Što tvrde mnogi znanstvenici? Sve žive stanice dijele se u dvije osnovne skupine — u one s jezgrom te u one bez nje. Ljudske, životinjske i biljne stanice imaju jezgru, dok je bakterijske nemaju. Stanice koje imaju jezgru nazivaju se eukariotske stanice, a one bez jezgre prokariotske. Budući da su prokariotske stanice razmjerno jednostavnije od eukariotskih, mnogi smatraju da su se životinjske i biljne stanice razvile od bakterijskih stanica.

Ustvari, mnogi smatraju da su tijekom milijuna godina neke “jednostavne” prokariotske  stanice gutale druge stanice, ali ih nisu razgrađivale. Prema toj teoriji, slijepa “priroda” ne samo da je smislila kako radikalno promijeniti način na koji funkcioniraju progutane stanice nego i kako te prilagođene stanice zadržati u stanici “domaćinu” nakon što se ona podijeli.⁹ *

Što kaže Biblija? U Bibliji stoji da je život na Zemlji nastao kao posljedica djelovanja inteligentnog bića. Biblijska je logika jasna: “Svaku je kuću netko sagradio, a Bog je onaj koji je sve sagradio” (Hebrejima 3:4). Jedan drugi biblijski tekst kaže o Bogu: ‘Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sva si mudro načinio, puna je zemlja stvaralaštva tvojega. Sve vrvi životinjama bez broja, stvorenjima malim i velikim’ (Psalam 104:24, 25).

Što pokazuju dokazi? Zahvaljujući napretku u mikrobiologiji moguće je zaviriti u zadivljujuću unutrašnjost najjednostavnijih poznatih živih prokariotskih stanica. Znanstvenici koji zastupaju teoriju evolucije pretpostavljaju da su prve žive stanice bile slične tim stanicama.¹⁰

Ako je teorija evolucije točna, trebala bi pružiti uvjerljivo objašnjenje o spontanom nastanku prve “jednostavne” stanice. S druge strane ako je život nastao stvaranjem, čak bi i građa najmanjih živih organizama trebala pružiti dokaz o savršenom planskom oblikovanju. Zašto ne bismo sada “razgledali” prokariotsku stanicu iznutra? Dok je budemo “razgledavali”, razmislite je li takva stanica mogla nastati slučajno.

Da bismo krenuli u “razgledavanje” prokariotske stanice, trebali bismo se toliko smanjiti da budemo nekoliko stotina puta manji od točke na kraju ove rečenice. Ulazak u stanicu onemogućava čvrsta, elastična membrana koja funkcionira poput zida načinjenog od opeke i žbuke koji okružuje neku tvornicu. Bilo bi potrebno otprilike 10 000 slojeva te membrane da bude debljine lista papira. No stanična membrana daleko je složenija od zida. U kom smislu?

Poput zida koji okružuje tvornicu, membrana štiti unutrašnjost stanice od mogućih opasnosti izvana. Međutim membrana nije potpuno nepropusna, nego omogućava stanici da “diše”, odnosno dopušta malim molekulama, naprimjer kisiku, da ulaze u stanicu i izlaze iz nje. No membrana sprečava da složenije, potencijalno štetne molekule ulaze bez dopuštenja stanice. Usto ne dopušta korisnim molekulama da napuste stanicu. Kako obavlja sve to?

Prisjetimo se opet tvornice. Ondje možda postoje čuvari koji nadgledaju što ulazi i izlazi kroz ulazna vrata u zidu koji okružuje tvornicu. Slično tome u staničnoj membrani usidrene su posebne molekule bjelančevina koje funkcioniraju poput ulaznih vrata i čuvara.

 Neke od tih bjelančevina (1) imaju otvor u sredini koji omogućava samo određenim vrstama molekula da ulaze u stanicu i izlaze iz nje. Druge bjelančevine otvorene su s jedne strane stanične membrane (2), a zatvorene s druge strane. Imaju vezno mjesto (3) za točno određenu tvar. Kad ta tvar zauzme vezno mjesto, drugi se kraj bjelančevine otvara i propušta tu tvar kroz membranu (4). Sve to odvija se čak i na površini najjednostavnijih stanica.

Zamislite da su vas čuvari pustili da uđete u stanicu. Prokariotska stanica puna je vodenkaste tekućine bogate hranjivim tvarima, solima i drugim kemijskim spojevima. Stanica koristi te osnovne sastojke kako bi proizvela ono što joj je potrebno. No taj se proces ne odvija nasumce. Poput neke dobro organizirane tvornice, stanica upravlja tisućama kemijskih reakcija kako bi se odvijale prema točno određenom redoslijedu i vremenskom rasporedu.

Stanica velik dio vremena stvara bjelančevine. Kako to čini? Kad biste prisustvovali tom procesu, najprije biste vidjeli kako stanica stvara dvadesetak različitih osnovnih građevnih jedinica koje se nazivaju aminokiseline. Te građevne jedinice potom se isporučuju ribosomima (5), koje bismo mogli usporediti s automatiziranim strojevima koji povezuju aminokiseline prema preciznom redoslijedu kako bi sintetizirali određenu bjelančevinu. Kao što operacijama u nekoj tvornici može upravljati središnji kompjuterski program, tako mnogim staničnim funkcijama upravlja “kompjuterski program”, odnosno kod, koji se naziva DNK (6). DNK šalje ribosomima kopiju detaljnih uputa o tome koje bjelančevine trebaju sintetizirati i kako to trebaju učiniti (7).

Ono što se događa prilikom stvaranja bjelančevina uistinu je zadivljujuće. Svaka bjelančevina smata se u jedinstvenu trodimenzionalnu strukturu (8). Upravo ta struktura određuje koju će funkciju pojedina bjelančevina obavljati. * Zamislite proizvodnu liniju na kojoj se sastavljaju dijelovi nekog stroja. Da bi stroj funkcionirao, svaki dio treba biti precizno izrađen.  Slično tome ako bjelančevina nije precizno oblikovana i ako nije pravilno smotana, ona neće ispravno funkcionirati i čak može oštetiti stanicu.

Kako bjelančevina pronađe put od mjesta gdje je nastala do mjesta na kojem treba obaviti određeni zadatak? Svaka bjelančevina koju stanica proizvede ima ugrađenu svojevrsnu adresu koja jamči da će bjelančevina dospjeti na pravo mjesto. Premda se svake minute proizvedu i isporuče tisuće bjelančevina, svaka od njih stiže na pravo odredište.

Zašto je to važno? Složene molekule u najjednostavnijem živom organizmu ne mogu se same razmnožavati. Izvan stanice one propadaju, a unutar stanice ne mogu se razmnožavati bez pomoći drugih složenih molekula. Naprimjer enzimi su potrebni za proizvodnju posebne energetske molekule koja se naziva adenozintrifosfat (ATP), a energija iz ATP-a potrebna je za proizvodnju enzima. Slično tome DNK (molekula o kojoj govori 3. poglavlje) potrebna je za proizvodnju enzima, a enzimi su potrebni za proizvodnju DNK. Isto je i s drugim bjelančevinama  — može ih proizvesti jedino stanica, no s druge strane stanica može nastati samo uz pomoć bjelančevina. *

Mikrobiolog Radu Popa ne prihvaća biblijski izvještaj o stvaranju. Međutim 2004. postavio je sljedeće pitanje: “Kako priroda može stvarati život kad su propali svi naši pokušaji da mi to učinimo u kontroliranim uvjetima?”¹³ Zatim je dodao: “Mehanizmi koji su potrebni da bi živa stanica funkcionirala toliko su složeni da se čini nemogućim da su se svi oni pojavili u isto vrijeme i to pukim slučajem.”¹⁴

Što vi mislite? Teorija evolucije pokušava objasniti kako je nastao život na Zemlji, ali pritom isključuje mogućnost da je Bog u tome odigrao neku ulogu. Međutim što više znanstvenici otkrivaju o životu, to se čini manje vjerojatnim da se život mogao pojaviti slučajno. Da bi izbjegli tu dilemu, neki znanstvenici koji zagovaraju evoluciju žele odvojiti teoriju evolucije od rasprave o porijeklu života. No zvuči li vam to razumno?

Teorija evolucije zasniva se na ideji da je dugi niz sretnih slučajnosti doveo do nastanka života. Nakon toga je, prema toj teoriji, uslijedio još jedan niz nekontroliranih, slučajnih događaja koji su doveli do nastanka nevjerojatno raznolikih i složenih živih organizama. Međutim ako ta teorija nema temelja, što će se dogoditi s drugim teorijama koje na njoj počivaju? Neboder koji nema temelja sigurno će se srušiti. Isto će se dogoditi i s teorijom evolucije koja ne može objasniti porijeklo života.

Što ste zaključili nakon ovog kratkog razmatranja građe i funkcije “jednostavne” stanice? Smatrate li da je ona nastala uslijed cijelog niza slučajnih događaja ili da je posljedica veličanstvenog planskog oblikovanja? Ako još uvijek niste sigurni što je od toga točno, pozivamo vas da u nastavku razmotrite glavni “kompjuterski program” koji upravlja funkcijama svih stanica.