Dana 21. listopada 1940. Novi Zeland proglasio je Jehovine svjedoke protudržavnom organizacijom i ozbiljnom prijetnjom javnoj sigurnosti. Ta odluka državnih vlasti stvorila im je velike teškoće, ali nije ih zaustavila. Jehovini svjedoci nastavili su održavati svoje vjerske sastanke iako su vlasti svaki čas mogle provesti raciju i uhititi ih.

 Andy Clarke, čija je žena Mary bila Jehovin svjedok, shvatio je da njegova žena ne namjerava prestati ići na sastanke unatoč opasnosti. Bojao se da bi na sastanku mogla biti uhićena. Zato je počeo ići s njom, premda nikad prije nije bio ni na jednom sastanku. Rekao joj je: “Ako misle uhititi tebe, morat će i mene.” Andy otada nije propustio nijedan sastanak. S vremenom je i on postao Jehovin svjedok. Hrabrost i odlučnost njegove žene bila je nagrađena. I mnogi drugi Jehovini svjedoci na Novom Zelandu pokazali su veliku hrabrost kad su se tijekom Drugog svjetskog rata suočili s progonom.

 Jednog dana policija je zaustavila 78-godišnjeg Jehovinog svjedoka, koji se zvao John Murray, zato što je propovijedao od kuće do kuće i s ljudima razgovarao o Bibliji. Bio je osuđen zbog sudjelovanja u aktivnostima protudržavne organizacije. Deseci drugih Jehovinih svjedoka također su završili na sudu. Neki su bili novčano kažnjeni, a neki osuđeni na zatvorsku kaznu u trajanju do tri mjeseca.

 Jehovini svjedoci odbijali su služiti vojsku na temelju svoje savjesti koju su oblikovali u skladu s biblijskim načelima (Izaija 2:4). Zbog tog stava doživljavali su velike teškoće tijekom rata. Budući da Jehovini svjedoci nisu htjeli ići u vojsku, otprilike 80 njih bilo je poslano u kažnjeničke logore, u kojima su ostali sve do kraja rata. No čak i ondje, unatoč okrutnom zlostavljanju i izuzetno hladnim zimama, ta su braća nastavila radosno služiti Jehovi.

 Jehovini svjedoci koji su završili u kažnjeničkim logorima odmah su organizirali vjerske sastanke i službu propovijedanja. Bili su poput skupštine – redovito su održavali svoje sastanke i propovijedali drugim zatvorenicima. U nekim logorima bilo im je čak dopušteno da, u prisutnosti stražara, održe i svoje veće skupove. Neki su zatvorenici u logoru čak počeli proučavati Bibliju i krstili se.

 I Bruce Clarke, najmlađi sin Mary i Andyja (koji su spomenuti ranije), završio je u kažnjeničkom logoru. On je to vrijeme iskoristio da produbi svoje biblijsko znanje. Rekao je: “Osjećao sam se kao da sam u školi. U logoru sam vodio duboke razgovore s iskusnom braćom i upijao sam sve što bi mi rekli.”

 Vlasti su 1944. razmatrale mogućnost da puste neke zatvorenike iz kažnjeničkih logora. No vojni čelnici usprotivili su se tome jer su znali da će Jehovini svjedoci nastaviti govoriti o svojoj vjeri ako ih puste na slobodu. U jednom njihovom izvještaju stajalo je: “Zatvor barem donekle može zaustaviti fanatizam tih ljudi, ali nikad ih neće promijeniti.”

 Zabrana koju su vlasti nametnule Jehovinim svjedocima izazvala je veliko zanimanje javnosti. Ljudi su htjeli znati više o Jehovinim svjedocima. S vremenom su mnogi shvatili da ti ljudi nisu nikakva prijetnja javnoj sigurnosti. Postalo im je jasno da su oni bezopasni, miroljubivi kršćani. Zahvaljujući tome porastao je broj Jehovinih svjedoka na Novom Zelandu. Godine 1939. bilo ih je 320, a samo nekoliko godina kasnije, 1945., njihov broj narastao je na 536.

 Pravdoljubivi predstavnici državnih vlasti s vremena na vrijeme uvidjeli bi da je zabrana Jehovinih svjedoka nepravedna. Do tog je zaključka došao i jedan sudac nakon što je saslušao dokaze na suđenju jednom našem bratu koji je bio optužen zbog sudjelovanja u propovijedanju. On je izjavio: “Naprosto ne mogu shvatiti zašto bi dijeljenje Biblija bilo kazneno djelo. To se protivi svim mojim uvjerenjima i mom poimanju zakona.”

 Kad je nakon završetka Drugog svjetskog rata zabrana bila ukinuta, Jehovini svjedoci počeli su svojim bližnjima govoriti o Božjem Kraljevstvu revnije nego ikad prije. U pismu koje je 1945. podružnica poslala svim skupštinama Jehovinih svjedoka na Novom Zelandu stajalo je: “Neka svatko od vas bude taktičan, ljubazan i obziran prema drugima. Nemojte se upuštati u svađe i rasprave. Imajte na umu da ljudi s kojima razgovaramo imaju svoja uvjerenja koja su im prirasla srcu. (...) Mnogi od njih Gospodinove su ovce i moramo im pomoći da upoznaju Jehovu i njegovo Kraljevstvo.”

 Jehovini svjedoci na Novom Zelandu i danas revno propovijedaju biblijsku poruku domaćim stanovnicima i turistima. Naprimjer, u gradu Turangiju naše su četiri sestre u samo nekoliko sati razgovarale sa 67 turista iz 17 zemalja.

 Stanovnici Novog Zelanda znaju da su Jehovini svjedoci miroljubivi i bogobojazni kršćani koji cijene Bibliju i trude se živjeti u skladu s njenim načelima. Ondje broj Jehovinih svjedoka svake godine poraste za nekoliko stotina, a 2019. bilo ih je više od 14 000. Svi oni radosno služe svom Bogu, Jehovi.