1–3. (a) Pod kakvim je okolnostima Eutih izgubio život? (b) Što je Pavao učinio i što nam to govori o njemu?

 U PREPUNOJ gornjoj sobi jedne kuće u Troadi Pavao je držao govor braći koja su se ondje okupila. Govor je potrajao, jer je to bila posljednja večer koju je namjeravao provesti s njima. Već je bila ponoć. U prostoriji je gorjelo mnogo svjetiljki, zbog čega je možda bilo vruće i zagušljivo. Na jednom je prozoru sjedio mladić koji se zvao Eutih. Dok je Pavao govorio, Eutih je zaspao i pao s prozora na drugom katu.

² Kao liječnik, Luka je vjerojatno među prvima dotrčao do tog mladića da vidi što je s njim. Nije bilo sumnje – “bio je mrtav” (Djela 20:9). A tada se dogodilo čudo. Pavao se nadvio nad Eutiha, zagrlio ga i rekao prisutnima: “Smirite se, živ je!” Pavao je Eutiha vratio u život! (Djela 20:10).

³ Taj je događaj pokazao koliko je Božji sveti duh moćan. Pavao nije bio kriv za Eutihovu smrt. Ipak, nije htio da smrt tog mladića zasjeni važnost njegovog posljednjeg sastanka s tom braćom niti da se itko od njih zbog tog nemilog događaja pokoleba u vjeri. Uskrsnuvši Eutiha Pavao je utješio braću iz te skupštine i izuzetno ih ojačao kako bi mogli i dalje izvršavati svoju službu. On se očito osjećao odgovornim za živote drugih ljudi. Dobro su nam poznate njegove riječi: “Čist [sam] od krvi svih ljudi” (Djela 20:26). Razmotrimo sada kako nam Pavlov primjer može pomoći da i mi imamo takav osjećaj odgovornosti prema drugima.

4. U kakvoj se opasnosti Pavao našao u Efezu?

⁴ Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, Pavao se u Efezu našao u velikoj opasnosti. Zbog njegovog je propovijedanja došlo do velikog nemira u tom gradu. Srebrari koji su živjeli od prodaje Artemidinih idola izazvali su veliku bunu. “Kad se metež stišao”, stoji u Djelima apostolskim 20:1, “Pavao je poslao po učenike. Ohrabrio ih je i pozdravio se s njima, a potom je krenuo na put u Makedoniju.”

5, 6. (a) Koliko je vremena Pavao možda proveo u Makedoniji i što je ondje učinio za braću? (b) Kakav je stav Pavao imao prema svojim suvjernicima?

 ⁵ Na putu u Makedoniju Pavao je svratio u lučki grad Troadu i ondje proveo neko vrijeme. Nadao se da će mu se ondje pridružiti Tit, kojeg je ranije poslao u Korint (2. Kor. 2:12, 13). No kad je uvidio da Tit neće doći, otišao je u Makedoniju, gdje je možda proveo oko godinu dana i “pružao braći veliko ohrabrenje” a (Djela 20:2). Na koncu mu se Tit pridružio u Makedoniji i javio mu da su Korinćani dobro reagirali na njegovu prvu poslanicu (2. Kor. 7:5–7). Pavla je to potaknulo da im napiše još jednu poslanicu, koja se danas naziva Druga poslanica Korinćanima.

⁶ Važno je zapaziti da je Luka napisao da je Pavao u Efezu i u Makedoniji braći pružao ohrabrenje. To pokazuje kakav je stav Pavao imao prema svojim suvjernicima. Za razliku od farizeja, koji su s prezirom gledali na druge, Pavao je Božje ovce smatrao svojim suradnicima (Ivan 7:47–49). On je imao takav stav prema njima čak i kad ih je zbog nečega trebao opomenuti (2. Kor. 2:4).

7. Kako današnji kršćanski nadglednici oponašaju Pavla?

 ⁷ Današnji skupštinski starješine i pokrajinski nadglednici trude se oponašati apostola Pavla. Čak i kad nekoga trebaju ukoriti, cilj im je duhovno ojačati takve pojedince kojima je potrebna pomoć. Nadglednici suosjećaju s braćom i nastoje ih ohrabriti, a ne osuditi. Jedan je iskusni pokrajinski nadglednik rekao: “Većina naše braće i sestara želi raditi ono što je ispravno, no često se bore s raznim frustracijama, strahovima i osjećajem bespomoćnosti.” Nadglednici doista mogu ojačati takvu braću (Hebr. 12:12, 13).

8, 9. (a) Zbog čega je Pavao promijenio plan da brodom pođe u Siriju? (b) Zašto su Židovi mrzili Pavla?

⁸ Pavao je iz Makedonije otišao u Korint. b Nakon što je ondje proveo tri mjeseca, namjeravao je poći u Kenhreju, iz koje bi brodom otputovao u Siriju. Odande bi mogao otići u Jeruzalem i donijeti novčanu pomoć za siromašnu braću u tom gradu c (Djela 24:17; Rim. 15:25, 26). No zbog neočekivanog razvoja događaja promijenio je plan. U Djelima apostolskim 20:3 piše da su “Židovi skovali zavjeru protiv njega”!

⁹ Nije nikakvo čudo što su ti Židovi mrzili Pavla. Naime, smatrali su ga otpadnikom. Kad je Pavao prethodni put propovijedao u Korintu, predstojnik tamošnje sinagoge, Krisp, obratio se na kršćanstvo (Djela 18:7, 8; 1. Kor. 1:14). Zatim su jednom prilikom korintski Židovi optužili Pavla pred Galionom, prokonzulom Ahaje. Međutim, Galion je odbacio te optužbe smatrajući ih neutemeljenima, što je razbjesnilo Pavlove neprijatelje (Djela 18:12–17). Možda su Židovi u Korintu znali ili pretpostavili da Pavao namjerava uskoro poći na put iz obližnje Kenhreje, pa su skovali plan da ga ondje napadnu. Što je on učinio?

10. Može li se reći da je Pavao bio strašljiv zato što nije želio otići u Kenhreju? Objasni.

¹⁰ Radi osobne sigurnosti te da bi zaštitio novac koji mu je bio povjeren Pavao nije otišao u Kenhreju, nego je pošao istim putem kojim je došao, preko Makedonije. Naravno, putovati kopnom također je bilo opasno. U staro doba na putevima su razbojnici često vrebali putnike. A ni svratišta nisu bila puno sigurnija. Unatoč tome Pavao se radije suočio s opasnostima na kopnu nego s onim što ga je čekalo u Kenhreji. Srećom, nije putovao sam. Na tom dijelu njegovog misionarskog  putovanja pratili su ga Aristarh, Gaj, Sekund, Sopater, Tihik, Timotej i Trofim (Djela 20:3, 4).

11. Kako današnji kršćani u službi propovijedanja paze na svoju sigurnost i kakav je primjer u tom pogledu pružio Isus?

¹¹ Poput Pavla, i današnji kršćani u službi propovijedanja paze na svoju sigurnost. U nekim područjima u službu ne idu sami, nego u grupama – ili barem po dvoje. A što čine kad nastupi progon? Kršćani su svjesni toga da se progon ne može izbjeći (Ivan 15:20; 2. Tim. 3:12). Međutim, oni se nikad namjerno ne izlažu opasnosti. Razmotrimo primjer Isusa Krista. Kad su jednom prilikom njegovi protivnici u Jeruzalemu uzeli kamenje da ga kamenuju, “Isus se sakrio i izašao iz hrama” (Ivan 8:59). Kasnije, kad su Židovi skovali plan da ga ubiju, Isus se “više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje” (Ivan 11:54). Isus je učinio sve što je mogao kako bi se zaštitio ako se to nije kosilo s Božjom voljom. Kršćani danas postupaju na isti način (Mat. 10:16).

12, 13. (a) Kako je Eutihovo uskrsnuće djelovalo na skupštinu? (b) Koja biblijska nada danas tješi one kojima je smrt oduzela voljenu osobu?

¹² Pavao i njegovi suradnici zajedno su prošli kroz Makedoniju, a zatim su se vjerojatno razdvojili. Po svemu sudeći, opet su se sastali u Troadi. d U izvještaju piše: “Za pet dana došli [smo] k njima u Troadu” e (Djela 20:6). U tom je gradu Pavao uskrsnuo Eutiha, kao što je navedeno na početku poglavlja. Zamisli kako su se braća osjećala kad je njihov prijatelj oživio! Izvještaj kaže da su bili “neizmjerno utješeni” (Djela 20:12).

¹³ Naravno, danas se takva čuda ne događaju. Međutim, onima kojima je smrt oduzela voljenu osobu, biblijska nada u uskrsnuće pruža neizmjernu utjehu (Ivan 5:28, 29). Razmisli o sljedećem: Budući da je Eutih bio nesavršen, kasnije je opet umro (Rim. 6:23). No oni koji uskrsnu u Božjem novom svijetu, imat će priliku živjeti vječno! A oni koji uskrsnu kako bi na nebu vladali s Isusom, čak dobivaju besmrtnost (1. Kor. 15:51–53). Današnje kršćane – i pomazanike i “druge ovce” – doista neizmjerno tješi nada u uskrsnuće (Ivan 10:16).

14. Što je Pavao rekao efeškim starješinama kad se s njima sastao u Miletu?

¹⁴ Pavao i njegovi suradnici pošli su iz Troade u Asos, a zatim su preko Mitilene, Hiosa i Samosa stigli u Milet. Pavao je namjeravao doći u Jeruzalem prije početka Pedesetnice. Budući da se žurio u Jeruzalem, odlučio je poći brodom koji ne pristaje u Efezu. No želio je razgovarati s efeškim starješinama, pa im je poručio da se nađu s njim u Miletu (Djela 20:13–17). Kad su stigli, rekao im je: “Vi znate kako sam živio među vama od prvog dana kad sam kročio u Aziju. Robovao sam Gospodinu sa svom poniznošću, u suzama i u kušnjama koje su me zadesile zbog židovskih zavjera. Znate i da se nisam ustručavao reći vam ono što je za vaše dobro i poučavati vas javno i od kuće do kuće. Naprotiv, temeljito sam svjedočio i Židovima i Grcima o tome da se trebaju pokajati te početi štovati Boga i vjerovati u našeg Gospodina Isusa” (Djela 20:18–21).

15. Koje su prednosti svjedočenja od kuće do kuće?

¹⁵ Danas dobru vijest objavljujemo na različite načine. Poput Pavla, trudimo se propovijedati ondje gdje ima ljudi – na autobusnim  stanicama, ulicama i tržnicama. Ipak, propovijedanje od kuće do kuće još je uvijek glavna metoda kojom se služe Jehovini svjedoci. Zašto? Kao prvo, služba od kuće do kuće pruža svim ljudima priliku da čuju vijest o Kraljevstvu, što pokazuje da je Bog doista nepristran. Osim toga, takav način propovijedanja omogućava da se iskrenim osobama pomogne u skladu s njihovim potrebama. Povrh toga, služba od kuće do kuće jača vjeru i ustrajnost onima koji u njoj sudjeluju. Doista, revno propovijedanje – “javno i od kuće do kuće” – danas je zaštitni znak pravih kršćana.

16, 17. Kako je Pavao pokazao neustrašivost i kako ga današnji kršćani oponašaju?

¹⁶ Pavao je efeškim starješinama objasnio da ne zna s kakvim će se opasnostima suočiti u Jeruzalemu. “Ni najmanje ne marim za svoj život”, rekao im je, “samo želim dovršiti svoju trku i izvršiti službu koju mi je povjerio Gospodin Isus – dati temeljito svjedočanstvo objavljujući dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobroti” (Djela 20:24). Pavao je bio neustrašiv i zato nije dozvolio da ga išta – bilo loše zdravlje bilo žestoko protivljenje – spriječi da izvrši svoj zadatak.

¹⁷ I danas se kršćani suočavaju s raznim problemima. Neki žive u zemljama gdje je naše djelovanje zabranjeno ili se suočavaju s progonom. Drugi se hrabro bore s teškim bolestima ili psihičkim poteškoćama. Mladi su kršćani u školi izloženi pritisku vršnjaka. Kakve god bile njihove okolnosti, Jehovini svjedoci ostaju nepokolebljivi, kao što je to bio i Pavao. Oni ne dozvoljavaju da ih išta spriječi u tome da temeljito objavljuju dobru vijest.

18. Kako je Pavao izbjegao krivnju za krv i kako su je mogli izbjeći efeški starješine?

¹⁸ Potom je Pavao, na temelju vlastitog primjera, dao izravan savjet efeškim starješinama. Najprije im je kazao da ga vjerojatno više nikad neće vidjeti. Zatim je rekao: “Čist [sam] od krvi svih ljudi, jer nisam se ustručavao u potpunosti vam objaviti Božju volju.” Kako su efeški starješine, po uzoru na Pavla, mogli izbjeći krivnju za krv? Objasnio im je: “Pazite na sebe i na cijelo stado, jer vas je sveti duh postavio da u njemu budete nadglednici, kako biste se kao pastiri brinuli o Božjoj skupštini koju je kupio krvlju svog Sina” (Djela 20:26–28). Pavao ih je upozorio da će se u stado uvući “okrutni vukovi” koji će “početi širiti iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom”. Što su starješine trebali napraviti? “Bdijte”, upozorio ih je, “i imajte na umu da tri godine, i danju i noću, nisam prestajao sa suzama savjetovati svakoga od vas” (Djela 20:29–31).

19. Kakvo se otpadništvo pojavilo krajem prvog stoljeća i do čega je to dovelo u kasnijim stoljećima?

 ¹⁹ “Okrutni vukovi” pojavili su se krajem prvog stoljeća. Otprilike 98. godine apostol Ivan je napisao: “Mnogi su se antikristi već pojavili. (...) Oni su bili među nama, ali napustili su nas zato što nisu bili naši. Jer da su bili naši, ostali bi s nama” (1. Ivan. 2:18, 19). Otpadništvo je dovelo do toga da je u trećem stoljeću u kršćanstvo bilo uvedeno svećenstvo, a u četvrtom je stoljeću car Konstantin službeno priznao taj iskvareni oblik kršćanstva. Time što su usvojili poganske obrede i pridali im kršćanski izgled, ti su vjerski vođe doista uveli “iskrivljena učenja”. Utjecaj tog otpadništva još se uvijek vidi u učenjima i običajima crkava kršćanstva.

20, 21. Kako je Pavao pokazao samopožrtvovnost i kako to mogu činiti današnji starješine?

²⁰ Pavao se ponašao sasvim drugačije od onih koji su u kasnijim vremenima iskorištavali stado. On je radio da bi se mogao brinuti za svoje potrebe, kako ne bi bio skupštini na teret. Pavao nije služio svojoj braći zato da bi od toga imao koristi. Potaknuo je efeške starješine da i oni budu tako samopožrtvovni. “Morate pomagati slabima”, rekao im je, i “imati na umu riječi Gospodina Isusa, koji je rekao: ‘Više usrećuje davati nego primati’” (Djela 20:35).

²¹ Kao i Pavla, i današnje starješine krasi samopožrtvovnost. Za razliku od svećenstva kršćanskih crkava, koje prazni džepove svome stadu, oni koji su zaduženi da pasu Božju skupštinu nesebično izvršavaju svoj zadatak. Ponosu i častoljubivosti nema mjesta u kršćanskoj skupštini, jer će oni koji traže “čast za sebe” na kraju loše proći (Izr. 25:27). Oholost može dovesti samo do sramote (Izr. 11:2).

22. Zbog čega su efeški starješine voljeli Pavla?

²² Braća su zavoljela Pavla, jer je on njih istinski volio. Kad je došlo vrijeme da ode od njih, svi su “počeli gorko plakati te su izgrlili Pavla i srdačno ga izljubili” (Djela 20:37, 38). Kršćani uistinu cijene i vole one koji, poput Pavla, nesebično služe stadu. Nakon razmatranja Pavlovog izvrsnog primjera, sigurno se slažeš s time da se on nije hvalisao niti je pretjerao kad je izjavio da je “čist od krvi svih ljudi” (Djela 20:26).