Kad je moja žena Kaye rodila našu kćer Lauren, nisam imao pojma što znači biti dobar otac. Čovjek bi možda pomislio da ću biti bolji kad je na svijet došao naš sin Michael, ali ništa od toga. Moji roditelji stalno su se svađali, a na kraju im se brak raspao. Želio sam biti dobar muž i otac, stvarno sam to želio, ali jednostavno nisam znao kako.

 Da bi stvari bile još gore, kao tinejdžer postao sam ovisan o alkoholu i drogi. Kad sam odrastao, život mi je bio u rasulu. Moje ovisnosti, među njima i kockanje, dovele su do niza loših odluka. Situacija u našoj obitelji postala je tako grozna da me Kaye ostavila i uzela naše dvoje djece sa sobom. Bio sam shrvan.

 Pitao sam Kaye što moram učiniti da opet budemo obitelj. Ona je tada već proučavala s jednom Jehovinom svjedokinjom koja se zvala Gloria, pa je njen uvjet bio vrlo jednostavan: “Proučavaj Bibliju!” Nisam imao blage veze što joj to znači, ali budući da sam htio da se Kaye vrati kući, pristao sam naći se s Glorijom i njenim mužem Billom.

 Kad su Bill i Gloria došli k nama, odmah sam primijetio da su jako bliski. Bio sam zadivljen njihovim odnosom. Saznao sam da imaju odraslu djecu mojih godina i da ona žive stvarno smislenim životom. Tada mi je prvi put prošlo kroz glavu da bi Biblija mogla biti rješenje – da bi uz njenu pomoć naša obitelj mogla biti sretna.

 Tog dana Bill i Gloria razgovarali su sa mnom o mojim problemima. Pokazali su mi ono što piše u Galaćanima 6:7: “Što čovjek sije, to će i požeti.” Pomislio sam: “Da sam dosad donosio odluke uzimajući to načelo u obzir, poštedio bih se puno problema.”

 Kako je vrijeme prolazilo, vidio sam da mi biblijska načela jako pomažu i polako mijenjaju moj život. Kaye i ja prestali smo pušiti, a ja sam uspio nadvladati i druge ovisnosti kojima sam robovao. Kad smo 1985. dobili treće dijete – Davida, kojega smo od milja zvali Davey – konačno sam imao osjećaj da bih mogao biti dobar otac.

 Kaye i ja pomagali smo svojoj djeci da zavole Jehovu. Vidjeli smo da tako i mi postajemo prisniji s njim. Puno smo naučili iz knjige Slušati velikog Učitelja. Osim toga, obitelji u našoj skupštini bile su dobar primjer i nama i našoj djeci.

 S vremenom su sva naša djeca počela s pionirskom službom. Početkom 2004. Lauren je služila u španjolskoj skupštini. Michael, koji je ranije bio u Betelu, taman se oženio te su on i njegova žena, Diana, planirali otići propovijedati u Guam. A Davey se sa samo 19 godina preselio u Dominikansku Republiku kako bi više služio Jehovi.

 Kaye i ja bili smo ponosni na svoju djecu i sretni što su donijeli tako mudre životne odluke. Osjećali smo kao da se na nama ispunjavaju riječi iz 3. Ivanove 4, gdje piše: “Nema mi veće radosti nego kad čujem da moja djeca žive po istini.” Nismo ni slutili da će nam jedan telefonski poziv okrenuti život naglavce.

 Nikad nećemo zaboraviti 24. travnja 2004. Kaye i ja otišli smo na večeru s još dva bračna para. Do restorana nam je trebalo više od 100 kilometara, pa smo nas šestero išli našim autom. Nakon večere otišli smo na desert. Njih petero čekalo me u kafiću, a ja sam otišao pronaći parking. Odjednom mi je zazvonio mobitel. Bio je to jedan moj prijatelj, a po njegovom glasu osjetio sam da nešto nije u redu.

 Rekao je: “Dogodilo se nešto strašno. Davey je imao nesreću.”

 “Je li ozlijeđen?” upitao sam, pribojavajući se odgovora.

 Moj prijatelj u početku nije mogao reći ni riječi. A onda je nekako smogao snage da mi kaže da je Davey poginuo.

 Kad smo završili razgovor, pomolio sam se Jehovi da mi da snage. Otišao sam u kafić i rekao ostalima da mi nije dobro i da bi bilo bolje da odemo kući. Nisam htio reći Kaye što se dogodilo Daveyju dok ne budemo sami.

 Do kuće nam je trebalo sat i pol – sat i pol agonije. Slušao sam kako Kaye oduševljeno priča drugima da jedva čeka da nam Davey dođe u posjet. Ona nije ni znala da je naš sin poginuo, a meni su već na mobitel počele stizati hrpe poruka kojima su nas naša braća htjela utješiti i izraziti nam sućut.

 Kad smo odvezli svoje prijatelje njihovim kućama, i mi smo se uputili prema svom domu. Kaye me u jednom trenutku pogledala i isti čas shvatila da se dogodilo nešto strašno. Zabrinuto me pitala: “Je li sve u redu?” Znao sam da će joj moje riječi slomiti srce, jednako kao što je onaj poziv dva sata ranije slomio moje.

 Kaye i ja i prije smo imali problema i znali smo da je Jehova uvijek uz svoje sluge i da ih tješi (Izaija 41:10, 13). Ali ova kušnja nije se mogla ni s čim usporediti. Stalno sam razmišljao: “Kako se to moglo dogoditi Daveyju, koji je toliko učinio za Jehovu? Zašto ga Jehova nije zaštitio?”

 Daveyjeva smrt bila je težak udarac i za našu drugu djecu. Lauren mu je bila poput majke i zato ju je njegova smrt strašno pogodila. Slično je bilo i s Michaelom. Istina, on već pet godina nije živio s nama, ali dobro je znao da je njegov mlađi brat postao duhovno zreo mladić.

 Od samog početka skupština je bila naše utočište. Braća i sestre dolazili su kako bi nas tješili i pomagali nam. To je naročito značilo Kaye, koja je još bila u šoku zbog onoga što se dogodilo (Mudre izreke 17:17). Nikad neću zaboraviti koliko su nam ljubavi pokazali!

 Da bismo se lakše nosili sa svojom tugom, Kaye i ja nastavili smo se usrdno moliti i redovito proučavati Bibliju, a nismo ni propuštali skupštinske sastanke. Istina, to nije odagnalo bol koju smo osjećali. Ali znali smo da moramo ustrajati jer će nam to pomoći da ostanemo duhovno jaki (Filipljanima 3:16).

 U međuvremenu Michael i Diana preselili su se bliže nama, a Lauren je došla opet u našu skupštinu. To što smo sljedećih nekoliko godina bili zajedno, puno nam je značilo i pomoglo nam da se lakše nosimo s Daveyjevom smrću. Kad se Lauren kasnije udala, njen muž Justin bio nam je prava podrška.

 Kratko nakon Daveyjeve smrti odlučili smo se na jedan korak za koji smo pretpostavljali da bi nam mogao olakšati bol. Krenuli smo na teško putovanje koje se na kraju pretvorilo u blagoslov. Kaye će ispričati taj dio priče.

 “Kad mi je David rekao da je Davey umro, imala sam osjećaj da sam upala u crnu rupu iz koje nisam mogla izaći dugo vremena. Tuga me paralizirala, tako da sam jedva funkcionirala. Stalno sam plakala. Da budem iskrena, ponekad sam bila ljuta i na Jehovu i na sve koji su živi. Moje misli i emocije bile su u kaosu. Potpuno sam izgubila ravnotežu.

 Htjela sam otići u Dominikansku Republiku. Imala sam osjećaj da trebam biti ondje gdje je Davey živio i služio Jehovi posljednjih mjeseci svog života. Ali još uvijek sam bila shrvana i mislila sam da će taj put biti pretežak za mene.

 Jedna moja dobra prijateljica rekla mi je da i Daveyjevi prijatelji u Dominikanskoj Republici tuguju za njim i da nas žele upoznati. Uz njenu podršku skupila sam snage da odem na avion.

 Putovanje na koje je krenula naša obitelj bilo je baš ono što nam je trebalo. Svi smo bili ponosni i zadivljeni kad smo vidjeli koliko je Davey bio duhovan čovjek. Jedini starješina u Daveyjevoj skupštini rekao nam je da se uvijek mogao osloniti na njega i da je on bio spreman napraviti sve za što ga se zaduži.

 Dok smo hodali ulicom u kojoj je Davey živio, ljudi su nam prilazili i pričali što je sve lijepo učinio za njih. Uvijek sam znala da je dobra srca, ali ono što sam vidjela i čula u Dominikanskoj Republici uvjerilo me da je moj sin stvarno nastojao ići Isusovim stopama.

 Upoznali smo i jednog čovjeka s kojim je Davey proučavao Bibliju. Taj čovjek živio je u malom kućerku i bio vezan za krevet. Bio je jako siromašan, ali braća iz Daveyjeve skupštine rekla su nam da je on poštovao njegovo dostojanstvo i da se prema njemu ponašao kao prema sebi ravnom. Kad sam to čula, bila sam jako ponosna na njega!

 Odlazak u Dominikansku Republiku bilo je najteže putovanje u mom životu. Ali ono je pomoglo da naše rane zacijele jer smo s ljudima koji su poznavali našeg sina podijelili i tugu i utjehu. Činilo nam se da je sve to barem malo olakšalo bol koja je tištala naše srce.”

 U časopisu Probudite se! od 8. siječnja 2005. izašao je članak o Daveyjevoj smrti i njegovoj službi u Dominikanskoj Republici. Naša obitelj nikako nije mogla znati kako će taj članak utjecati na one koji ga budu čitali. Naprimjer, u svibnju 2019. javio nam se brat po imenu Nick i rekao sljedeće:

 “Krajem 2004. bio sam na fakultetu i nisam imao baš nikakve duhovne ciljeve. Nisam bio sretan. Molio sam se Jehovi i preklinjao ga da mi pomogne da svoju mladost iskoristim na bolji način. Nedugo nakon toga pročitao sam članak o Daveyju. To je bio odgovor na moje molitve!

 Prekinuo sam studij i počeo s pionirskom službom. Postavio sam si cilj da naučim španjolski i da se preselim u neku drugu zemlju. S vremenom sam počeo služiti u Nikaragvi te sam sa svojom ženom pohađao Školu za objavitelje Kraljevstva. Kad bi me netko pitao što me potaknulo na pionirsku službu, ispričao bih mu Daveyjevo iskustvo.”

 A onda smo doživjeli još jedno lijepo iznenađenje. Godine 2019. na međunarodnom kongresu u Buenos Airesu upoznali smo sestru Abi. Njena dobrota i ljubav ostavile su snažan dojam na nas. Kaye i ja rekli smo da nas jako podsjeća na Daveyja.

 Kad smo se vratili u hotelsku sobu, Abi smo poslali poveznicu na članak o Daveyju. Ona nam je odgovorila za nekoliko minuta. Rekla je da jednostavno mora razgovarati s nama, pa smo se našli s njom u predvorju hotela. Abi nam je u suzama rekla da ju je upravo Daveyjevo iskustvo potaknulo da u rujnu 2011. započne s pionirskom službom i da se preseli u jedno udaljeno područje u kojem nema puno braće. Rekla je: “Kad god mi je teško u službi, ponovno pročitam taj članak.” Pokazala nam je da ga nosi sa sobom.

 Takvi trenuci pravi su dokaz da smo dio međunarodne obitelji. Ništa na ovom svijetu ne može se usporediti s jedinstvom koje vlada među Jehovinim slugama.

 I Kaye i mene jako tješi misao da je Davey tako snažno utjecao na druge. No svi naši dragi mladi koji daju sve od sebe u službi Jehovi slično djeluju na druge. Možda oni toga nisu svjesni, ali sigurno utječu na one koji promatraju njihovu revnost i njihov primjer. Uvjereni smo da potiču druge da služe Jehovi najbolje što mogu.

 U Luki 20:37 Isus je ponovio ono što je sam Jehova rekao za sebe kad se nazvao ”Abrahamovim Bogom, Izakovim Bogom i Jakovljevim Bogom”. Jehova nije rekao da je bio njihov Bog samo dok su oni bili živi, nego je rekao da je on još uvijek njihov Bog. Isus nam je u 38. retku objasnio zašto. Ondje piše da su Jehovi svi oni živi.

 Da, s Jehovine točke gledišta, svi njegovi vjerni sluge su živi. Time nam on pokazuje da ih jedva čeka uskrsnuti (Job 14:15; Ivan 5:28, 29). Čvrsto sam uvjeren da Jehova tako osjeća i prema Daveyju, a i prema svim drugim svojim slugama koji spavaju smrtnim snom.

 Ne mogu ni reći koliko jako želim opet vidjeti Daveyja. Ali ima nešto što želim još više – da moja draga Kaye ponovno bude s njim. Nikad nisam vidio da itko toliko pati kao ona. Riječi iz Luke 7:15 za mene imaju posebno značenje. Ondje piše: “Mrtvac je sjeo i progovorio, a Isus ga je predao njegovoj majci.”

 U rujnu 2005. pridružio sam se Kaye u pionirskoj službi. Prekrasno je što mogu biti pionir zajedno sa svojom ženom, djecom i njihovim bračnim partnerima. Naša obitelj stvarno je ujedinjena. Mi podupiremo jedni druge i s nestrpljenjem očekujemo novi svijet, gdje ćemo opet biti s našim dragim Daveyjem.