1, 2. Koje su čudo Petar i Ivan učinili kod hramskih vrata?

 POSLIJEPODNEVNO sunce obasjavalo je mnoštvo na jeruzalemskim ulicama. Pobožni Židovi i Kristovi učenici u kolonama su išli ”u hram na molitvu” a (Djela 2:46; 3:1). U tom su mnoštvu bili i Petar i Ivan. Polako su se približavali veličanstvenim hramskim vratima koja su se zvala Krasna. Kroz žamor mnoštva i potmuli zvuk koraka čuo se glas jednog prosjaka, sredovječnog čovjeka hromog od rođenja, koji je tražio milostinju (Djela 3:2; 4:22).

² Kad je taj prosjak ugledao Petra i Ivana kako mu se približavaju, počeo ih je moliti da mu daju novac. Apostoli su zastali, a prosjak je upro pogled u njih nadajući se da će mu nešto udijeliti. “Srebra i zlata nemam”, rekao je Petar, “ali dajem ti ono što imam. U ime Isusa Krista Nazarećanina, hodaj!” Probaj si predočiti koliko su ljudi bili zapanjeni kad je Petar hromog čovjeka uzeo za ruku te je on – prvi put u životu – stao na svoje noge! (Djela 3:6, 7). Možeš li ga zamisliti kako gleda u svoje zdrave noge i pokušava napraviti prve korake? Nije nikakvo čudo što je počeo poskakivati od radosti i iz svega glasa zahvaljivati Bogu!

3. Koji je predivan dar bio ponuđen izliječenom čovjeku i okupljenom mnoštvu?

³ Ushićeno mnoštvo pohrlilo je k Petru i Ivanu koji su bili u Salamunovom trijemu. Ondje, na mjestu na kojem je Isus nekad poučavao narod, Petar je ukazao na pravo značenje onoga što se upravo dogodilo (Ivan 10:23). Okupljenom mnoštvu i izliječenom čovjeku ponudio je dar vredniji od zlata i srebra. Taj je dar obuhvaćao mnogo više od tjelesnog ozdravljenja. Objasnio je da im se pruža prilika da se pokaju, da im se izbrišu grijesi i da postanu sljedbenici Jehovinog “Glavnog Zastupnika života”, Isusa Krista (Djela 3:15, bilješka).

4. (a) Do kakvog je sukoba dovelo čudesno izlječenje hromog čovjeka? (b) Na koja ćemo dva pitanja dobiti odgovor?

⁴ Bio je to doista izuzetan dan! Jedan je čovjek bio izliječen u fizičkom pogledu, te je prohodao. Na tisuće drugih dobilo je priliku da budu izliječeni  u duhovnom pogledu kako bi mogli živjeti “životom dostojnim Jehove” (Kol. 1:9, 10). S druge strane, ono što se tog dana dogodilo, dovelo je do sukoba između vjernih Kristovih sljedbenika i ljudi na vlasti koji su ih pokušali spriječiti da izvršavaju Isusovu zapovijed i propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu (Djela 1:8). Kakvu pouku možemo izvući iz načina na koji su Petar i Ivan, “neuki i obični ljudi”, svjedočili mnoštvu i stava koji su pritom imali? b (Djela 4:13). Što možemo naučiti iz toga kako su oni i drugi učenici reagirali kad su se suočili s protivljenjem?

5. Što učimo iz načina na koji se Petar obratio mnoštvu?

⁵ Petar i Ivan znali su da u mnoštvu koje je došlo k njima vjerojatno ima i onih koji su nedavno zahtijevali da se Isusa pogubi (Mar. 15:8–15; Djela 3:13–15). Razmisli koliku je samo hrabrost Petar pokazao kad je odvažno izjavio da je hromi čovjek bio izliječen u Isusovo ime. Petar se nije bojao reakcije mnoštva i nije se ustručavao reći istinu. Otvoreno je rekao ljudima koji su ga slušali da su i oni odgovorni za Kristovu smrt. No Petar nije mrzio te ljude, jer je znao da su to “učinili u neznanju” (Djela 3:17). Nazvao ih je svojom braćom i usredotočio se na pozitivne aspekte dobre vijesti o Kraljevstvu. Rekao im je da će im, ako se pokaju i povjeruju u Krista, “sam Jehova pružiti okrepu” (Djela 3:19). Poput njega i mi trebamo biti odvažni i otvoreno objavljivati Božje osude koje će uskoro biti izvršene. Međutim, pritom ne bismo smjeli biti drski i grubi niti bismo smjeli osuđivati ljude. Naprotiv, na ljude kojima propovijedamo trebali bismo gledati kao na osobe koje mogu postati naša braća te bismo se, kao i Petar, trebali usredotočiti na pozitivne aspekte vijesti o Kraljevstvu.

6. Kako su Petar i Ivan pokazali poniznost i skromnost?

⁶ Apostoli su bili skromni ljudi. Oni nisu sebi pripisali zaslugu za čudo koje su učinili. Petar je rekao mnoštvu: “Zašto gledate u nas kao da smo svojom snagom ili zahvaljujući svojoj bogobojaznosti učinili da ovaj čovjek hoda?” (Djela 3:12). Petar i ostali apostoli znali su da su sve dobro što su postigli u svojoj službi postigli Božjom snagom, a ne svojom vlastitom. Zato su svu zaslugu skromno pripisali Jehovi i Isusu.

7, 8. (a) Koji dar možemo ponuditi ljudima? (b) Kako se danas odvija obećana duhovna obnova?

⁷ Poput njih i mi trebamo pokazivati skromnost dok propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu. Istina, danas Božji duh ne daje kršćanima moć da vrše čudotvorna izlječenja. Ipak, mi možemo pomagati ljudima da steknu vjeru u Boga i Krista te da dobiju isti dar koji je Petar  ponudio ljudima – priliku da im Jehova oprosti grijehe i da ih okrijepi. Svake godine stotine tisuća ljudi prihvaćaju tu ponudu te se krste kao Kristovi učenici.

⁸ Mi danas živimo u vremenu “obnove svega”, o kojem je govorio Petar. Ono “o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba” ispunilo se 1914. kad je Božje kraljevstvo uspostavljeno na nebu (Djela 3:21; Psal. 110:1–3; Dan. 4:16, 17). Kratko nakon toga Krist je počeo nadgledati duhovnu obnovu koja se odvija na Zemlji. Zahvaljujući toj obnovi milijuni ljudi došli su u duhovni raj i postali podanici Božjeg kraljevstva. Skinuli su staru, iskvarenu osobnost i obukli “novu osobnost, koja je stvorena po Božjoj volji” (Efež. 4:22–24). Kao i u slučaju izlječenja hromog prosjaka, to se događa ne zahvaljujući ljudskim naporima, nego zahvaljujući djelovanju Božjeg svetog duha. Poput Petra i mi moramo hrabro i djelotvorno koristiti Božju Riječ kako bismo poučavali ljude. Kad god pomognemo nekome da postane Kristov učenik, trebamo biti svjesni da smo to učinili Božjom snagom, a ne svojom vlastitom.

9–11. (a) Kako su židovski vođe reagirali na svjedočenje Petra i Ivana? (b) Što su apostoli učinili kad su čuli odluku suda?

⁹ Petrov govor te poskakivanje i uzvikivanje izliječenog čovjeka izazvali su pravi metež u hramu. Zbog toga su hramski zapovjednik, zadužen za sigurnost u hramu, i svećenički glavari pohitali onamo kako bi ispitali o čemu se radi. Oni su vjerojatno bili saduceji, pripadnici bogate i politički utjecajne sljedbe koja je nastojala uspostaviti mirne odnose s Rimljanima te odbacivala usmeni zakon do kojeg su farizeji jako držali i prezirala vjerovanje u uskrsnuće. c Sigurno su se razbjesnili kad su u hramu zatekli Petra i Ivana kako bez imalo straha naučavaju da je Isus uskrsnuo!

¹⁰ Gnjevni protivnici bacili su Petra i Ivana u zatvor, a idući dan izveli su ih pred židovski vrhovni sud. Za te velikodostojnike koji su sebe smatrali boljima od drugih Petar i Ivan bili su “neuki i obični ljudi” koji nemaju pravo poučavati u hramu. Oni nisu pohađali nijednu uglednu vjersku školu. Zato su članovi suda ostali u čudu kad su vidjeli s kakvom su odvažnošću i uvjerenjem apostoli govorili. Kako to da su Petar i Ivan tako uvjerljivo zastupali istinu? Između ostalog, zato što su “bili s Isusom” za vrijeme njegove službe, a njihov je Učitelj ljude poučavao kao onaj iza čijih riječi stoji Bog, a ne kao pismoznanci (Djela 4:13; Mat. 7:28, 29).

¹¹ Sud je naredio apostolima da prestanu propovijedati. U židovskom društvu onog vremena odluke tog suda imale su veliku težinu. Samo nekoliko tjedana ranije isti je sud odlučio da Isus “zaslužuje smrt”  (Mat. 26:59–66). Ipak, Petar i Ivan nisu se uplašili. Stojeći pred tim bogatim, visokoobrazovanim i utjecajnim ljudima, Petar i Ivan su bez straha, ali s poštovanjem, odgovorili: “Prosudite sami je li u Božjim očima ispravno da slušamo vas, a ne Boga. Mi ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli” (Djela 4:19, 20).

12. Što nam može pomoći da steknemo hrabrost i samopouzdanje?

¹² Pokazuješ li i ti takvu hrabrost? Kako se osjećaš kad si u prilici svjedočiti bogatim, visokoobrazovanim ili utjecajnim ljudima u svojoj sredini? Da li ti se članovi obitelji, drugi učenici u školi ili kolege na poslu rugaju zbog tvojih vjerskih uvjerenja? Osjećaš li strah u takvim situacijama? Ako ga osjećaš, možeš ga nadvladati. Dok je bio na Zemlji, Isus je učio svoje apostole kako da s poštovanjem i samopouzdanjem brane ono u što vjeruju (Mat. 10:11–18). Nakon što je uskrsnuo, obećao je svojim učenicima da će biti s njima “sve dane do svršetka ovog poretka” (Mat. 28:20). Pod Isusovim vodstvom “vjerni i razboriti rob” uči nas kako braniti svoja uvjerenja (Mat. 24:45–47; 1. Petr. 3:15). On to čini tako što nam pruža pouku na kršćanskim sastancima, naprimjer u dijelu sastanka Naš kršćanski život i služba, i putem naših izdanja koja se temelje na Bibliji, naprimjer članaka iz rubrike “Biblijska učenja – pitanja i odgovori” na stranici jw.org. Trudiš li se na najbolji način iskoristiti takvu pouku? Budeš li tako činio, rast će tvoja hrabrost i samopouzdanje. Osim toga, po uzoru na apostole, nećeš dozvoliti da te išta spriječi da propovijedaš o divnim biblijskim učenjima koja si saznao.

13, 14. Što bismo trebali učiniti ako se suočimo s protivljenjem i zašto je dobro tako postupiti?

¹³ Čim su bili pušteni iz zatvora, Petar i Ivan sastali su se s ostalim članovima skupštine. “Svi zajedno pomolili su se Bogu” i molili ga da im da hrabrosti kako bi i dalje mogli propovijedati (Djela 4:24). Petar je jako dobro znao da nije mudro da se čovjek uzda u vlastitu snagu kad  želi vršiti Božju volju. Svega nekoliko tjedana ranije samouvjereno je rekao Isusu: “Ako se i svi drugi pokolebaju u vjeri zbog onoga što će ti se dogoditi, ja se nikada neću pokolebati!” Ipak, kao što je Isus prorekao, Petar je ubrzo podlegao strahu od ljudi i odrekao se svog prijatelja i učitelja. Međutim, izvukao je pouku iz greške koju je učinio (Mat. 26:33, 34, 69–75).

¹⁴ Da bismo kao Kristovi svjedoci postojano izvršavali svoj zadatak, nije dovoljno samo čvrsto odlučiti da ćemo to činiti. Kad ti protivnici pokušaju slomiti vjeru ili te spriječiti da propovijedaš, ugledaj se na Petra i Ivana. Moli Jehovu da ti da snage. Traži pomoć od skupštine. Reci starješinama i drugoj zreloj braći s kakvim se poteškoćama suočavaš. Molitve drugih mogu ti puno pomoći (Efež. 6:18; Jak. 5:16).

15. Zašto se oni koji su na neko vrijeme prestali propovijedati ne bi trebali obeshrabriti?

¹⁵ Ako si jednom podlegao pritisku te neko vrijeme nisi propovijedao, nemoj se obeshrabriti. Sjeti se da su nakon Isusove smrti svi apostoli nakratko prestali propovijedati, ali ubrzo su ponovno počeli revno to činiti (Mat. 26:56; 28:10, 16–20). Nemoj dozvoliti da te opterećuju prijašnje greške. Umjesto toga izvuci pouku iz onoga što ti se dogodilo i, poučen time, trudi se jačati druge.

16, 17. Što možemo naučiti iz molitve koju su uputili Kristovi sljedbenici u Jeruzalemu?

¹⁶ Za što bismo se trebali moliti kad nam vlasti stvaraju neprilike? Zapazi da prvi učenici nisu molili Jehovu da ih poštedi kušnji. Dobro su se sjećali Isusovih riječi: “Ako su progonili mene, progonit će i vas” (Ivan 15:20). Ti su vjerni učenici molili Jehovu neka “obrati pažnju na (...) prijetnje” njihovih protivnika (Djela 4:29). Oni su jasno razumjeli da je progon s kojim su se suočili zapravo ispunjenje proročanstva. Na temelju molitve kojoj ih je Isus naučio znali su da će se Božja volja vršiti na Zemlji, koliko god se ljudski vladari protivili tome (Mat. 6:9, 10).

¹⁷ Kako bi vršili njegovu volju, učenici su molili Jehovu: “Daj svojim robovima da i dalje sa svom odvažnošću govore tvoju riječ.” Kako je Jehova reagirao na tu molitvu? Odmah se “potreslo (...) mjesto  na kojem su bili okupljeni i svi su se ispunili svetim duhom te su odvažno govorili Božju riječ” (Djela 4:29–31). Ništa ne može spriječiti Jehovu da učini ono što želi (Iza. 55:11). Čak i kad se suočimo s naizgled nepremostivim preprekama ili daleko nadmoćnijim protivnicima, možemo biti uvjereni da će nam Jehova dati snage da odvažno propovijedamo dobru vijest ako mu se obratimo u molitvi.

18. Što su članovi jeruzalemske skupštine činili jedni za druge?

¹⁸ Tek osnovana skupština u Jeruzalemu uskoro je imala više od 5000 članova. d Iako su bili različitog porijekla, ti su učenici bili “jednog srca i jedne duše”. Bili su ujedinjeni “istim mislima i istim načinom razmišljanja” (Djela 4:32; 1. Kor. 1:10). Učenici nisu samo molili Jehovu neka blagoslovi njihov trud već su i podupirali jedni druge u duhovnom pogledu, a i u materijalnom kad je to bilo potrebno (1. Ivan. 3:16–18). Naprimjer, učenik Josip, kojeg su apostoli prozvali Barnaba, prodao je svoju zemlju te je cijeli dobiveni iznos nesebično poklonio skupštini kako bi se novim učenicima iz dalekih zemalja omogućilo da duže ostanu u Jeruzalemu i bolje razumiju nova učenja koja su prihvatili.

19. Zašto je Jehova pogubio Ananiju i Safiru?

¹⁹ Ananija i njegova žena Safira također su prodali svoj posjed i novac dali kao prilog. Braći su rekli da poklanjaju cijeli iznos koji su dobili, ali potajno su zadržali dio dobivenog novca (Djela 5:2). Jehova ih je oboje pogubio. Nije to učinio zato što nisu dali dovoljno novca, nego zato što su ga dali iz pogrešnih motiva i zato što su pokušali prevariti skupštinu. Oni nisu slagali ljudima, nego Bogu (Djela 5:4). Kao i licemjerima koje je Isus osudio, Ananiji i Safiri više je bilo stalo do toga da ih slave ljudi nego da se dopadnu Bogu (Mat. 6:1–3).

20. Kako bismo trebali davati Jehovi?

²⁰ Milijuni današnjih Jehovinih svjedoka pokazuju jednaku velikodušnost kao i vjerni učenici iz Jeruzalema u prvom stoljeću te svojim dobrovoljnim prilozima podupiru propovijedanje dobre vijesti po cijelom svijetu. Nikoga se ne prisiljava da troši svoje vrijeme i novac kako bi podupirao to djelo. Jehova ne želi da mu služimo nevoljko niti nasilu (2. Kor. 9:7). Kada dajemo Jehovi, njemu nije najvažnije koliko dajemo, nego iz kakvih motiva to činimo (Mar. 12:41–44). Nikad ne bismo smjeli postati poput Ananije i Safire i služiti Jehovi iz sebičnih interesa ili želje za slavom. Neka nas, kao i Petra, Ivana i Barnabu, na službu Jehovi uvijek potiče iskrena ljubav prema njemu i našim bližnjima (Mat. 22:37–40).