pojeo ga. A onda im je  rekao: “To je ono o čemu sam vam govorio dok sam još bio s vama, da se mora ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i Psalmima” (Luka 24:41-44).

Isus je ranije Kleofi i njegovom suputniku pomogao da razumiju Pisma, pa je isto učinio i sada. Učenicima je objasnio: “Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha. Počevši od Jeruzalema, vi ćete biti svjedoci toga” (Luka 24:46-48).

Te večeri apostol Toma iz nekog razloga nije bio zajedno s ostalim učenicima. Stoga su mu oni prvom prilikom radosno rekli: “Vidjeli smo Gospodina!” No on im je odgovorio: “Dok ne vidim rane od čavala na rukama njegovim i ne stavim prst u te rane i ne stavim ruku u ranu na boku njegovu, neću vjerovati!” (Ivan 20:25).

Osam dana kasnije učenici su ponovno bili zajedno u kući. Taj je put i Toma bio s njima. Iako su vrata bila zaključana, Isus je ponovno u materijalnom tijelu stao među njih i rekao: “Mir vama!” Obrativši se zatim Tomi, pozvao ga je: “Stavi prst ovdje i pogledaj ruke moje, i pruži ruku i stavi je u ranu na boku mojemu! I nemoj sumnjati, nego vjeruj!” Nato je Toma uzviknuo: “Gospodin moj i Bog moj!” (Ivan 20:26-28). Više nije sumnjao u to da je Isus uskrsnuo kao biće božanske prirode i Božji zastupnik.

“Jesi li povjerovao zato što si me vidio?” upitao ga je Isus. “Sretni su oni koji ne vide, a vjeruju!” (Ivan 20:29).