Još kao mala zavoljela sam istinu. Željela sam predati svoj život Jehovi i krstiti se. Kad sam imala 13 godina, ostvarila sam taj cilj. Bila sam presretna. Godinu dana kasnije, kad sam imala 14 godina, brat Helge Linck a pitao me jesam li razmišljala o tome da služim kao pionir. Dobro se sjećam tog razgovora. Ja nisam imala pojma što su stalni pioniri premda su moji roditelji služili kao privremeni pioniri (danas se zovu pomoćni pioniri). Ali pitanje brata Lincka probudilo je u mom srcu želju da učinim više u službi Jehovi.

 Godine 1974. državni udar u Etiopiji doveo je do masovnih uhićenja, ubojstava i nemira. U to vrijeme nismo mogli propovijedati od kuće do kuće i mogli smo se sastajati samo u malim grupama. Moji roditelji počeli su nas djecu pripremati za još veće protivljenje. Biblijska načela pomogla su nam da razumijemo što znači biti neutralan. Osim toga, roditelji su nam pomogli da imamo na umu da će nam Jehova dati prave riječi ako se ikad nađemo na ispitivanju i da je u takvim situacijama ponekad mudrije šutjeti (Matej 10:19; 27:12, 14).

 Kad sam završila školu, počela sam raditi u Ethiopian Airlinesu. Jednog jutra kad sam došla na posao, moji kolege počeli su mi čestitati zato što sam bila izabrana da budem na čelu svečane povorke koja se održavala povodom jednog državnog praznika. Odmah sam otišla šefu i rekla da zbog svoje neutralnosti ne želim sudjelovati u toj svečanosti.

 Sutradan sam došla na posao kao i obično. A onda sam u daljini vidjela kako dolaze neki muškarci s puškama na ramenu i idu prema šalteru. Pomislila sam da su došli uhititi nekoga tko pokušava pobjeći iz zemlje, ali oni su išli ravno prema meni i pokazivali prstom na mene. Pitala sam se što hoće od mene. Tog dana život mi se okrenuo naglavačke.

 Vojnici su me odveli u jednu prostoriju gdje su me ispitivali satima. Pitali su me: “Tko financira Jehovine svjedoke? Radiš li za Eritrejsku narodnooslobodilačku frontu? Radite li ti ili tvoj otac za američku vladu?” Našla sam se u vrlo teškoj situaciji, ali Jehova mi je dao unutarnji mir (Filipljanima 4:6, 7).

 Nakon ispitivanja vojnici su me odveli u jednu kuću koja je bila pretvorena u zatvor. Zatvorili su me u sobu od 28 kvadrata u kojoj je već bilo 15-ak mladih žena koje su bile politički zatvorenici.

 Te noći, dok sam u radnoj uniformi ležala na golom podu, razmišljala sam o svojim roditeljima i braći i sestrama. Sigurno su bili zabrinuti za mene. Znali su da sam uhićena, ali nisu imali pojma gdje sam. Molila sam Jehovu da im pomogne saznati gdje me drže.

 Kad sam se sutradan ujutro probudila, prepoznala sam jednog čuvara. Bio je šokiran što me vidi, pa me pitao: “Aster, što radiš ovdje?” Zamolila sam ga da ode do mojih roditelja i kaže im gdje sam. Tog istog dana roditelji su mi poslali hranu i odjeću. Čuvar je učinio ono što sam ga zamolila. Jehova je odgovorio na moju molitvu! Taj događaj uvjerio me da nisam sama.

 Nisam smjela imati Bibliju ni bilo koju drugu našu publikaciju, a mojoj obitelji i prijateljima nije bilo dopušteno da me posjete. Ali Jehova je našao načina da me ohrabri, i to preko drugih zatvorenica. Svjedočila sam im svaki dan, a njima se istina o Božjem kraljevstvu jako svidjela. Često su mi znale reći: “Mi se borimo za ljudsku vlast, a ti se boriš za Božju vlast. Nemoj odustati, čak i ako prijete da će te ubiti!”

 Čuvari su ponekad na ispitivanju znali pretući zatvorenice. Jedne večeri oko 11 sati došli su po mene. Odveli su me u sobu za ispitivanje i počeli nizati optužbe protiv mene. Rekli su da se protivim vlasti. Nisam htjela ponoviti jedan politički slogan, pa su me dvojica čuvara pretukla. To se dogodilo više puta. Svaki put usrdno sam se molila Jehovi i osjetila sam da mi on daje snage da to podnesem.

 Nakon tri mjeseca došao je jedan čuvar i rekao mi da sam slobodna. To me iznenadilo. Naravno, bila sam sretna, ali istovremeno i pomalo razočarana, zato što sam uživala razgovarati s drugim zatvorenicama o Božjem kraljevstvu.

 Nekoliko mjeseci nakon što sam bila puštena iz zatvora, vojnici su upali u našu kuću i uhitili dvije moje sestre i jednog brata. Mene tom prilikom nisu zatekli kod kuće. Zbog svega toga odlučila sam da bi bilo najbolje napustiti zemlju. Bila sam jako tužna jer se ponovno moram rastati od svoje obitelji, ali majka me ohrabrila i rekla mi da budem jaka i uzdam se u Jehovu. Kratko nakon toga ukrcala sam se u avion za SAD. Tog istog dana kad sam imala let vojnici su me došli uhititi po drugi put. Budući da me nisu našli kod kuće, odmah su odjurili na aerodrom. Dok su oni došli onamo, avion je već poletio.

 Kad sam sletjela u Maryland, dočekali su me Haywood i Joan Ward, misionari koji su proučavali Bibliju s mojim roditeljima. Pet mjeseci kasnije ostvarila sam svoj cilj i postala stalni pionir. Njihova kći Cyndi bila je moja suradnica. Nas dvije uživale smo u službi propovijedanja.

 U ljeto 1979. posjetila sam Betel u New Yorku i ondje upoznala Wesleya Parkera. Privukle su me njegove lijepe osobine i duhovni ciljevi. Vjenčali smo se 1981. Tako sam se doselila u Wallkill (New York) kako bih zajedno s Wesleyem služila u Betelu. Radila sam u domaćinstvu i u kemijskoj čistionici, a kasnije i u kompjuterskom odjelu. Zahvaljujući betelskoj službi imala sam priliku dati Jehovi najbolje od sebe i upoznati braću i sestre koji su mi postali prijatelji za cijeli život.

 Međutim, bilo mi je teško zato što je moja obitelj u Etiopiji doživljavala strašan progon. Moje sestre i brat još uvijek su bili u zatvoru. b Majka je morala svaki dan pripremati hranu i nositi im je jer u zatvoru nisu dobivali ništa za jelo.

 U tom teškom razdoblju Jehova je bio moje utočište. Osim toga, betelska obitelj davala mi je podršku i utjehu (Marko 10:29, 30). Jedan dan brat John Booth rekao mi je: “Stvarno nam je drago što služiš ovdje u Betelu. To ne bi bilo moguće da nemaš Jehovin blagoslov.” c Te utješne riječi uvjerile su me da je Jehova blagoslovio moju odluku da odem iz Etiopije i da će se on brinuti za moju obitelj.

 U siječnju 1989. saznali smo da sam trudna. U početku smo bili šokirani, ali već za par dana taj prvotni šok pretvorio se u radost. Ipak, pitali smo se kakvi ćemo roditelji biti, gdje ćemo živjeti i kako ćemo se uzdržavati nakon što odemo iz Betela.

 Otprilike tri mjeseca kasnije, točnije 15. travnja 1989., spakirali smo stvari u auto i uputili se za Oregon. Bio nam je plan da ondje nastavimo s punovremenom službom. Međutim, kratko nakon što smo stigli, neki dobronamjerni prijatelji rekli su nam da razmislimo bi li bilo pametno da služimo kao pioniri. Istina, imali smo malo u materijalnom pogledu, a i beba je bila na putu. Pitali smo se što da radimo. Baš u to vrijeme posjetio nas je pokrajinski nadglednik Guy Pierce sa svojom ženom Penny. d Oni su nas ohrabrili da ne odustanemo od svog cilja. Tako smo započeli sa stalnom pionirskom službom i uzdali se u to da će nam Jehova pomoći (Malahija 3:10). Nastavili smo služiti kao pioniri i nakon što se rodio naš prvi sin, Lemuel, a nismo prestali ni nakon rođenja našeg drugog sina, Jadona.

 Puno nam je značila pionirska služba dok su djeca bila mala. To razdoblje života nikada nećemo zaboraviti. U pionirskoj službi imali smo priliku poučavati istini ne samo svoje bližnje nego i svoje sinove (Ponovljeni zakon 11:19). Ali nakon rođenja našeg trećeg sina, Japhetha, trebali smo na neko vrijeme prestati s pionirskom službom (Mihej 6:8).

 Bilo nam je jasno da je najvažniji zadatak koji imamo kao roditelji pomoći svojim sinovima da im Jehova bude stvaran. Trudili smo se pomoći svakome od njih da razvije osobni odnos s Jehovom. Da bismo to postigli, davali smo sve od sebe da im obiteljsko proučavanje bude zanimljivo. Dok su bili mali, zajedno smo čitali Slušati velikog Učitelja i Moju knjigu biblijskih priča. Neke smo priče i glumili, naprimjer priču o Izebeli. Budući da sam bila jedina žena u kući, ja bih, naravno, glumila Izebelu. Sinovi bi me gurnuli s kauča, a onda se pretvarali da su psi. To im je bilo super! Osim što smo imali obiteljsko proučavanje, Wesley je proučavao Bibliju sa svakim od njih posebno.

 Voljeli smo svoje sinove i brinuli se za njih. Molili smo Jehovu da nam pomogne da ostanemo povezani kao obitelj. Kako su dečki rasli, učili smo ih i nekim praktičnim stvarima. Prali su suđe, čistili svoju sobu, prali svoju odjeću i naučili kuhati.

 Dok smo odgajali svoje sinove, i mi smo puno toga naučili. Ponekad bismo burno reagirali ili uputili oštre riječi, bilo našim sinovima bilo jedno drugom. Kad bi se to dogodilo, ispričali bismo se i tako pokazali poniznost.

 Redovito smo u goste pozivali braću i sestre iz skupštine, kao i betelske radnike, misionare, putujuće nadglednike te braću i sestre koji su služili na području gdje treba više objavitelja (Rimljanima 12:13). Kad smo imali goste, djecu nismo slali u sobu da se igraju. Oni su bili s nama, slušali iskustva i sudjelovali u razgovoru. Naša djeca često bi zapamtila više detalja nego nas dvoje.

 Wesley i ja jako smo se trudili da cijeloj našoj obitelji bude lijepo dok služimo Jehovi. Naprimjer, unaprijed bismo isplanirali u koju ćemo zemlju otputovati, a onda bismo štedjeli novac i čuvali dane godišnjeg odmora. U koju bismo god zemlju došli, posjetili bismo tamošnju podružnicu, išli na sastanke i u službu propovijedanja. Tako smo izgradili veće cijenjenje za Jehovinu organizaciju, a i mi smo se još više zbližili kao obitelj.

 Primijetili smo da na našem području živi puno ljudi koji govore španjolski, ali da se na tom jeziku ne propovijeda redovito. Zato smo počeli razmišljati o tome da se kao obitelj, dok su dečki još mali, preselimo u španjolsku skupštinu. Pitali smo brata Piercea za savjet. On se nasmijao od uha do uha i rekao: “Ribar ide onamo gdje ima ribe.” Ohrabreni tim riječima, preselili smo se u grad Woodburn u Oregonu gdje je postojala grupa na španjolskom. Ondje smo doživjeli puno blagoslova. Vodili smo nekoliko biblijskih tečajeva s osobama koje su dobro duhovno napredovale, a neke od njih su se i krstile. Bilo je lijepo vidjeti kako naša mala grupa postaje skupština.

 Nakon nekog vremena Wesley je izgubio posao. Novi posao dobio je u Kaliforniji, pa smo se preselili onamo. Dvije godine kasnije Lemuel, Jadon i ja odlučili smo započeti s pionirskom službom. Bila sam presretna kad sam 2007. zajedno s njima bila na Tečaju za pionire. Nakon završetka tog tečaja primijetili smo da na našem području ima puno ljudi koji govore arapski. Zato smo se nakon 13 godina propovijedanja na španjolskom jeziku odlučili preseliti u skupštinu koja djeluje na arapskom. Imali smo priliku propovijedati dobru vijest mnogim imigrantima koji govore arapski, a sudjelovali smo i u nekim posebnim propovjedničkim akcijama u drugim zemljama. Još uvijek služimo kao pioniri na arapskom području u San Diegu.

 Wesley je divan muž i otac. On duboko cijeni Jehovinu organizaciju. Nikad nisam čula da je rekao išta negativno o Betelu ili o skupštini. Baš naprotiv, on uvijek nađe nešto pozitivno za reći. Puno mi znače njegove molitve. On se moli sa mnom i za mene. A kad se nađemo u nekoj stresnoj situaciji, njegove molitve daju mi utjehu i mir.

 Kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da ni za čim ne žalim. Moj muž i ja uživali smo u punovremenoj službi, odgojili smo sinove i služili u skupštinama gdje je bilo potrebno više objavitelja. Uvjerili smo se da Jehova blagoslivlja one kojima je on na prvom mjestu u životu. Nikad nam ništa nije nedostajalo (Psalam 37:25). Svoj život potpuno sam posvetila Jehovi. To je najbolja odluka koju sam mogla donijeti (Psalam 84:10).