ZANIMLJIVOSTI IZ NAŠEG ARHIVA
Služili su Jehovi unatoč teškoj ekonomskoj situaciji
Rast cijena otežava život mnogim ljudima u raznim dijelovima svijeta. Ni Jehovini svjedoci nisu pošteđeni toga. No oni nisu u strahu jer ih tješi Jehovino obećanje: “Nikada te neću napustiti” (Hebrejima 13:5). Jehova je već puno puta dokazao da se brine za svoje sluge. To su osjetila i braća na Filipinima, gdje i dan-danas ima jako puno siromašnih. No tijekom 1970-ih i 1980-ih u toj je zemlji vladala naročito teška ekonomska situacija.
“Znala sam plakati jer nisam imala dovoljno hrane”, prisjeća se sestra Vicky a. “Ponekad nismo imali ništa osim riže, soli i vode.” Brat koji se zove Florencio nije mogao pronaći posao. On kaže: “Imao sam samo tri košulje i troje hlače koje sam nosio na sastanke i kongrese.” Kako su se Jehovini sluge nosili s tim teškim okolnostima? Što im je pomoglo da ostanu duhovno jaki? I što mi, koji živimo u vrlo neizvjesnom vremenu, možemo naučiti iz njihovog primjera?
Vjerovali su Jehovi
Jehovini svjedoci na Filipinima bili su uvjereni da će se Jehova brinuti za njih u tim teškim vremenima (Hebrejima 13:6). On je to i činio, često na neočekivane načine. To potvrđuje i iskustvo sestre Cecille. Ona kaže: “Jednog jutra za doručak smo skuhali zadnju šalicu riže. To je bilo sve što je naša četveročlana obitelj imala. Molili smo Jehovu neka nam da ono što nam je potrebno za taj dan. Dok smo još doručkovali, došao je jedan brat i donio nam pet kilograma riže. Plakali smo od sreće i zahvaljivali Jehovi za taj blagoslov. Puno puta doživjeli smo nešto slično.”
Osim toga, Jehovini sluge trudili su se primijeniti praktične biblijske savjete (Mudre izreke 2:6, 7). Naprimjer, Arcelita – koja je u to vrijeme bila neudana i tek se krstila – jedva je spajala kraj s krajem, pa je u molitvi otvoreno rekla Jehovi kako se osjeća. Nakon toga razmišljala je o riječima zapisanim u Mudrim izrekama 10:4: “Lijene ruke osiromašuju čovjeka, a marljive ga obogaćuju.” Odlučila je postupiti u skladu s tim načelom i zasaditi vrt. Ona kaže: “Jehova me stvarno blagoslovio. Uzgojila sam dovoljno hrane za sebe, a jedan dio sam mogla prodati i tim novcem pokriti troškove prijevoza.”
Nisu propuštali sastanke
Braća na Filipinima nisu imala dovoljno novca za kupovinu zemljišta i gradnju dvorana za sastanke. Ali to ih nije spriječilo da održavaju sastanke i hrabre jedni druge (Hebrejima 10:24, 25). Jednostavno su se prilagodili postojećim okolnostima. Naprimjer, sestra po imenu Deborah kaže: “Moja suradnica u pionirskoj službi i ja napravile smo malu kolibu u kojoj smo održavali sastanke. Krov smo napravile od lišća jedne vrste palme, zidove od lišća kokosove palme, a palmino deblo služilo je kao klupa. Na sastanku nas je obično bilo oko šestero.”
U većini slučajeva sastanci su se održavali u domovima braće. Sestra koja se zove Virginia kaže: “Naša kućica bila je napravljena od bambusa i trave. Svake subote morali smo razmaknuti namještaj kako bismo pripremili prostor za sastanak koji se održavao nedjeljom.” U jednom drugom domu u kojem su se održavali naši sastanci krov je prokišnjavao. Noel kaže: “Kad je padala kiša, stavljali smo kante da se voda slijeva u njih. Ali to nam uopće nije smetalo jer smo bili zajedno sa svojom duhovnom obitelji.”
I dalje su revno propovijedali
Braća nisu imala puno u materijalnom pogledu, ali to nije umanjilo njihovu revnost. Lindina, koja živi na otoku Negrosu, kaže: “Odrasla sam u velikoj obitelji, a samo je moj otac radio. Nismo uvijek imali dovoljno novca da platimo prijevoz. Zato smo često išli pješice do područja gdje smo propovijedali. Ali bilo nam je zabavno jer nas je uvijek bilo puno, a i znali smo da je Jehova sretan kad vidi naš trud.”
Jedan od najvećih izazova bio je doći do udaljenih planinskih područja zato što nije postojao gotovo nikakav javni prijevoz. Esther, koja živi na otoku Luzonu, kaže: “U grupi nas je obično bilo između 6 i 12. Kretali smo rano jer smo morali puno pješačiti do područja. U službi smo znali biti po cijeli dan. Sa sobom bismo ponijeli nešto kuhano, a onda sjeli u hlad i zajedno jeli. Doduše, neka braća i sestre nisu imali što ponijeti, ali to ih nije spriječilo da idu u službu. Mi bismo im rekli: ‘Ništa se ne brinite. Imamo dovoljno hrane za sve!’”
Jehova je bogato blagoslovio samopožrtvovnost braće i sestara. Naprimjer, na Filipinima je 1970. bilo 54 789 objavitelja. Do 1989. taj se broj gotovo udvostručio i iznosio je 102 487. A 2023. broj objavitelja narastao je na 253 876.
“Siromaštvo nije ugušilo našu ljubav prema Jehovi”
Unatoč teškoj ekonomskoj situaciji braća i sestre radosno su i revno služili Jehovi. “Siromaštvo nije ugušilo našu ljubav prema Jehovi”, kaže brat koji se zove Antonio. Sestra Fe Abad dodaje: “Kad smo moj muž i ja doživjeli ekonomske probleme, ostali smo bliski s Jehovom i osjetili koliku radost donosi jednostavan način života. Zahvaljujući tome i naša djeca naučila su se uzdati u njega.”
Lucila, koja živi na otoku Samaru, kaže: “Siromaštvo nije nikakav problem kad služiš Jehovi. Kad nam je Jehova na prvom mjestu, možemo biti zadovoljni i sačuvati pozitivan stav. Bila sam jako sretna kad su neki s kojima sam proučavala Bibliju upoznali Jehovu i kasnije mi se pridružili u pionirskoj službi.”
Čekaju nas jako teška vremena. Zato je važno da uzmemo k srcu riječi jednog starješine, koji se zove Rodolfo. On je napisao: “Tijekom 1970-ih i 1980-ih život je bio jako težak, ali u tom sam periodu iz prve ruke osjetio Jehovinu ljubav i podršku. Iako sam imao jako malo novca, nisam imao osjećaj da mi išta nedostaje. Jehova se stvarno dobro brinuo za mene. Nisam mogao imati bolji život i jedva čekam vrijeme kad ćemo dobiti ‘pravi život’ u raju na Zemlji” (1. Timoteju 6:19).
a Neka su imena promijenjena.