Nakon Drugog svjetskog rata velik dio Europe bio je u ruševinama. Pozitivno je bilo to što su Jehovini svjedoci i drugi bili oslobođeni iz nacističkih koncentracijskih logora. Ipak, život im nije bio lak. Jehovini svjedoci, kao i mnogi drugi ljudi, nisu imali dovoljno hrane, odjeće i drugih potrepština, a malotko je imao krov nad glavom. Sestra Karin Hartung kaže: “Budući da je većina kuća bila razrušena, ljudi su primali rodbinu ili su iznajmljivali sobe drugim ljudima.” Naprimjer, sestra Gertrud Pötzinger, koja je u koncentracijskim logorima bila sedam i pol godina, jedno je vrijeme živjela u šupi i spavala na stolici. a

 Što je Jehovina organizacija poduzela da bi se pobrinula za potrebe braće u područjima koja su bila razorena ratom? I što mi možemo naučiti od svojih suvjernika koji su živjeli u tom teškom poslijeratnom razdoblju?

 Jehovina organizacija brzo je reagirala kako bi pružila pomoć Božjem narodu u Europi. Nathan Knorr i Milton Henschel iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka posjetili su braću kako bi vidjeli što im je potrebno. Tijekom studenoga i prosinca 1945. bili su u Engleskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj i Norveškoj. Brat Knorr rekao je: “Na svoje smo oči prvi put vidjeli strašne posljedice rata u Europi.”

 Brat Knorr taj put nije dobio dozvolu da uđe u Njemačku. Međutim, Erich Frost, koji je u to vrijeme nadgledao podružnicu u Njemačkoj, izašao je iz zemlje kako bi se sastao s njim. b On je rekao: “Brat Knorr dao nam je praktične savjete i obećao da će poslati hranu, odjeću i druge stvari. Ubrzo su u Njemačku stigle ogromne pošiljke brašna, masti, zobene kaše i drugih namirnica. Osim toga, braća iz drugih zemalja poslala su velike kutije pune odjeće. U njima je bilo odijela, donjeg rublja i cipela.” Braća su bila toliko zahvalna za pomoć da su plakala od radosti. U jednom izvještaju stajalo je: “To nije bila jednokratna pomoć. Pošiljke s doniranim stvarima slale su se tijekom naredne dvije i pol godine.” c

 Životni uvjeti polako su se popravljali, a braći je služba Bogu i dalje bila na prvom mjestu. Što im je u tome pomoglo?

 Zadržali su dobre duhovne navike (Efežanima 5:15, 16). Tijekom rata braći je bilo teško doći do literature, a nisu se mogli ni redovito sastajati ni propovijedati. No kad je rat završio, ponovo su počeli održavati sastanke i ići u službu propovijedanja. Jürgen Rundel, koji živi u Austriji, kaže: “Putujući nadglednici poticali su nas da razvijemo dobre duhovne navike, a iste savjete čitali smo u Informatoru. d Fokusirali smo se na Jehovu, Isusa, osobno proučavanje Biblije i službu propovijedanja. Nije bilo ničega što bi nam odvratilo pažnju, kao što je televizija.”

 Sestra Ulrike Krolop kaže: “Sjećam se kako sam bila sretna kad bih temeljito istražila neku biblijsku temu. Muž mi je bio dobar primjer u tome. Kad god bismo dobili novi broj Stražarske kule, odmah bi je proučio. Sve drugo ostavio bi po strani.” Karin, koju smo citirali ranije, prisjeća se: “Tijekom rata vidjeli smo kako brzo čovjek može ostati bez materijalnih stvari. Ali uvijek smo imali duhovnu hranu. Iako je literature bilo malo, imali smo ono što nam je trebalo da nam vjera ostane jaka. Jehova je nagradio svoje vjerne sluge.”

 Propovijedali su punom parom (Matej 28:19, 20). Jehovini svjedoci tijekom rata nisu mogli slobodno propovijedati ni poučavati ljude o Bibliji. Brat koji se zove Friedhelm prisjeća se da su nakon rata “svi odmah krenuli u službu propovijedanja”. Ulrike kaže: “Jehovin svjedok koji je prvi svjedočio obitelji mog muža još uvijek je nosio logorašku odjeću! Očito nije gubio vrijeme – odmah je počeo propovijedati.” Jürgen kaže: “Nakon rata gotovo svi su bili jako revni. Mnogi mladi Jehovini svjedoci započeli su s punovremenom službom.”

 “Životni uvjeti u bombardiranim gradovima bili su strašni”, kaže Ulrike. Mnogi ljudi živjeli su u ruševinama. Kako su ih Jehovini svjedoci uspijevali pronaći? Ulrike, čija je obitelj upoznala istinu poslije rata, prisjeća se: “Gledali smo gdje ima svjetla ili gdje se dimi iz dimnjaka.”

 Hrabrili su jedni druge (1. Solunjanima 5:11). Tijekom rata mnogi Jehovini svjedoci doživjeli su strahote. No kad je rat završio, nisu htjeli previše razmišljati o onome što su pretrpjeli, nego su se međusobno hrabrili. Bili su sretni jer je nakon svih kušnji njihova vjera bila jača (Jakov 1:2, 3). Johannes, koji danas živi u SAD-u, kaže: “Naš pokrajinski nadglednik, koji je bio u nekoliko koncentracijskih logora, pričao nam je mnoga ohrabrujuća iskustva o tome kako je Jehova pomagao braći. To nam je ojačalo vjeru.”

 Braća su nakon rata sačuvala blizak odnos s Jehovom tako što su se “prisjećala kako im je on pomagao dok su bili u logoru i kako je uslišavao njihove molitve”, kaže Johannes. Kao što je već bilo rečeno, Jehovini svjedoci koji su preživjeli logor zadržali su dobre duhovne navike – redovito su čitali Bibliju, išli na sastanke i u službu propovijedanja. Elisabeth, koja je bila na kongresu u Nürnbergu 1946., prisjeća se kako su izgledala braća i sestre koji su bili oslobođeni iz logora. Ona kaže: “Još uvijek su bili mršavi i slabi. Ali kad su pričali svoja iskustva, vidjeli smo koliko su revni i puni duha” (Rimljanima 12:11).

 Ostali su bliski jedni s drugima (Rimljanima 1:11, 12). Zbog okrutnog progona Jehovini svjedoci tijekom rata nisu mogli biti sa svojom braćom koliko su htjeli. Karin kaže: “Posjećivali bi se vrlo rijetko kako jedni druge ne bi doveli u opasnost.” Naravno, to se promijenilo kad je rat završio. “Braća su sve radila zajedno”, kaže Friedhelm. “Sastanci i služba propovijedanja bili su im na prvom mjestu.”

 U tom ranom poslijeratnom periodu “vrlo je malo braće imalo auto”, kaže Dietrich, koji služi kao starješina u Njemačkoj. “Na sastanke smo išli pješice, u grupama. Tako smo redovito provodili vrijeme zajedno, pa smo se još više zbližili. Bili smo poput obitelji.”

 Mnogi Jehovini svjedoci u današnje vrijeme doživljavaju nevolje zbog prirodnih katastrofa, bolesti, rata, progona i sve skupljeg života (2. Timoteju 3:1). Međutim, ne trebamo biti previše zabrinuti. Zašto? Primjer naše braće i sestara iz Njemačke koji su ostali vjerni tijekom nacizma pokazuje da će nam naš Bog pomagati u ovim teškim posljednjim danima. Zato nastojmo imati isti stav poput apostola Pavla, koji je napisao: “Možemo hrabro reći: ‘Jehova je moj pomoćnik, neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?’” (Hebrejima 13:6).