1, 2. Zašto je Pavao došao u Jeruzalem i s kakvim se problemima ondje suočio?

 PAVAO se ponovno našao u Jeruzalemu. Prolazeći njegovim uskim ulicama prepunim ljudi, možda je razmišljao o tome kako nijedan drugi grad nije imao tako važnu ulogu u povijesti Jehovinog naroda. Velika većina njegovih stanovnika bila je vrlo ponosna na njegovu slavnu prošlost. Pavao je znao da mnogi kršćani u Jeruzalemu pridaju preveliku važnost prošlosti te da nisu svoj život uskladili s novim spoznajama koje je Jehova objavio u vezi sa svojim naumom. Stoga je zaključio da im je, osim u materijalnom pogledu, zbog čega je u Efezu i odlučio ponovno otići u Jeruzalem, pomoć potrebna i u duhovnom pogledu (Djela 19:21). Iako se ondje mogao naći u opasnosti, Pavao se ipak vratio u taj veliki grad.

² S kakvim se problemima Pavao suočio u Jeruzalemu? Kao prvo, neki su Kristovi sljedbenici bili uznemireni zbog glasina koje su kružile o njemu. No još su mu veće probleme stvorili Kristovi neprijatelji. Oni su lažno optužili Pavla, pretukli ga i pokušali ga ubiti. Ti su burni događaji Pavlu ujedno pružili priliku da se obrani od optužbi. Poniznost, hrabrost i vjera koje je pokazao u tim situacijama služe kao izvrstan primjer današnjim kršćanima. U nastavku ćemo podrobnije razmotriti te događaje.

3–5. (a) S kime se Pavao sastao u Jeruzalemu i o čemu su razgovarali? (b) Kako su Pavlove riječi djelovale na jeruzalemske starješine i što učimo iz toga?

³ Stigavši u Jeruzalem, Pavao i njegovi suradnici sutradan su otišli k braći koja su nadgledala skupštinu. U izvještaju se ne spominje nijedan od apostola koji su tada još bili živi, što možda znači da u to vrijeme više nisu bili u Jeruzalemu, nego da su služili negdje drugdje. No ondje je još uvijek bio Jakov, Isusov brat (Gal. 2:9). Kad se Pavao sastao sa svim starješinama, Jakov je vjerojatno predsjedao tim sastankom (Djela 21:18).

⁴ Pavao ih je pozdravio i potom ih “podrobno izvijestio o svemu što je Bog učinio među neznabošcima putem njegove službe” (Djela 21:19). To ih je, sasvim sigurno, jako ohrabrilo. I nas danas jako raduju izvještaji o napretku djela u drugim zemljama (Izr. 25:25).

 ⁵ Dok im je pričao iskustva iz službe, Pavao je vjerojatno spomenuo da je donio priloge braće iz Europe. Pavlove je slušatelje sigurno duboko dirnulo što su braća iz tih udaljenih krajeva pokazala da se brinu za njih. U izvještaju stoji da su starješine, kad su to čuli, počeli slaviti Boga (Djela 21:20a). Slično tome i danas mnogu braću koja se suočavaju s raznim nevoljama ili teškim bolestima duboko dirne kad im njihovi suvjernici u pravi čas pomognu ili ih ohrabre lijepim riječima.

6. Koji je problem postojao među braćom u Judeji?

⁶ Starješine su zatim rekli Pavlu da među braćom u Judeji postoji problem koji se tiče njega. Objasnili su mu: “Vidiš, brate, među Židovima ima na tisuće vjernika i svi se oni revno drže Zakona. Ali čuli su glasine da ti učiš sve Židove koji žive među neznabošcima da odbace Mojsijev zakon, govoreći im da ne obrezuju djecu i da se ne drže židovskih običaja” a (Djela 21:20b, 21).

7, 8. (a) Koje su pogrešno gledište imali mnogi kršćani u Judeji? (b) Zašto se ne može reći da su židovski kršćani koji su se držali Mojsijevog zakona bili otpadnici?

⁷ Zašto se toliko mnogo kršćana još uvijek revno držalo Mojsijevog zakona iako je on bio ukinut prije više od 20 godina? (Kol. 2:14). Godine 49. apostoli i starješine koji su se sastali u Jeruzalemu poslali su skupštinama pismo u kojem su objasnili da se nežidovski kršćani ne trebaju obrezivati niti držati Mojsijevog zakona (Djela 15:23–29). No u tom se pismu  nisu spominjali židovski kršćani, od kojih mnogi nisu razumjeli da Mojsijev zakon više nije na snazi.

⁸ Je li to značilo da ti židovski vjernici nisu bili pravi kršćani budući da su imali takvo pogrešno gledište? Nije. Oni nisu prije nego što su postali kršćani štovali lažne bogove i potom zadržali poganske vjerske običaje. Mojsijev zakon koji je tim kršćanima bio toliko važan potjecao je od samog Jehove. U njemu nije bilo ničeg demonskog niti je sadržavao išta što bi samo po sebi bilo pogrešno. Međutim, Mojsijev se zakon temeljio na starom savezu, a kršćani su sada bili u novom savezu. Propisi saveza Zakona više nisu vrijedili za one koji su željeli na ispravan način služiti Bogu. Hebrejski kršćani koji su se i dalje držali Mojsijevog zakona nisu dovoljno dobro razumjeli kršćanska učenja, nego su pokušavali postići pravednost pred Bogom držeći se židovskih običaja, čime su pokazali da nemaju dovoljno povjerenja u kršćansku skupštinu. Trebali su promijeniti svoj način razmišljanja i uskladiti ga s novim spoznajama koje je Bog otkrio svojim slugama b (Jer. 31:31–34; Luka 22:20).

9. Što je Pavao naučavao u vezi s Mojsijevim zakonom?

⁹ Jesu li glasine o tome da je Pavao Židove koji su živjeli među neznabošcima učio “da ne obrezuju djecu i da se ne drže židovskih običaja”  bile istinite? On je kao apostol bio poslan ne-Židovima te ih je, u skladu s odlukom vodećeg tijela, učio da se ne moraju držati Mojsijevog zakona. Osim toga, objašnjavao je da su u krivu svi koji nežidovskim kršćanima govore da se moraju obrezati kako bi pokazali da se drže Mojsijevog zakona (Gal. 5:1–7). U svakom gradu u koji je došao, Pavao je dobru vijest propovijedao i Židovima. Onima koji su ga htjeli slušati, nesumnjivo je objašnjavao da je Mojsijev zakon prestao vrijediti nakon Isusove smrti te da se pravednost postiže vjerom, a ne vršenjem djela propisanih Zakonom (Rim. 2:28, 29; 3:21–26).

10. Kako je Pavao pokazao da ima uravnoteženo gledište o Mojsijevom zakonu i obrezivanju?

¹⁰ Međutim, Pavao je imao razumijevanja prema onima kojima su neki židovski običaji, naprimjer uzdržavanje od rada subotom i izbjegavanje određenih jela, bili prirasli srcu (Rim. 14:1–6). Osim toga, on nije stvarao pravila u vezi s obrezivanjem. Ustvari, Pavao je obrezao Timoteja kako bi ga Židovi lakše prihvatili budući da su znali da mu je otac Grk (Djela 16:3). Obrezivanje je bilo stvar osobnog izbora. Pavao je napisao Galaćanima: “Ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera koja se očituje pokazivanjem ljubavi” (Gal. 5:6). No ako bi se netko obrezao zato da udovolji propisima Mojsijevog zakona ili ako bi tvrdio da se Božji sluge moraju obrezati kako bi bili u dobrom odnosu s Jehovom, to bi značilo da nema vjere.

11. Koji su savjet starješine dali Pavlu i što je to od njega zahtijevalo? (Vidi i bilješku.)

¹¹ Dakle, iako glasine koje su kružile o Pavlu nisu bile istinite, židovski su kršćani ipak bili uznemireni zbog njih. Stoga su mu starješine savjetovali sljedeće: “Imamo četiri čovjeka koji su pod zavjetom. Povedi te ljude pa se obredno očisti s njima i podmiri njihove troškove da mogu obrijati glavu.  Tako će svi znati da glasine koje su čuli o tebi nisu istinite, nego da si na pravom putu i da se držiš Zakona” c (Djela 21:23, 24).

12. Kako je Pavao pokazao prilagodljivost i spremnost na suradnju kad su mu jeruzalemski starješine dali savjet?

¹² Pavao je mogao prigovoriti braći da korijen problema ne leži u glasinama koje kruže o njemu, nego u tome što se neki židovski kršćani drže Mojsijevog zakona. No on je bio spreman prilagoditi se i poslušati druge, dokle god to ne bi od njega zahtijevalo da prekrši Božja načela. Ranije je napisao: “Onima pod Zakonom bio sam kao pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da pridobijem one pod Zakonom” (1. Kor. 9:20). U ovom slučaju Pavao je surađivao s jeruzalemskim starješinama i bio je “kao pod Zakonom”. Po uzoru na njega, i mi bismo trebali surađivati sa starješinama te ne bismo smjeli zahtijevati da sve bude onako kako bismo mi to htjeli (Hebr. 13:17).

13. (a) Zašto su neki Židovi uzbunili narod u hramu? (b) Tko je Pavlu spasio život i na koji način?

¹³ Kad je sedam dana određenih za očišćenje bilo pri kraju, stvari su pošle po zlu. Židovi iz Azije vidjeli su Pavla u hramu, pa su ga lažno optužili da je onamo doveo neznabošce te su uzbunili narod i počeli tući Pavla. Bili bi ga i ubili da se nije umiješao tisućnik rimske vojske. Međutim, on ga je odlučio uhititi i odvesti u zatvor. Nakon tog uhićenja prošlo je više od četiri godine prije nego što je Pavao bio pušten na slobodu. Međutim, iako ga je tisućnik spasio, Pavlu je život još uvijek bio u opasnosti. Kad je tisućnik upitao Židove zašto su napali Pavla, oni su počeli svi u jedan glas iznositi različite optužbe. Zbog njihove vike tisućnik nije ništa razumio. Na koncu su Židovi postali toliko nasilni da su vojnici morali Pavla odnijeti odande. Kad je u pratnji vojnika došao do vojarne, Pavao je rekao tisućniku: “Molim te, dopusti mi da se obratim narodu” (Djela 21:39). On je pristao, i Pavao je odvažno počeo braniti svoju vjeru.

14, 15. (a) Što je Pavao objasnio Židovima? (b) Što je sve tisućnik učinio kako bi saznao zašto su Židovi gnjevni na Pavla?

¹⁴ “Čujte što ću vam sada reći u svoju obranu!” rekao je Pavao (Djela  22:1). On se mnoštvu obratio na hebrejskom jeziku, našto su se oni utišali. Otvoreno im je objasnio zašto je postao Kristov sljedbenik. Pritom je mudro spomenuo pojedinosti koje su Židovi mogli provjeriti ako su htjeli. Rekao je da se školovao kod poznatog učitelja Gamalijela te da je progonio Kristove sljedbenike, što su neki od prisutnih vjerojatno i znali. Međutim, kad je išao u Damask, ukazao mu se uskrsnuli Krist i obratio mu se. Pavlovi suputnici vidjeli su jaku svjetlost i čuli neki glas, ali nisu ništa razumjeli (Djela 9:7; 22:9). Od svjetlosti koju je vidio Pavao je oslijepio te su ga njegovi suputnici uzeli za ruku i odveli u Damask. Ondje mu je Ananija, čovjek koji je bio na dobrom glasu među tamošnjim Židovima, čudom vratio vid.

¹⁵ Zatim je Pavao ispričao kako mu se nakon povratka u Jeruzalem Isus ukazao u hramu. Nato su se Židovi uzbunili i ljutito povikali: “Uklonite ga s lica zemlje! Takav ne zaslužuje da živi!” (Djela 22:22). Da bi spasio Pavla, tisućnik ga je morao uvesti u vojarnu. Odlučivši saznati zašto su Židovi toliko gnjevni na Pavla, tisućnik je naredio da ga se bičuje dok ne kaže što je učinio. No Pavao je odlučio iskoristiti povlasticu koju mu je omogućavao zakon te je rekao tisućniku da je rimski građanin. I danas se Jehovini sluge koriste zakonskim sredstvima koja im stoje na raspolaganju kako bi obranili svoju vjeru. (Vidi okvire “ Rimski zakon i rimski građani” i “ Pravne bitke u suvremeno doba”.) Kad je  čuo da je Pavao rimski građanin, tisućnik je uvidio da mora na drugačiji način saznati ono što je želio. Idući dan izveo ga je pred židovsko Sudbeno vijeće, koje se okupilo posebno za tu priliku.

16, 17. (a) Što se dogodilo kad se Pavao obratio Sudbenom vijeću? (b) Kako je Pavao pokazao poniznost pred Sudbenim vijećem?

¹⁶ Na početku svoje obrane pred Sudbenim vijećem Pavao je rekao: “Braćo, cijeli svoj život imam potpuno čistu savjest pred Bogom” (Djela 23:1). No ništa više nije uspio reći. U izvještaju stoji: “Nato je veliki svećenik Ananija naredio onima koji su stajali pored Pavla da ga udare po ustima” (Djela 23:2). Bila je to velika uvreda! Veliki je svećenik očito imao predrasuda prema Pavlu, jer je naredio da ga se ušutka kao kakvog lažljivca prije nego što je čuo ikakve dokaze. Nije nikakvo čudo što mu je Pavao nato rekao: “Bog će udariti tebe, okrečeni zide! Kako možeš sjediti ovdje i suditi mi po Zakonu, a sam prestupaš Zakon zapovijedajući da me udaraju?” (Djela 23:3).

¹⁷ Neki od prisutnih ostali su zapanjeni – ne zbog toga što je veliki svećenik naredio da udare Pavla, nego zbog Pavlove reakcije! Upitali su ga: “Zar vrijeđaš Božjeg velikog svećenika?” Pavao je svojim odgovorom pokazao poniznost i poštovanje prema Mojsijevom zakonu. Rekao im je: “Braćo, nisam znao da je veliki svećenik. Naime, pisano je: ‘Ne govori pogrdno o poglavaru svog naroda’” d (Djela 23:4, 5; Izl. 22:28). Zatim je promijenio pristup. Znajući da su neki članovi Sudbenog vijeća farizeji, a neki saduceji, rekao im je: “Braćo, ja sam farizej, sin farizeja! Sudi mi se zato što vjerujem u uskrsnuće mrtvih” (Djela 23:6).

18. Zašto je Pavao za sebe rekao da je farizej i kakav pristup, po uzoru na njega, mi možemo imati kad razgovaramo s ljudima?

¹⁸ Zašto je Pavao za sebe rekao da je farizej? Zato što je bio sin farizeja, odnosno bio je iz obitelji koja je pripadala toj sljedbi. Zato su ga mnogi i  dalje vjerojatno smatrali farizejem. e No kako se Pavao mogao poistovjetiti s farizejima i njihovim gledištem o uskrsnuću? Oni su vjerovali da čovjekova duša nastavlja živjeti nakon njegove smrti te da će duše pravednika ponovno dobiti ljudska tijela. Pavao nije vjerovao u ta učenja. On je vjerovao u uskrsnuće kakvo je naučavao Isus (Ivan 5:25–29). Ipak, slagao se s farizejima utoliko što su i on i oni vjerovali da umrli mogu ponovno živjeti – za razliku od saduceja koji su smatrali da je smrt kraj svega. I mi možemo imati sličan pristup kad razgovaramo s onima koji se izjašnjavaju kao kršćani. Mogli bismo im reći da i mi vjerujemo u Boga kao i oni. Istina, mi vjerujemo u Boga kojeg smo upoznali na temelju Biblije, dok oni možda vjeruju u Trojstvo. No i mi, kao i oni, vjerujemo da Bog postoji.

19. Zašto je zasjedanje Sudbenog vijeća završilo svađom?

¹⁹ Pavlova je izjava podijelila Sudbeno vijeće. Izvještaj kaže: “Tada je nastala velika galama. Neki pismoznanci farizejske sljedbe digli su se na noge i počeli žestoko prosvjedovati, govoreći: ‘Ne nalazimo ništa loše na ovom čovjeku. A što ako mu se duh ili anđeo doista obratio?’” (Djela 23:9). Sama pomisao na to da se Pavlu obratio anđeo bila je krajnje neprihvatljiva saducejima jer oni nisu vjerovali da postoje anđeli! (Vidi okvir “ Saduceji i farizeji”.) Svađa između Židova toliko se zaoštrila da je tisućnik opet morao spašavati Pavla (Djela 23:10). No Pavao je još uvijek bio u opasnosti. Što se potom s njim dogodilo? O tome će biti govora u idućem poglavlju.