1, 2. Kako je Isus proveo svoju posljednju večer s apostolima i zašto su mu ti posljednji trenuci bili dragocjeni?

 ISUS je okupio svoje apostole u gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu. Znao je da je to posljednja večer koju će provesti s njima. Došlo je vrijeme da se vrati svom Ocu. Samo nekoliko sati nakon toga bio je uhvaćen i njegova se vjera našla na najtežoj kušnji. No čak i kad je takoreći gledao smrti u oči, on je razmišljao o svojim apostolima.

² Isus ih je dotada već bio pripremio za svoj odlazak, ali želio im je još mnogo toga reći kako bi ih ojačao za ono što ih je čekalo u budućnosti. Zato im je u tim dragocjenim posljednjim trenucima dao važne pouke koje su im kasnije pomogle da ostanu vjerni. Riječi koje im je te večeri uputio zračile su posebnom toplinom i prisnošću. No, zašto se Isus više brinuo za apostole nego za sebe? Zašto su mu ti posljednji sati s njima bili toliko dragocjeni? Kratko rečeno, zato što ih je jako volio.

3. Kako znamo da Isus nije tek posljednje večeri svog života pokazao ljubav prema svojim sljedbenicima?

³ Desetljećima kasnije apostol Ivan je pod Božjim nadahnućem u svom izvještaju o događajima koji su se odigrali te večeri napisao: “Isus je prije Pashe znao da je došlo njegovo vrijeme da napusti ovaj svijet i ode k Ocu, a budući da je volio svoje učenike koji su bili u svijetu, iskazivao im je ljubav do kraja” (Ivan 13:1). Isus nije tek posljednje večeri svog života pokazao svojim učenicima da ih voli. Tijekom svoje službe na Zemlji na različite je načine dokazao svoju ljubav prema učenicima. Razmotrimo neke od tih  načina, jer budemo li ga oponašali u pokazivanju ljubavi, to će biti znak da smo zaista njegovi učenici.

4, 5. (a) Zašto je Isus morao biti strpljiv sa svojim učenicima? (b) Kako je Isus reagirao kada trojica apostola nisu ostala budna u Getsemanskom vrtu?

⁴ Ljubav i strpljivost blisko su povezane osobine. “Ljubav je strpljiva”, kaže Biblija u 1. Korinćanima 13:4, a biti strpljiv između ostaloga znači podnositi druge. Je li Isus morao biti strpljiv sa svojim učenicima? Itekako! Kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, apostoli su sporo reagirali na njegove pouke o poniznosti. Više su se puta prepirali tko je od njih najveći. Kako je Isus reagirao? Da li se razljutio pa ih gnjevno prekorio? Nije, strpljivo ih je nastojao poučiti, čak i kad su se iz istog tog razloga prepirali posljednje večeri koju je proveo s njima! (Luka 22:24–30; Matej 20:20–28; Marko 9:33–37).

⁵ Kasnije te iste večeri, kada je Isus s jedanaestoricom vjernih apostola otišao u Getsemanski vrt, ponovno se njegova strpljivost našla na ispitu. Ostavivši osmoricu apostola za sobom, Petra, Jakova i Ivana poveo je malo dublje u vrt. “Nasmrt sam žalostan”, rekao im je Isus. “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” On je otišao malo dalje i počeo se gorljivo moliti. Nakon što se podulje vrijeme molio, vratio se trojici apostola. I što je zatekao? U tom teškom trenutku, kada se on trebao suočiti s najtežom kušnjom, oni su spavali! Je li ih Isus izgrdio zato što nisu ostali budni? Nije, već ih je strpljivo potaknuo da bdiju. Svojim ljubaznim riječima pokazao je da razumije pod kakvim se pritiskom nalaze i da je svjestan njihovih slabosti. a Rekao je: “Istina,  duh je gorljiv, ali tijelo je slabo.” Isus je bio strpljiv s njima te večeri, čak i kad ih je ponovno zatekao kako spavaju, i to ne jednom, nego dvaput! (Matej 26:36–46).

6. Kako možemo oponašati Isusa u svom ophođenju s drugima?

⁶ Lijepo je zapaziti i to da Isus nije digao ruke od svojih apostola. Njegova je strpljivost s vremenom urodila plodom, jer ti su bogobojazni ljudi naučili koliko je važno biti ponizan i ostati budan (1. Petrova 3:8; 4:7, bilješka). Kako možemo oponašati Isusa u svom ophođenju s drugima? Starješine moraju naročito biti strpljivi. Braća i sestre mogu se starješini obratiti sa svojim problemima u trenutku kada je umoran ili opterećen vlastitim brigama. Ponekad oni kojima je potrebna pomoć sporo reagiraju na savjet. Usprkos tome, strpljivi starješine trude se “blago poučavati” i “imati obzira prema stadu” (2. Timoteju 2:24, 25; Djela apostolska 20:28, 29). I roditelji bi trebali biti strpljivi po uzoru na Isusa, jer djeca ponekad sporo reagiraju na savjete ili opomene. Ljubav i strpljivost pomoći će roditeljima da ne odustanu, već da nastave poučavati svoju djecu. Njihova bi strpljivost mogla biti bogato nagrađena (Psalam 127:3).

7. Kako se Isus brinuo za tjelesne i materijalne potrebe svojih učenika?

⁷ Ljubav se pokazuje nesebičnim djelima (1. Ivanova 3:17, 18). Ljubav “nije sebična” (1. Korinćanima 13:5). Ljubav je potaknula Isusa da se brine za tjelesne i materijalne potrebe svojih učenika. Često je znao učiniti nešto za njih i prije nego što su oni rekli što im treba. Kad je vidio da su umorni, predložio je da pođu s njim na pusto mjesto i malo se odmore (Marko 6:31). Kad je primijetio da su gladni, sam je odlučio nahraniti ih – kao i tisuće drugih ljudi koji su došli čuti njegove pouke (Matej 14:19, 20; 15:35–37).

8, 9. (a) Po čemu znamo da se Isus brinuo za duhovne potrebe svojih učenika? (b) Kako je Isus kad je bio na stupu pokazao da se istinski brine za dobrobit svoje majke?

 ⁸ Isus se brinuo i za duhovne potrebe svojih učenika (Matej 4:4; 5:3). Kada je poučavao, njima je uvijek poklanjao posebnu pažnju. Propovijed na gori bila je posebno upućena njegovim učenicima (Matej 5:1, 2, 13–16). Kad je koristio usporedbe, “svojim je učenicima nasamo sve objašnjavao” (Marko 4:34). Isus je prorekao da će postaviti “vjernog i razboritog roba” kako bi njegovi sljedbenici tijekom posljednjih dana dobivali kvalitetnu duhovnu hranu. Taj “rob”, kojeg sačinjava mala grupa duhom pomazane Isusove braće na Zemlji, od 1919. godine vjerno “daje hranu u pravo vrijeme” (Matej 24:45).

⁹ Na dan svoje smrti Isus je na posebno dirljiv način pokazao koliko mu je stalo do duhovne dobrobiti onih koje  je volio. Zamisli ovaj prizor. Isus se nalazio na stupu i trpio strašnu bol. Da bi mogao disati, vjerojatno se morao odgurnuti nogama i podignuti. To je sigurno bilo vrlo bolno, jer su mu pod težinom tijela čavli razdirali noge, a stup mu je grebao leđa izranjena od udaraca biča. Zacijelo mu je bilo vrlo teško i bolno govoriti, jer govorenje zahtijeva kontrolu disanja. No, kratko prije svoje smrti Isus je izgovorio riječi koje su pokazale koliko je volio svoju majku Mariju. Vidjevši Mariju i apostola Ivana kako stoje u blizini, Isus je, dovoljno glasno da su ga mogli čuti ljudi koji su ondje stajali, rekao svojoj majci: “Ženo, evo ti sina!” Potom je Ivanu rekao: “Evo ti majke!” (Ivan 19:26, 27). Isus je znao da će se taj vjerni apostol brinuti za Marijine tjelesne i materijalne potrebe, ali i za njezinu duhovnu dobrobit. b

10. Kako roditelji mogu oponašati Isusa dok se brinu za potrebe svoje djece?

 ¹⁰ Razmišljanje o Isusovom primjeru može biti vrlo korisno roditeljima kojima je stalo do svoje djece. Otac koji doista voli svoju obitelj brinut će se za nju u materijalnom pogledu (1. Timoteju 5:8). Uravnoteženi i obzirni očevi povremeno planiraju i vrijeme za odmor i razonodu. No što je još važnije, kršćanski se roditelji brinu za duhovne potrebe svoje djece. Kako? Redovito odvajaju vrijeme za obiteljsko proučavanje Biblije i nastoje da ono djeci bude korisno i zanimljivo (Ponovljeni zakon 6:6, 7). Riječima i primjerom roditelji uče djecu da je propovijedanje vrlo važno te da su sastanci i priprema za njih neophodan dio njihove službe Bogu (Hebrejima 10:24, 25).

11. Što je Isus učio svoje sljedbenike o opraštanju?

¹¹ Opraštanje je također jedno obilježje ljubavi (Kološanima 3:13, 14). Ljubav “ne pamti zlo”, stoji u 1. Korinćanima 13:5. Isus je u nekoliko navrata poučio svoje sljedbenike da je opraštanje vrlo važno. Poticao ih je da opraštaju drugima “ne do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta”, odnosno neograničeno (Matej 18:21, 22). Poučio ih je da grešniku treba oprostiti ako se nakon ukora pokaje (Luka 17:3, 4). No Isus nije bio kao licemjerni farizeji koji su poučavali samo riječima. On je poučavao i primjerom (Matej 23:2–4). Pogledajmo kako je Isus spremno oprostio čak i kad ga je iznevjerio prijatelj u kojega je imao povjerenja.

12, 13. (a) Kako je Petar iznevjerio Isusa u noći kada je on bio uhvaćen? (b) Kako su Isusovi postupci nakon uskrsnuća jasno pokazali da on nije samo učio druge da opraštaju?

¹² Isus je bio blizak s apostolom Petrom, srdačnim čovjekom koji je znao biti i nagao. Isus je prepoznao Petrove  kvalitete i povjerio mu neka posebna zaduženja. Petar je zajedno s Jakovom i Ivanom vidio čuda koja ostali apostoli nisu vidjeli (Matej 17:1, 2; Luka 8:49–55). Kao što smo već ranije spomenuli, Petar je bio jedan od apostola koji su s Isusom pošli dublje u Getsemanski vrt u noći kada je bio uhvaćen. No te iste noći kad je Isus bio izdan i uhvaćen, Petar i ostali apostoli napustili su ga i pobjegli. Kasnije je Petar skupio hrabrosti da dođe na mjesto gdje se Isusu nezakonito sudilo i da čeka vani. No tada ga je uhvatio strah i učinio je ozbiljnu grešku – triput je slagao i porekao da poznaje Isusa! (Matej 26:69–75). Kako je Isus reagirao? Kako bi ti reagirao da te je dobar prijatelj tako razočarao?

¹³ Isus je bio spreman oprostiti Petru. Znao je da ga muči osjećaj krivnje zbog grijeha koji je učinio. I doista, Petar se iskreno kajao. “Shrvan teškom boli, briznuo je u plač” (Marko 14:72). Kad je Isus uskrsnuo, isti se dan ukazao Petru, vjerojatno zato da ga utješi i umiri (Luka 24:34; 1. Korinćanima 15:5). Nepuna dva mjeseca kasnije Isus je Petru povjerio čast da na Pedesetnicu predvodi u svjedočenju mnoštvu ljudi u Jeruzalemu (Djela apostolska 2:14–40). No nemojmo zaboraviti niti to da Isus ni ostalim apostolima nije zamjerio što su ga napustili. Naprotiv, nakon što je uskrsnuo, i dalje ih je nazivao “svojom braćom” (Matej 28:10). Nije li posve jasno da Isus nije samo govorio drugima da trebaju opraštati nego je i sam opraštao?

14. Zašto moramo naučiti opraštati drugima i kako možemo pokazati da smo spremni oprostiti?

¹⁴ Mi kao Kristovi učenici moramo naučiti opraštati drugima. Zašto? Za razliku od Isusa, mi smo nesavršeni – kao i drugi ljudi oko nas koji nas ponekad povrijede. S vremena na vrijeme svi mi sagriješimo, bilo riječima bilo postupcima (Rimljanima 3:23; Jakov 3:2). Ako opraštamo drugima  kada za to postoji temelj, tada i Bog može nama oprostiti naše grijehe (Marko 11:25). A kako možemo pokazati da smo spremni oprostiti onima koji nam zgriješe? U mnogim slučajevima ljubav nam pomaže da prijeđemo preko tuđih pogrešaka i propusta (1. Petrova 4:8). Kada oni koji su nam učinili nešto nažao pokažu da im je iskreno žao, poput Petra, trebali bismo oponašati Isusa i spremno im oprostiti. Nećemo se i dalje ljutiti na njih, već ćemo postupiti mudro i potruditi se da srdžba nestane (Efežanima 4:32). Time doprinosimo miru u skupštini, a i vlastitom duševnom miru (1. Petrova 3:11).

15. Zašto je Isus imao povjerenja u svoje učenike unatoč njihovim manama?

¹⁵ Ljubav je blisko povezana i s povjerenjem. Ljubav “sve vjeruje” c (1. Korinćanima 13:7). Isusa je ljubav potaknula da vjeruje svojim učenicima, bez obzira na njihove mane. Imao je pouzdanja u njih i vjerovao je da zaista iskreno vole Jehovu i žele vršiti njegovu volju. Čak i kad bi pogriješili, Isus nije dovodio u pitanje njihove poticaje. Naprimjer, kad je majka apostola Jakova i Ivana, koju su očito poslali njeni sinovi, zamolila Isusa da njih dvojica sjede kraj njega u Kraljevstvu, Isus nije posumnjao u njihovu vjernost Bogu niti im je oduzeo apostolsku službu (Matej 20:20–28).

16, 17. Koje je odgovornosti Isus povjerio svojim učenicima?

¹⁶ Isus je pokazao da vjeruje svojim učenicima time što im je povjeravao različite zadatke. Kad je u dva navrata učinio čudo i s malo hrane nahranio mnoštvo ljudi, svojim je učenicima dao zadatak da podijele tu hranu (Matej 14:19;  15:36). Prije svoje posljednje Pashe poslao je Petra i Ivana da odu u Jeruzalem i pripreme što je potrebno za proslavu. Oni su nabavili janje, vino, beskvasni kruh, gorko bilje i sve drugo što je bilo potrebno. To nije bio ponižavajuć zadatak, jer je proslava Pashe bila propisana Mojsijevim zakonom, a Isus se morao držati tog zakona. Osim toga, kasnije te večeri Isus je upotrijebio vino i beskvasni kruh kao važne simbole kada je zapovjedio svojim učenicima da se sjećaju njegove smrti (Matej 26:17–19; Luka 22:8, 13).

¹⁷ Isus je smatrao da svojim učenicima može povjeriti i teže odgovornosti. Sjeti se da im je dao vrlo značajan zadatak da propovijedaju i čine učenike (Matej 28:18–20). Kao što smo već spomenuli, prorekao je da će maloj grupi svojih pomazanih sljedbenika na Zemlji povjeriti veliku odgovornost da pripremaju i dijele duhovnu hranu (Luka 12:42–44). Čak i danas, premda je nevidljiv i vlada s neba, Isus svoju skupštinu na Zemlji povjerava na brigu duhovno zreloj braći, koju je dao skupštini na dar (Efežanima 4:8, 11, 12).

18–20. (a) Kako možemo pokazati svojim suvjernicima da imamo pouzdanja u njih? (b) Kako možemo oponašati Isusovu spremnost da drugima povjerava odgovornosti? (c) O čemu ćemo govoriti u sljedećem poglavlju?

¹⁸ Kako možemo oponašati Isusov primjer u svom ophođenju s drugima? Svoju ljubav prema braći i sestrama u vjeri možemo izraziti tako da im pokažemo da imamo pouzdanja u njih. Uvijek imajmo na umu da je ljubav osobina koja traži dobre, a ne loše strane u ljudima. Kada nas drugi razočaraju, što će se sigurno s vremena na vrijeme dogoditi, ljubav će nas spriječiti da odmah zaključimo kako su to učinili iz loših poticaja (Matej 7:1, 2). Ako imamo pozitivan stav prema svojoj braći, trudit ćemo se hrabriti ih i duhovno izgrađivati, a ne obeshrabrivati (1. Solunjanima 5:11).

 ¹⁹ Možemo li oponašati Isusa i kad je u pitanju povjeravanje odgovornosti? Dobro je da braća koja u skupštini izvršavaju odgovorna zaduženja povjeravaju drugima odgovarajuće smislene zadatke, imajući povjerenja da će dati sve od sebe da ih izvrše. Tako iskusni starješine mogu sposobnoj mlađoj braći koja žele pomoći u skupštini pružati korisnu pouku koja im je neophodna (1. Timoteju 3:1; 2. Timoteju 2:2). Takvo osposobljavanje braće izuzetno je važno. Budući da Jehova ubrzava objavljivanje dobre vijesti o Kraljevstvu, potrebno je osposobljavati braću kako bi se mogla brinuti za nove članove skupštine (Izaija 60:22).

²⁰ Isus nam je doista divan primjer u pokazivanju ljubavi drugima. To je najvažnije obilježje po kojem ga moramo oponašati. U sljedećem poglavlju govorit ćemo o njegovom najvećem izrazu ljubavi – spremnosti da svoj život žrtvuje za nas.