1–4. (a) Kako je Isus svjedočio Samarićanki i s kakvim rezultatom? (b) Kako su reagirali njegovi apostoli?

 ISUS i njegovi apostoli hodali su satima. Krenuli su iz Judeje prema sjeveru, u Galileju. Najkraći put, koji je trajao oko tri dana, vodio ih je kroz Samariju. Oko podneva približili su se gradiću Siharu i ondje se zaustavili kako bi se odmorili.

² Dok su apostoli kupovali hranu, Isus se odmarao kraj jednog zdenca izvan grada. Neka je žena došla na zdenac da zahvati vode. Isus se nije morao obazirati na nju. Bio je “umoran od puta” (Ivan 4:6). Bilo bi posve razumljivo da je pustio Samarićanku da obavi svoj posao i ode. Kao što smo vidjeli u 4. poglavlju ove knjige, ta je žena od svakog Židova mogla očekivati da će je s prezirom gledati i držati se podalje od nje. Međutim, Isus je s njom započeo razgovor.

³ Započeo ga je usporedbom koja je bila povezana sa svakodnevnim životom te žene – ustvari, s onim što je upravo u tom trenutku radila. Ona je došla zahvatiti vode, a Isus joj je počeo govoriti o životodajnoj vodi koja će utažiti njenu duhovnu žeđ. Nekoliko puta u tom razgovoru žena je iznijela tvrdnje koje su lako mogle dovesti do rasprave. a No Isus je taktično izbjegao takve teme i razgovor usmjerio u željenom pravcu. Želio je da glavna  tema njihovog razgovora bude Jehova Bog i ispravan način služenja njemu. Njegove riječi imale su snažan učinak jer su potaknule ženu da ih prenese drugim stanovnicima svoga grada, pa su i oni poželjeli čuti Isusa (Ivan 4:3–42).

⁴ Kako su reagirali apostoli kad su se vratili i zatekli Isusa kako svjedoči toj ženi? Nisu baš pokazali veliko oduševljenje. Iznenadili su se što Isus uopće razgovara s tom ženom i očito joj se nisu obraćali. Nakon što je žena otišla, nagovarali su Isusa da pojede nešto od onoga što su donijeli. No Isus im je odgovorio: “Ja imam hranu za koju vi ne znate.” Zbunjeni, isprva su doslovno shvatili njegove riječi. No on im je objasnio: “Moja je hrana da vršim volju onoga koji me poslao i da dovršim zadatak koji mi je povjerio” (Ivan 4:32, 34). Tim riječima želio ih je poučiti da mu je njegov životni zadatak važniji od jela. Želio je da i oni imaju isti takav stav. O kojem se zadatku radilo?

5. Što je Isusu bio glavni zadatak u životu i o čemu ćemo govoriti u ovom poglavlju?

⁵ Isus je jednom prilikom rekao: “Moram objaviti dobru vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam radi toga poslan” (Luka 4:43). Da, Isus je bio poslan da propovijeda i poučava ljude o dobroj vijesti o Božjem kraljevstvu. b Isusovi sljedbenici imaju isti zadatak. Stoga je za nas vrlo važno da znamo zašto je Isus propovijedao, o čemu je propovijedao i kakav je stav imao prema tom zadatku.

6, 7. Kakav je stav Isus želio da “svaki učitelj” ima u vezi s prenošenjem dobre vijesti drugima? Objasni to primjerom.

⁶ Pogledajmo najprije kakav je stav Isus imao prema  onome što je naučavao, a potom ćemo razmotriti kakav je stav imao prema ljudima koje je poučavao. Isus je naveo jedan slikovit primjer da bi opisao kako se on osjeća kada govori drugima o onome što je naučio od Jehove. Rekao je: “Svaki učitelj koji je poučen o nebeskom kraljevstvu sličan je domaćinu koji iz svoje riznice iznosi i novo i staro” (Matej 13:52). Zašto domaćin iz ove usporedbe iznosi stvari iz svoje riznice?

⁷ On to ne čini zato da bi se hvalio onim što posjeduje, kao što je to jednom prilikom učinio kralj Ezekija, s tragičnim posljedicama (2. Kraljevima 20:13–20). Što mu je dakle cilj? Pa, zamisli sljedeću situaciju: Dolaziš u posjet svom profesoru koji ti je posebno drag. On otvara ladicu i vadi iz nje dva pisma – jedno je već požutjelo od starosti, a drugo je novije. To su pisma koja je dobio od svog oca, jedno prije nekoliko desetljeća dok je bio još vrlo mlad, a drugo je dobio nedavno. S radosnim sjajem u očima opisuje ti koliko mu ta pisma znače i kako su mu savjeti iz njih promijenili život te kako mogu pomoći i tebi. Ta su pisma profesoru očito vrlo dragocjena i imaju posebno mjesto u njegovom srcu (Luka 6:45). On ih ne pokazuje zato da bi se hvalio niti zato što bi imao bilo kakvu korist od toga. Pokazuje ih zato što smatra da će ti ta pisma biti korisna i želi ti pomoći da i sam uvidiš njihovu vrijednost.

8. Zašto istinita učenja iz Božje Riječi s pravom možemo smatrati blagom?

⁸ Veliki Učitelj, Isus, iz sličnih je razloga prenosio drugima ono što je naučio od Boga. Znao je da su Božja učenja istinita i smatrao ih je blagom neprocjenjive vrijednosti. On ih je volio i žarko ih je želio prenijeti drugima. Želio je da svaki njegov sljedbenik, “svaki učitelj”, ima isti takav stav. Imamo li mi takav stav? Imamo mnoštvo razloga voljeti sve što smo naučili iz Božje Riječi. Mi istinita biblijska  učenja smatramo dragocjenima, bez obzira na to radi li se o vjerovanjima koja smo stekli prije mnogo vremena ili o razjašnjenjima koja smo tek nedavno usvojili. Ako s iskrenim oduševljenjem govorimo o onome što nas je Jehova naučio i ako jačamo svoju ljubav prema tim učenjima, moći ćemo i drugima pomoći da ih zavole, kao što je to Isus činio.

9. (a) Kako je Isus gledao na ljude koje je poučavao? (b) Kako možemo oponašati Isusov stav prema ljudima?

⁹ Isus je volio i ljude koje je poučavao, a o tome ćemo više govoriti u trećem dijelu ove knjige. O Mesiji je bilo prorečeno: “Sažalit će se na ubogoga i na siromaha” (Psalam 72:13). Doista, Isus je pokazao da mu je stalo do ljudi. Zanimao se za njihova razmišljanja i stavove, za probleme koji su ih opterećivali i okolnosti koje su ih priječile da shvate istinu (Matej 11:28; 16:13; 23:13, 15). Sjeti se, naprimjer, Samarićanke. Nju je sigurno zadivilo to što je Isus pokazao zanimanje za nju. Kad joj je rekao neke pojedinosti iz njenog privatnog života, to ju je potaknulo da ga prihvati kao proroka i da o njemu govori drugima (Ivan 4:16–19, 39). Istina, Isusovi sljedbenici danas ne mogu znati što je u srcu ljudi kojima propovijedaju. Ipak, možemo pokazati zanimanje za ljude, kao što je to Isus činio. Možemo im dati do znanja da nam je stalo do njih i svoje riječi prilagoditi njihovim interesima, problemima i potrebama.

10, 11. (a) O čemu je Isus propovijedao? (b) Kako se pojavila potreba za Božjim kraljevstvom?

¹⁰ O čemu je Isus propovijedao? Ako bi odgovor na to pitanje tražio u učenjima mnogih crkvi koje tvrde da ga zastupaju, mogao bi zaključiti da je on zagovarao provođenje nekog oblika socijalne reforme. Ili bi možda stekao  dojam da je promicao političku reformu ili isticao da je od svega najvažnije čovjekovo spasenje. Međutim, kao što smo već spomenuli, Isus je jednostavno rekao: “Moram objaviti dobru vijest o Božjem kraljevstvu.” Što je to uključivalo?

¹¹ Prisjeti se da je Isus bio na nebu kada je Sotona prvi put oklevetao Jehovino sveto ime i doveo u pitanje ispravnost Jehovinog načina vladanja. Božjem Sinu sigurno je bilo teško gledati kako se njegovog pravednog Oca optužuje da je nepravedan vladar koji svojim stvorenjima uskraćuje dobre stvari. Mora da ga je silno boljelo to što su Adam i Eva, budući roditelji ljudskog roda, povjerovali Sotoninim klevetama. Vidio je da je zbog te pobune ljudska obitelj zaražena grijehom i smrću (Rimljanima 5:12). Ali zacijelo je bio presretan kad je saznao da će njegov Otac putem svog kraljevstva jednoga dana ispraviti sve što je pošlo naopako!

12, 13. Koje će nepravde ispraviti Božje kraljevstvo i kako je Isus pokazao da je to kraljevstvo glavna tema njegovog propovijedanja?

¹² Koje je pitanje prije svega trebalo riješiti? Trebalo je posvetiti Jehovino ime, očistiti ga od svakog traga sramotnih optužbi kojima ga je okaljao Sotona i svi koji su stali na njegovu stranu. Budući da se Jehovino ime odnosi i na to kakav ugled ima kao vladar, trebalo je dokazati da on ima pravo biti vrhovni vladar, odnosno da je njegov način vladanja najbolji. Isus je bolje od bilo kojeg drugog čovjeka razumio važnost tih pitanja. U uzornoj molitvi poučio je svoje sljedbenike da najprije mole da se posveti ime njegovog Oca, zatim da dođe njegovo kraljevstvo, a potom da se Božja volja vrši na Zemlji (Matej 6:9, 10). Božje kraljevstvo na čelu s Isusom Kristom uskoro će ukloniti sa Zemlje pokvareni Sotonin svijet i za svu vječnost potvrditi ispravnost Jehovine vlasti (Danijel 2:44).

 ¹³ To kraljevstvo bilo je tema o kojoj je Isus propovijedao. Svim svojim riječima i djelima on je pomagao drugima da bolje razumiju što je Božje kraljevstvo i kako će ono ostvariti Božji naum. Isus nije dozvolio da ga išta odvrati od njegovog cilja – propovijedanja dobre vijesti o Božjem kraljevstvu. U to je vrijeme bilo mnogo društvenih problema koje je trebalo hitno riješiti i nebrojenih nepravdi koje je trebalo ispraviti, no Isus se usredotočio na svoju poruku i na svoje djelo. Je li to značilo da je bio krut i bešćutan prema ljudima ili da je stalno ponavljao jedno te isto? Daleko od toga!

14, 15. (a) Kako je Isus dokazao da je “veći od Salamuna”? (b) Kako možemo oponašati Isusa u vezi s porukom koju propovijedamo?

¹⁴ Kao što ćemo vidjeti u ovom dijelu knjige, Isus je poučavao na zanimljiv i raznolik način. On je želio da njegove riječi utječu na srce ljudi. Možda nas to podsjeća na mudrog kralja Salamuna, koji je tražio ugodne i točne riječi istine kako bi prenio drugima misli koje mu je Jehova dao da zapiše (Propovjednik 12:10). Premda je bio nesavršen, Jehova mu je “dao mnogo razuma” i zahvaljujući tome govorio je o mnogočemu, pa tako i o drveću, pticama, ribama i zvijerima. Ljudi su izdaleka dolazili čuti Salamunove riječi (1. Kraljevima 4:29–34). Ali Isus je bio “veći od Salamuna” (Matej 12:42). Bio je daleko mudriji i razumniji. Poučavajući ljude, Isus se služio svojim izvrsnim poznavanjem kako Božje Riječi tako i ptica, riba i drugih životinja, zemljoradnje, vremenskih pojava, aktualnih događaja, povijesti i društvenih prilika. No on se nikada nije hvalisao svojim znanjem da bi impresionirao druge. Njegova je poruka uvijek bila jednostavna i jasna. Stoga je razumljivo da su ga ljudi s užitkom slušali (Marko 12:37; Luka 19:48).

¹⁵ Današnji kršćani nastoje oponašati Isusa u tom pogledu. Istina, mi nemamo njegovu beskrajnu mudrost i  znanje, ali svatko od nas ipak posjeduje određenu mjeru znanja i iskustva koje nam može pomoći da drugima prenesemo učenja iz Božje Riječi. Naprimjer, roditelji se mogu osvrnuti na vlastita iskustva u odgoju djece kako bi drugima predočili ljubav koju Jehova osjeća prema svojoj djeci. Drugi mogu pronaći prikladne primjere ili usporedbe na temelju svojih iskustava s posla, iz škole ili onoga što znaju o ljudima ili aktualnim događajima. Pritom bismo trebali biti oprezni kako nam ništa ne bi skrenulo pažnju s naše poruke – dobre vijesti o Božjem kraljevstvu (1. Timoteju 4:16).

16, 17. (a) Kakav je stav imao Isus prema svojoj službi? (b) Kako je pokazao da mu je propovijedanje na prvom mjestu u životu?

¹⁶ Isus je svoju službu smatrao dragocjenim blagom. Bio mu je užitak pomagati ljudima da saznaju pravu istinu o njegovom nebeskom Ocu, nezamagljenu zbunjujućim ljudskim učenjima i običajima. Volio je pomagati ljudima da steknu dobar odnos s Jehovom i nadu u vječni život. Radovao se kad je ljude mogao utješiti i razveseliti dobrom viješću. Kako je to pokazao? Na tri načina.

¹⁷ Kao prvo, Isusu je propovijedanje bilo na prvom mjestu u životu. Propovijedanje o Kraljevstvu bilo mu je životni poziv, njegov glavni interes i zadatak. Zato je Isus mudro odlučio živjeti jednostavnim životom, kao što smo vidjeli u 5. poglavlju. Kad je savjetovao druge, bio je usredotočen na ono što je najvažnije. Pažnju mu nisu odvraćale mnogobrojne stvari za koje bi mu trebalo puno novca, koje bi trebao stalno održavati i popravljati ili s vremenom zamijeniti drugima. Živio je jednostavnim načinom života kako mu ništa ne bi bespotrebno odvlačilo pažnju od njegove službe (Matej 6:22; 8:20).

18. Kako je Isus pokazao samopožrtvovnost u službi?

 ¹⁸ Kao drugo, Isus je samopožrtvovno izvršavao svoju službu. Posvetio joj je puno truda, prešavši po Palestini doslovce stotine kilometara tražeći ljude kojima bi mogao prenijeti dobru vijest. Propovijedao im je u njihovim kućama, na trgovima i tržnicama te na drugim javnim mjestima. Govorio im je čak i kad je bio umoran, gladan i žedan ili kad je imao potrebu odmoriti se u društvu najbližih prijatelja. Čak i dok je umirao prenosio je drugima dobru vijest o Božjem kraljevstvu (Luka 23:39–43).

19, 20. Kojim se primjerom Isus poslužio da bi učenicima predočio hitnost propovijedanja?

¹⁹ Kao treće, Isus je svoju službu smatrao hitnom. Sjeti se njegovog razgovora sa Samarićankom na zdencu kod Sihara. Isusovi apostoli očito tada nisu uviđali da je potrebno bez odlaganja propovijedati dobru vijest. Isus im je rekao: “Vi kažete da su još četiri mjeseca do žetve. A ja vam kažem: Podignite oči i pogledajte polja – zrela su za žetvu!” (Ivan 4:35).

²⁰ Isus je naveo primjer na temelju okolnosti koje su vladale u to doba godine. Taj se događaj očito zbio u mjesecu kislevu (studeni/prosinac). Žetva ječma trebala je biti tek za četiri mjeseca, u vrijeme Pashe, koja se održavala 14. nisana. Stoga zemljoradnici nisu smatrali da je vrijeme da se razmišlja o žetvi. Još je bila daleko. No kako je bilo sa simboličnom žetvom ljudi? Mnogi su bili spremni slušati, učiti i postati Kristovi učenici te steći prekrasnu nadu koju im je pružio Jehova. Isus kao da je pred sobom vidio ta simbolična polja prekrivena sazrelim klasjem koje se leluja na povjetarcu. Vrijeme za simboličnu žetvu već je bilo došlo i trebalo je hitno krenuti na posao! Stoga, kad su ga ljudi iz jednog grada pokušali privoljeti  da ostane s njima, Isus je odgovorio: “I drugim gradovima moram objaviti dobru vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam radi toga poslan” (Luka 4:43).

21. Kako možemo oponašati Isusa?

²¹ Mi možemo oponašati Isusa u svemu što smo upravo naveli. Kršćanskoj službi možemo dati središnje mjesto u svom životu. Čak i ako imamo obitelj i druge obaveze, ako poput Isusa revno i redovito propovijedamo, time pokazujemo da nam je ta služba na prvom mjestu (Matej 6:33; 1. Timoteju 5:8). Možemo biti samopožrtvovni u kršćanskoj službi i nesebično ulagati u nju svoje vrijeme, trud i materijalna sredstva (Luka 13:24). Osim toga, možemo uvijek imati na umu da je naš zadatak hitan (2. Timoteju 4:2). Moramo iskoristiti svaku priliku za propovijedanje!

22. O čemu će govoriti sljedeće poglavlje?

²² Isus je pokazao da je svjestan važnosti tog zadatka tako što se pobrinuo da se on nastavi izvršavati i nakon njegove smrti. Svojim sljedbenicima dao je zapovijed da nastave propovijedati i poučavati. O toj zapovijedi govorit će sljedeće poglavlje.