“AKO mogu bilo što napraviti, samo reci.” To mnogi od nas kažu nedavno ožalošćenom prijatelju ili rođaku. Da, mi to stvarno iskreno mislimo. Napravili bismo bilo što da pomognemo. No, da li nas ožalošćeni nazove i kaže: “Sjetio sam se nečega u čemu mi možeš pomoći”? Obično ne. Jasno je, dakle, da trebamo poduzeti nešto inicijative ako želimo stvarno pomoći i utješiti onoga koji tuguje.

Biblijska poslovica kaže: “Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama” (Priče Salamunove 15:23; 25:11, St). Mudrost je znati što reći a što ne reći, što napraviti a što ne napraviti. Evo nekoliko biblijskih prijedloga koje su neke ožalošćene osobe našle korisnima.

Slušaj: Budi “brz čuti”, kaže Jakov 1:19. Jedna od najkorisnijih stvari koje možeš napraviti je podijeliti bol ožalošćenog time da ga slušaš. Neke ožalošćene osobe možda imaju potrebu razgovarati o svojoj umrloj voljenoj osobi, o nesreći ili o bolesti koja je prouzročila smrt, ili o svojim osjećajima nakon smrti. Zato pitaj: “Želiš li razgovarati o tome?” Neka oni odluče. Prisjećajući se vremena kad mu je umro otac, jedan mladić je rekao: “Stvarno mi je pomoglo kad su drugi pitali što se dogodilo i onda su stvarno slušali.” Slušaj pažljivo i suosjećajno i nemoj smatrati da moraš dati odgovore ili rješenja. Dopusti im da izraze sve što god žele podijeliti.

Pruži umirenje: Uvjeri ih da su napravili sve što je bilo moguće (ili bilo što drugo za što znaš da je točno i pozitivno). Uvjeri ih da ono što osjećaju — žalost, ljutnju, krivnju ili neku drugu emociju — uopće nije neobično. Spomeni im druge osobe za koje znaš da su se uspješno oporavile od sličnog gubitka. Takve ‘ljubazne riječi’ su “zdravlje kostima”, kažu Priče Salamunove 16:24 (1. Solunjanima 5:11, 14).

Budi na raspolaganju: Stavi se na raspolaganje, ne samo prvih nekoliko dana kad su prisutni mnogi prijatelji i rođaci nego čak i mjesecima kasnije kad se drugi vrate u svoju uobičajenu rutinu. Tako se možeš pokazati kao ‘prijatelj’, onaj koji ostaje uz prijatelja u vrijeme ‘nevolje’ (Priče Salamunove 17:17). “Naši prijatelji su napravili sve kako bi nam večeri bile ispunjene aktivnostima tako da nismo morali previše vremena provoditi sami kod kuće”, objašnjava Teresea, čije je dijete poginulo u prometnoj  nesreći. “To nam je pomoglo da izađemo na kraj sa osjećajem praznine koji smo imali.” Još godinama kasnije, datumi godišnjica, kao što je godišnjica braka ili datum smrti, mogu biti stresno vrijeme za one koji su živi. Zašto ne bi označio takve dane na svom kalendaru tako da se, kad dođu, možeš staviti na raspolaganje, ako je potrebno, za suosjećajnu podršku?

Poduzmi odgovarajuću inicijativu: Postoje li poslovi koje treba obaviti? Treba li netko paziti na djecu? Da li prijatelji i rođaci koji dolaze u posjet imaju gdje odsjesti? Nedavno ožalošćene osobe često su tako zbunjene da čak ne znaju što same trebaju napraviti, a kamoli da kažu drugima kako oni mogu pomoći. Zato ako zapaziš stvarnu potrebu, nemoj čekati da budeš zamoljen; poduzmi inicijativu (1. Korinćanima 10:24; usporedi 1. Ivanova 3:17, 18). Jedna žena kojoj je umro muž prisjeća se: “Mnogi su rekli: ‘Ako mogu bilo što napraviti, samo reci.’ Ali jedna prijateljica nije ništa pitala. Otišla je pravo u spavaću sobu, presvukla krevet i oprala posteljinu koja je ostala prljava još od vremena njegove smrti. Jedna druga je uzela kantu s vodom i sredstva za čišćenje te izribala prostirač na koji je moj muž povraćao. Nekoliko tjedana kasnije, jedan od skupštinskih starješina došao je u svom radnom odijelu i s alatom te je rekao: ‘Znam da ovdje sigurno ima nešto što se mora popraviti. Što je to?’ Kako mi je drag taj čovjek koji je popravio vrata koja su visjela na jednoj šarci i koji je popravio električne instalacije!” (Usporedi Jakov 1:27.)

Budi gostoljubiv: “Gostoljubivosti ne zaboravljajte”, podsjeća nas Biblija (Jevrejima 13:2). Naročito bismo trebali imati na umu da budemo gostoljubivi prema onima koji tuguju. Umjesto poziva “dođite kad god želite”, odredi datum i vrijeme. Ako odbiju, nemoj se lako predavati. Možda je potrebno neko nježno ohrabrenje. Možda su odbili tvoj poziv jer se boje da će pred drugima izgubiti kontrolu  nad svojim emocijama. Ili se mogu osjećati krivima što u takvo vrijeme uživaju u jelu i druženju. Sjeti se gostoljubive žene po imenu Lidija koju se spominje u Bibliji. Nakon što je bio pozvan u njen dom, Luka kaže: “Jednostavno nas je prisilila da dođemo” (Djela apostolska 16:15, NW).

Budi strpljiv i pun razumijevanja: Nemoj se previše iznenaditi onim što ti ožalošćene osobe u prvi mah mogu reći. Sjeti se, možda osjećaju ljutnju ili krivnju. Ako su emocionalni izljevi usmjereni na tebe, od tebe će se zahtijevati shvaćanje toga i strpljenje kako ne bi razdraženo reagirao. “Obucite se (...) u milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost”, preporučuje Biblija (Kološanima 3:12, 13, St).

Napiši pismo: Često se previđa vrijednost pisma kojim se izražava saučešće ili neke prigodne dopisnice. Njene prednosti? Cindy, kojoj je majka umrla od raka, odgovara: “Jedna prijateljica napisala mi je divno pismo. To mi je stvarno pomoglo jer sam ga mogla čitati uvijek iznova.” Takva pisma ili kartice ohrabrenja mogu se složiti “u nekoliko riječi”, ali to treba biti iz srca (Jevrejima 13:22, NW). U njemu se može navesti da se brineš i da dijeliš posebne uspomene na preminulog, ili se može navesti kakav je utjecaj osoba koja je umrla imala na tvoj život.

Moli se s njima: Nemoj potcjenjivati vrijednost svojih molitvi sa ožalošćenima i za njih. Biblija kaže: “Neprestana molitva pravednoga mnogo može pomoći” (Jakov 5:16). Naprimjer, ako te čuju da se moliš u njihovu korist, to im može pomoći suzbiti takve negativne osjećaje kao što je osjećaj krivnje. (Usporedi Jakov 5:13-15.)

Nemoj se držati na udaljenosti jer ne znaš što reći ili napraviti: ‘Siguran sam da sada trebaju biti sami’, možda govorimo sami sebi. Ali možda je istina u tome da se držimo na udaljenosti jer se bojimo da ćemo reći ili napraviti nešto pogrešno. Međutim, ako prijatelji, rođaci ili suvjernici izbjegavaju ožalošćenog to ga može učiniti samo još više usamljenim, što će pojačati bol. Sjeti se da su najprijaznije riječi i postupci često oni najjednostavniji (Efežanima 4:32). Već sama tvoja prisutnost može biti izvor ohrabrenja. (Usporedi Djela apostolska 28:15.) Prisjećajući se dana kad joj je umrla kćer, Teresea kaže: “U roku od jednog sata, bolničko predvorje bilo je ispunjeno našim prijateljima; svi starješine i njihove žene bili su tamo. Neke žene došle su sa “viklerima”, neki su bili u svojim radnim odijelima. Jednostavno su sve ostavili i došli. Puno njih reklo nam je da nisu znali što reći, ali mi to nije smetalo jer je bilo važno da su došli.”

Nemoj ih prisiljavati da prestanu tugovati: ‘Hajde, hajde, nemoj plakati’, možda želimo reći. Ali možda je bolje pustiti suze da teku. “Mislim da je važno dozvoliti ožalošćenima da pokažu svoje emocije i stvarno oslobode svoje osjećaje”, kaže Katherine, prisjećajući se smrti svog muža. Suprotstavi se tendenciji da govoriš drugima kako se trebaju osjećati. I nemoj pretpostavljati da moraš skrivati svoje osjećaje kako bi zaštitio njihove. Umjesto toga, “plačite s plačnima”, preporučuje Biblija (Rimljanima 12:15).

 Nemoj žuriti sa savjetima da uklone odjeću ili druge osobne stvari umrloga prije nego su spremni: Možda smatramo da bi bilo bolje kad bi uklonili predmete koji bude sjećanja jer oni na neki način produžuju tugu. Ali može biti da se izreka ‘Daleko od oka, daleko od srca’ ovdje ne može primijeniti. Ožalošćena osoba možda se treba polako oprostiti od preminuloga. Prisjeti se biblijskog opisa reakcije patrijarha Jakova kad je bio naveden da vjeruje kako je njegovog mladog sina Josipa ubila divlja zvijer. Kad su Jakovu pokazali Josipovu okrvavljenu haljinu on “tužaše za sinom svojim dugo vremena. I svi sinovi njegovi i kćeri ustadoše oko njega tješeći ga, ali se on ne dadijaše utješiti” (1. Mojsijeva 37:31-35).

Nemoj reći: ‘Možeš imati drugu bebu’: “Zamjerila sam ljudima koji su mi govorili da  mogu imati drugo dijete”, prisjeća se majka kojoj je umrlo dijete. Možda su dobro mislili, ali za tugujućeg roditelja, riječi u smislu da se izgubljeno dijete može nadomjestiti mogu ‘probadati kao mač’ (Priče Salamunove 12:18). Jedno dijete nikada ne može nadomjestiti drugo. Zašto? Jer je svako jedinstveno.

Nemoj pod svaku cijenu izbjegavati spominjanje umrloga: “Mnogi nisu čak ni spominjali ime mog sina Jimmya niti su pričali o njemu”, prisjeća se jedna majka. “Moram priznati da sam se osjećala malo povrijeđeno kad su se tako ponašali.” Zato nemoj pod svaku cijenu mijenjati temu kad se spomene ime umrloga. Pitaj osobu da li ima potrebu razgovarati o voljenoj osobi. (Usporedi Job 1:18, 19 i 10:1.) Neke ožalošćene osobe cijene kad čuju da prijatelji govore o posebnim kvalitetama zbog kojih im je umrli bio drag. (Usporedi Djela apostolska 9:36-39.)

Nemoj previše žuriti da kažeš: ‘Nije sve tako crno’: Pokušavati naći nešto pozitivno u vezi sa smrću nije uvijek ‘utješavanje potištenih duša’ koje tuguju (1. Solunjanima 5:14, NW). Prisjećajući se vremena kad joj je umrla majka, jedna mlada žena je rekla: “Drugi bi govorili: ‘Sada je ništa ne boli’ ili ‘Barem je u miru.’ Ali ja nisam željela to čuti.” Takvi komentari onima koji su ostali nakon umrlih mogu dati naslutiti da se ne bi trebali osjećati žalosno ili da gubitak nije značajan. Međutim, te su osobe možda vrlo tužne jer im stvarno nedostaje njihova voljena osoba.

Možda je bolje ne reći: ‘Znam kako se osjećaš’: Da li stvarno znaš? Naprimjer, možeš li ikako znati što osjeća roditelj kad umre dijete ako nisi doživio takav gubitak? A čak i ako jesi, budi svjestan da se drugi ne moraju osjećati potpuno isto kao i ti. (Usporedi Plač Jeremijin 1:12.) S druge strane, ako izgleda prikladno, može biti korisno da kažeš kako si se ti oporavio od gubitka svoje voljene osobe. Jedna žena čija je kćer bila ubijena našla je utjehu kad joj je majka jedne druge djevojčice koja je umrla ispričala o svom povratku u normalan život. Ona je rekla: “Majka te umrle djevojčice nije započela svoju priču riječima: ‘Znam kako se osjećaš.’ Jednostavno mi je rekla kako su se stvari odvijale kod nje i omogućila mi je da stvorim odnos prema njima.”

Pomaganje ožalošćenoj osobi zahtijeva od tebe suosjećanje, razbor i mnogo ljubavi. Nemoj čekati da ožalošćeni dođe k tebi. Nemoj samo reći: “Ako mogu bilo što napraviti...” Sam pronađi to “bilo što”, a zatim poduzmi odgovarajuću inicijativu.

Ostaje nekoliko pitanja: Što je s biblijskom nadom u uskrsnuće? Što ona može značiti za tebe i tvog voljenog koji je umro? Kako možemo biti sigurni da je to pouzdana nada?