1–3. (a) Kako je sveti duh utjecao na tok putovanja Pavla i njegovih suradnika? (b) Koje ćemo događaje razmotriti u nastavku?

 SKUPINA žena izašla je iz makedonskog grada Filipa. Ubrzo su stigle do male rijeke Gangitesa. Po svom običaju sjele su kraj rijeke i počele se moliti izraelskom Bogu. Jehova je to vidio (2. Ljet. 16:9; Psal. 65:2).

² U međuvremenu, oko 800 kilometara istočno od Filipa, skupina muškaraca otišla je iz Listre, grada u južnoj Galaciji. Nekoliko dana kasnije došli su do popločane rimske ceste koja je vodila na zapad, u najmnogoljudniji dio provincije Azije. Ti putnici – Pavao, Sila i Timotej – jedva su čekali da njome krenu u Efez i u druge gradove u kojima je na tisuće ljudi trebalo čuti za Krista. No prije nego što su krenuli tim pravcem, sveti duh ih je na neki nepoznat način spriječio u tome. Bilo im je zabranjeno propovijedati u Aziji. Zašto? Pomoću Božjeg duha Isus je Pavla i njegove suradnike htio odvesti kroz Malu Aziju, preko Egejskog mora pa sve do obale one male rijeke Gangitesa.

³ Mi danas možemo mnogo toga naučiti iz načina na koji je Isus vodio Pavla i njegove suradnike na tom neobičnom putovanju u Makedoniju. Stoga ćemo u nastavku razmotriti neke događaje s Pavlovog drugog misionarskog putovanja, koje je započelo otprilike 49. godine.

4, 5. (a) Što se Pavlu i njegovim suradnicima dogodilo kad su se približili Bitiniji? (b) Kakvu su odluku propovjednici donijeli i do čega je to dovelo?

⁴ Budući da nisu smjeli propovijedati u Aziji, Pavao i njegovi suradnici krenuli su na sjever kako bi propovijedali u bitinijskim gradovima. Da bi onamo došli, vjerojatno su danima hodali nepopločanim putevima koji su vodili kroz rijetko naseljene krajeve Frigije i Galacije. No kad su se približili Bitiniji, Isus ih je pomoću svetog duha opet zaustavio (Djela 16:6, 7). Tada su njih trojica vjerojatno već bili zbunjeni. Znali su što trebaju propovijedati i kako trebaju propovijedati, ali nisu znali gdje da propovijedaju. Slikovito govoreći, pokucali su na vrata Azije – ali nije im bilo dozvoljeno da uđu. Pokucali su i na vrata Bitinije – ali ni onamo nisu smjeli ući. Usprkos tome Pavao je odlučio “kucati” sve dok mu  se neka “vrata” ne otvore. Stoga su njih trojica donijela odluku koja je na prvi pogled mogla izgledati nelogičnom. Krenuli su na zapad i pješačili 550 kilometara, prolazeći kraj mnogih gradova, sve dok nisu stigli u lučki grad Troadu, iz koje se lako moglo stići u Makedoniju (Djela 16:8). Ondje je Pavao, slikovito rečeno, po treći put pokucao na vrata – ovaj put su se širom otvorila!

⁵ Evanđelist Luka, koji se u Troadi pridružio Pavlu i njegovim suradnicima, izvještava što se potom dogodilo: “Jedne noći Pavao je imao viđenje: Neki je Makedonac stajao pred njim i molio ga: ‘Dođi u Makedoniju i pomozi nam.’ Nakon tog viđenja nastojali smo odmah otići u Makedoniju jer smo zaključili da nas Bog poziva da im objavimo dobru vijest” a (Djela 16:9, 10). Pavao je konačno saznao gdje treba propovijedati. Sigurno je bio presretan što nije na pola puta odustao od tog putovanja! Stoga su njih četvorica odmah otplovila u Makedoniju.

6, 7. (a) Što možemo naučiti iz onoga što se Pavlu dogodilo na njegovom putovanju? (b) U što možemo biti uvjereni, poučeni Pavlovim iskustvom?

⁶ Što možemo naučiti iz tog izvještaja? Vrijedno je zapaziti sljedeće: Isus je pomoću Božjeg duha intervenirao tek nakon što je Pavao krenuo u Aziju, zatim se umiješao tek nakon što se Pavao približio Bitiniji, a u Makedoniju ga je poslao tek nakon što je on stigao u Troadu. Kao Glava skupštine, Isus može i nas usmjeravati na sličan način (Kol. 1:18). Naprimjer, možda već neko vrijeme razmišljamo o tome da započnemo  s pionirskom službom ili da se preselimo na područje gdje postoji veća potreba za objaviteljima vijesti o Kraljevstvu. No možda će nas Isus, pomoću Božjeg duha, usmjeriti tek nakon što nešto konkretno poduzmemo kako bismo ostvarili svoj cilj. Zašto tek tada? Razmisli o sljedećem primjeru: Vozač može usmjeravati automobil u određenom pravcu samo ako se vozilo kreće. Slično tome kad želimo pojačati svoju službu, Isus nas može usmjeriti samo ako smo, slikovito govoreći, u pokretu – ako se istinski trudimo ostvariti svoje ciljeve.

⁷ No što ako naša nastojanja odmah ne urode plodom? Bi li bilo dobro da odustanemo, misleći da nas Božji duh ne vodi? Ne bi. Sjetimo se da ni Pavlu nije sve išlo glatko. Ipak, on je “kucao” sve dok mu se neka “vrata” nisu otvorila. Možemo biti uvjereni da će Jehova i nas na sličan način nagraditi budemo li ustrajno tražili dobru priliku “za uspješnu službu” (1. Kor. 16:9).

8. (a) Kakav su grad bili Filipi? (b) Do čega je dovelo to što je Pavao propovijedao na mjestu gdje se “ljudi okupljaju kako bi se molili”?

⁸ Kad su Pavao i njegovi suputnici stigli u provinciju Makedoniju, otišli su u Filipe – grad čiji su se stanovnici ponosili svojim rimskim građanstvom. Za umirovljene rimske vojnike koji su živjeli u Filipima ta je kolonija bila pravi Rim u malom. Izvan gradskih vrata, pokraj male rijeke, Pavao i ostali misionari našli su mjesto za koje su “čuli da se ondje ljudi okupljaju kako bi se molili”. b U subotu su otišli onamo i zatekli ondje nekoliko žena koje su se okupile kako bi se molile Bogu. Učenici su sjeli kraj njih i počeli s njima razgovarati. Slušala ih je jedna žena po imenu Lidija “i Jehova joj je otvorio srce”. Lidiju se toliko dojmilo ono što je čula od tih misionara da su se krstili i ona i njeni ukućani. Zatim je primorala Pavla i njegove suputnike da dođu u njezinu kuću i ostanu ondje neko vrijeme c (Djela 16:13–15).

9. Što mnogi danas čine po uzoru na Pavla i kakve blagoslove zbog toga doživljavaju?

⁹ Koliku li je radost izazvalo Lidijino krštenje! Pavao je sigurno bio jako sretan što je prihvatio poziv da dođe u Makedoniju i što je Jehova odlučio poslužiti se njime i njegovim suradnicima kako bi uslišio molitve onih bogobojaznih žena! I danas mnoga braća i sestre – mladi i stari, samci i bračni parovi – odlaze na područja gdje postoji veća potreba za objaviteljima vijesti o Kraljevstvu. Istina, oni se suočavaju s poteškoćama, ali one nisu ništa u usporedbi sa zadovoljstvom koje osjećaju kad pronađu ljude koji, poput Lidije, spremno prihvaćaju biblijska učenja. Možeš li ti prilagoditi svoje životne okolnosti kako bi otišao  na područje gdje je veća potreba za objaviteljima? Jehova će sigurno blagosloviti tvoj trud. Uzmimo za primjer Aarona, 24-godišnjeg brata koji se preselio u jednu zemlju u Srednjoj Americi. On je rekao: “Služenje u drugoj zemlji pomoglo mi je da duhovno napredujem i da se približim Jehovi. A u službi je odlično – vodim osam biblijskih tečajeva!” Mnogi koji su se zbog službe propovijedanja preselili na druga područja složili bi se s njegovim riječima.

10. Po čemu možemo zaključiti da su demoni stajali iza onoga što se dogodilo Pavlu i njegovim suradnicima?

¹⁰ Sotonu je sigurno razbjesnilo to što se dobra vijest počela širiti u dijelu svijeta u kojem su on i njegovi demoni dotad mogli nesmetano vršiti utjecaj na ljude. Stoga nas ne čudi što su demoni stajali iza onoga što se kratko nakon toga dogodilo Pavlu i njegovim suradnicima. Dok su Pavao i njegovi suradnici išli na mjesto gdje su se ljudi okupljali kako bi se molili, jedna sluškinja opsjednuta demonom, koja je svojim gospodarima gatanjem donosila mnogo novca, vikala je za njima: “Ovi su ljudi robovi Svevišnjeg Boga i objavljuju vam put spasenja!” To je činila danima. Demon je možda tjerao djevojku da uzvikuje te riječi kako bi izgledalo da njezina proročanstva dolaze iz istog izvora kao i Pavlova učenja. To je ljude moglo odvratiti od poruke koju su prenosili pravi Kristovi sljedbenici. Stoga je Pavao ušutkao djevojku tako što je iz nje istjerao demona (Djela 16:16–18).

11. Što se dogodilo Pavlu i Sili nakon što su istjerali demona iz djevojke koja je proricala?

¹¹ Kad su djevojčini gospodari saznali da su izgubili izvor lake zarade, razbjesnili su se. Odvukli su Pavla i Silu na trg i izveli ih pred gradske upravitelje – službene predstavnike Rima – kako bi im oni sudili. Apelirajući na predrasude i domoljublje tih sudaca, djevojčini su gospodari rekli: “Ovi Židovi uznemiravaju ljude jer šire običaje koje mi, Rimljani, ne možemo prihvatiti.” Njihove riječi odmah su izazvale reakciju. “Nato se mnoštvo okrenulo protiv njih [Pavla i Sile], a gradski su upravitelji strgnuli s njih haljine i zapovjedili da ih išibaju”. Nakon toga su Pavla i Silu izranjene odvukli u zatvor. Zatvorski čuvar bacio ih je u ćeliju u zabačenom dijelu zatvora i stavio im noge u klade (Djela 16:19–24). Kad je čuvar zatvorio vrata, Pavao i Sila vjerojatno su ostali u tako gustoj tami da su jedva vidjeli jedan drugoga. Međutim, Jehova ih je vidio (Psal. 139:12).

12. (a) Kako Kristovi učenici gledaju na progon i zašto imaju takav stav? (b) Kojim se oblicima progona Sotona i njegovi sluge još i danas služe?

¹² Nekoliko godina ranije Isus je upozorio svoje sljedbenike: Progonit će vas (Ivan 15:20). Stoga su Pavao i njegovi suradnici, kad su stigli  u Makedoniju, bili spremni na protivljenje. Kad su se suočili s progonom, na to nisu gledali kao na znak Jehovinog negodovanja, nego kao na očitovanje Sotoninog gnjeva. I današnji Sotonini sluge služe se sličnim metodama kojima su se poslužili i oni u Filipima. Podmukli protivnici krivo nas prikazuju u školi i na radnom mjestu, čime potiču druge da nam se protive. U nekim nas zemljama vjerski protivnici optužuju na sudovima te takoreći govore: “Jehovini svjedoci uznemiravaju ljude jer šire običaje koje mi, tradicionalni vjernici, ne možemo prihvatiti.” Na nekim mjestima našu se braću fizički napada i baca u zatvor. Međutim, Jehova sve to vidi (1. Petr. 3:12).

13. Zbog čega je čuvar povikao: “Što moram učiniti da budem spašen”?

¹³ Pavlu i Sili vjerojatno je trebalo vremena da dođu k sebi nakon svega što im se dogodilo tog dana. No do ponoći su se malo oporavili od udaraca koje su dobili, pa su se “molili i pjesmom hvalili Boga”. Iznenada, potres je uzdrmao zatvor! Čuvar se probudio i vidio da su vrata otvorena, pa se pobojao da su zatvorenici pobjegli. Znajući da će biti kažnjen zbog toga što je zatvorenike pustio da pobjegnu, “izvukao je mač da se ubije”. No Pavao je povikao: “Ne diži ruku na sebe! Svi smo ovdje!” Uplašeni čuvar rekao im je: “Molim vas, recite mi što moram učiniti da budem spašen.” Pavao i Sila nisu ga mogli spasiti – to je mogao samo Isus. Stoga su mu rekli: “Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćete biti spašeni i ti i tvoji ukućani” (Djela 16:25–31).

14. (a) Kako su Pavao i Sila pomogli čuvaru? (b) Kako su Pavao i Sila bili blagoslovljeni zbog toga što su s radošću podnijeli progon?

¹⁴ Je li čuvar to rekao iz iskrenih pobuda? Pavao nije sumnjao u njegovu iskrenost. Čuvar je bio ne-Židov i nije poznavao svete spise. Stoga je prije nego što je postao kršćanin trebao naučiti i prihvatiti osnovna biblijska učenja. Zato su Pavao i Sila neko vrijeme proveli s njim i “prenijeli [mu] Jehovinu riječ”. Zaokupivši se poučavanjem tog čovjeka, možda su zaboravili na svoje bolne rane. Međutim, čuvar je primijetio da su im leđa izranjena te im je oprao rane. Nakon toga on i njegovi ukućani “krstili su se bez oklijevanja”. Pavao i Sila bili su uistinu blagoslovljeni zbog toga što su s radošću podnijeli progon! (Djela 16:32–34).

15. (a) Kako mnogi Jehovini svjedoci u današnje vrijeme oponašaju Pavla i Silu? (b) Zašto trebamo uvijek iznova dolaziti k ljudima koji žive na našem području?

¹⁵ Poput Pavla i Sile, mnogi Jehovini svjedoci propovijedaju dobru vijest kad se zbog svoje vjere nađu u zatvoru, i to donosi dobre rezultate. Naprimjer, u jednoj zemlji u kojoj je naše djelovanje bilo zabranjeno u jednom je razdoblju 40 posto svih tamošnjih Jehovinih svjedoka istinu o Jehovi upoznalo u zatvoru! (Iza. 54:17). Vrijedno je zapaziti i to da  je čuvar koji je čuvao Pavla i Silu zatražio pomoć tek nakon što se dogodio potres. Slično tome neki ljudi koji danas ne prihvaćaju vijest o Kraljevstvu mogli bi promijeniti mišljenje kad ih potrese neko neugodno životno iskustvo. Budemo li uvijek iznova savjesno i ustrajno dolazili k ljudima koji žive na našem području, moći ćemo im pomoći onda kad to budu htjeli.

16. Kako se situacija okrenula u korist Pavla i Sile nakon što su bili išibani?

¹⁶ Idućeg jutra nakon što su dali išibati Pavla i Silu gradski su upravitelji naredili da ih se pusti iz zatvora. No Pavao je rekao: “Mi smo rimski građani, a oni su nas bez suđenja javno išibali i bacili u zatvor. Zar da nas sada potajno puste? Nipošto! Neka sami dođu i izvedu nas.” Kad su gradski upravitelji saznali da su njih dvojica rimski građani, uplašili su se jer su prekršili njihova prava. d Situacija se nenadano okrenula u korist Pavla i Sile. Upravitelji su ih bili javno išibali, pa su se sada trebali javno i ispričati. Došli su do njih i zamolili ih da odu iz Filipa. Pavao i Sila pristali su otići, no najprije su ohrabrili nove učenike, čiji je broj sve više rastao. Tek su nakon toga otišli.

17. Koju su važnu pouku novi učenici mogli izvući vidjevši nepokolebljivost Pavla i Sile?

¹⁷ Da su se Pavao i Sila ranije pozvali na svoja prava što su ih imali kao rimski građani, vjerojatno bi izbjegli šibanje (Djela 22:25, 26). Međutim, to je moglo braću u Filipima navesti na zaključak da su oni iskoristili svoj status kako ne bi morali trpjeti zbog Kristovog imena. Kako bi to utjecalo na vjeru učenika koji nisu bili rimski građani? Njih zakon ne bi štitio od kažnjavanja. Stoga su Pavao i njegov suradnik, time što su izdržali kaznu, svojim primjerom pokazali novim vjernicima da Kristovi sljedbenici mogu ostati nepokolebljivi kad se suoče s progonom. A time što su kasnije zatražili da se poštuju njihova prava, Pavao i Sila primorali su upravitelje da javno priznaju kako su postupili protivno zakonu. To ih je moglo potaknuti da ubuduće ne kažnjavaju Pavlove suvjernike i pružiti braći određenu mjeru zakonske zaštite od sličnih napada u budućnosti.

18. (a) Kako današnji kršćanski nadglednici oponašaju Pavla? (b) Kako mi danas branimo i zakonski potvrđujemo “pravo na propovijedanje dobre vijesti”?

¹⁸ I danas nadglednici u skupštinama predvode braću svojim primjerom. Sve što kršćanski pastiri očekuju od svoje braće, i sami spremno čine. Osim toga, i mi, poput Pavla, pomno razmišljamo o tome kako ćemo se i kada pozvati na svoja prava da bismo dobili zakonsku zaštitu.  Ako je potrebno, obraćamo se lokalnim, državnim, pa čak i međunarodnim sudovima kako bismo zaštitili svoje pravo na slobodu vjeroispovijesti. Pritom nam nije cilj provoditi društvene reforme, nego “braniti i zakonski potvrđivati pravo na propovijedanje dobre vijesti”, u skladu s Pavlovim riječima što ih je napisao skupštini u Filipima desetak godina nakon što se u tom gradu našao u zatvoru (Filip. 1:7). No čak i ako na sudu ne uspijemo obraniti svoja prava, mi smo, poput Pavla i njegovih suradnika, odlučni objavljivati dobru vijest gdje god nas Božji duh uputi (Djela 16:10).