Od 1948. pa sve do početka 1990-ih u Južnoafričkoj Republici na snazi je bila politika aparthejda. a Tijekom tog razdoblja mnogi su trpjeli nepravdu zbog svoje boje kože. Kallie, koji je za vrijeme aparthejda bio svrstan u skupinu “obojenih” (onih koji su miješanog porijekla), rekao je: “I oni koji nisu bili bijeci diskriminirali su druge.”

 Jehovini svjedoci u Južnoafričkoj Republici raznih su rasa i etničkog porijekla. Kako je izgledao njihov život za vrijeme aparthejda? Što mi možemo naučiti iz njihovog primjera?

 Neki koji su se protivili prisilnoj rasnoj segregaciji u Južnoafričkoj Republici organizirali su prosvjede. Mnogi od tih prosvjednika završili su u zatvoru, a neki su bili ubijeni. Oni koji su se protivili vlastima, postajali su sve nasilniji. No Jehovini svjedoci bili su poslušni zakonu i nisu sudjelovali u prosvjedima ni u pokušajima svrgavanja vlasti. Tako su pokazali da postupaju poput kršćana u 1. stoljeću, koji su bili podložni vlastima (Rimljanima 13:1, 2).

 Jehovini svjedoci puno su se puta našli pod pritiskom da pogaze svoju neutralnost i počnu zauzimati strane. Ali tako bi zapravo sudjelovali u nasilnim političkim sukobima ili bi se čak mogli naći u situaciji da se bore protiv svoje braće. Naprimjer, tijekom nemira 1976. “mnoge srednjoškolce i studente prisiljavalo se da sudjeluju u političkim prosvjedima”, kaže Thembsie. “Prosvjednici su išli od vrata do vrata i tražili druge učenike i studente da im se priključe. Onima koji bi ih odbili, znali su zapaliti kuću ili ih čak nasmrt pretući.” Vođa jedne proturežimske organizacije rekao je našem bratu koji se zvao Theophilus: “Kad pobijedimo bijelog čovjeka, platit ćeš glavom jer se nisi borio za svoju zemlju.”

 Unatoč svim problemima koje je donio aparthejd, naša braća u Južnoafričkoj Republici nisu prestala održavati sastanke (Hebrejima 10:24, 25). Neke skupštine nisu mogle izgraditi svoju dvoranu jer su mnoga braća bila na rubu egzistencije. b “Godinama smo održavali sastanke u unajmljenim prostorima koji su bili u jako lošem stanju”, kaže naš brat Enver. “Zato je moj otac predložio da se sastanci održavaju u našoj kući. Tako bi naša obitelj dva puta tjedno naš dom pretvarala u dvoranu za sastanke. Ponekad bi se u našu kuću zbilo više od 100 ljudi. Poslije sastanka braća i sestre često bi ostali družiti se kod nas.”

 Braća su bila vrlo domišljata kad su trebala svladati prepreke koje su bile posljedica aparthejda. Naprimjer, jednom se u provinciji Limpopu održavao pokrajinski sastanak u području gdje su živjeli samo crnci. Braća su zamolila jednog brata koji je bio bijelac da održi govor. Ali on nije dobio dozvolu da uđe u to područje. Naš brat nije htio tako lako odustati, pa je otišao do vlasnika obližnje farme. Vlasnik te farme bio je bijelac, kao i naš brat. Njih dvojica postigla su zanimljiv dogovor – pokrajinski sastanak održat će se odmah pored farme, a naš brat držat će govor s druge strane ograde.

 Za vrijeme aparthejda ljudi su morali živjeti u odvojenim naseljima, ovisno o tome kojoj su rasi pripadali. Zbog toga su i skupštinska područja bila tako podijeljena. Naša braća morala su biti jako prilagodljiva prilikom organiziranja službe propovijedanja. Naprimjer, nije uvijek bilo jednostavno svjedočiti na nedodijeljenim područjima. “U prenoćištima su uglavnom mogli prenoćiti samo bijelci, pa smo često morali spavati u autu ili ispod drveta”, kaže Krish, koji je za vrijeme aparthejda bio svrstan u skupinu “Indijaca”. “Ujutro bismo otišli na benzinsku stanicu, gdje bismo se umili i oprali. No ponekad je i na tim benzinskim stanicama stajao natpis ‘samo za bijelce’. Unatoč svim tim izazovima braća se nisu dala obeshrabriti, nego su i dalje revno propovijedala zainteresiranim osobama na seoskim područjima.”

 Iako je to bilo teško vrijeme, broj Jehovinih svjedoka sve je više rastao. Kad je 1948. aparthejd stupio na snagu, broj objavitelja u Južnoafričkoj Republici iznosio je 4831. A 1994., kad je aparthejd ukinut, ondje je bilo 58 729 objavitelja. S vremenom je došlo do još većeg porasta. U toj je zemlji 2021. najveći broj objavitelja iznosio 100 112.

 Za vrijeme aparthejda Jehovini svjedoci u Južnoafričkoj Republici bili su prisiljeni živjeti u društvu u kojem je vladala rasna segregacija. U tim okolnostima davali su sve od sebe da ljudima svih rasa pokazuju ljubav i promiču jedinstvo. Što im je pomoglo da tako postupaju? Oni su živjeli po biblijskim načelima, a i druge su poučavali o njima (Djela apostolska 10:34, 35). Iako ih je okruživala mržnja, bili su ujedinjeni ljubavlju (Ivan 13:34, 35).

 Jehovini svjedoci su 1993. u Južnoafričkoj Republici održali kongres kojem su prisustvovali ljudi svih rasa. Jedan istaknuti političar primijetio je kako Jehovini svjedoci iz Južnoafričke Republike na aerodromu srdačno dočekuju i grle svoje suvjernike iz svih dijelova svijeta. On je rekao: “Da mi imamo takvo jedinstvo kao vi, odavno bismo riješili sve naše probleme.”