Čim je bombardiranje prestalo, majka i ja otišle smo do njene najbolje prijateljice. Možete samo zamisliti kako smo se osjećale kad smo saznale da je poginula. Nekoliko dana kasnije dogodio se novi zračni napad. Taj put tata me zgrabio i posjeo na svoj bicikl. Ja sam sjedila na šipki između sica i volana, a on je svom snagom pedalirao kako bismo pobjegli što dalje od grada.

 Italijom je bjesnio Drugi svjetski rat. Sjećanja na te događaje i dan-danas su živa u mojim mislima. Ali moj život nije oblikovao rat, nego divne osobe kojima sam bila okružena još od djetinjstva. Ti ljudi stvarno su voljeli i poznavali Jehovu.

Prvi kontakt s istinom

 U zimu 1936., samo nekoliko mjeseci prije nego što sam se rodila, moj otac radio je na željeznici zajedno s čovjekom koji se zvao Vincenzo Artusi. Iako Vincenzo još nije bio Jehovin svjedok, jako je cijenio biblijsku istinu. Jednog dana dok su lopatama čistili snijeg s tračnica, Vincenzo je mom ocu pričao o onom što je saznao iz Biblije.

 Moj otac odmah je shvatio da je to istina. U to su vrijeme on, a i neki drugi iz našeg grada Faenze, počeli pokazivati zanimanje za biblijsku istinu. Ali bila su to teška vremena. Fašistički režim progonio je našu braću. Oni se nisu mogli slobodno sastajati, a svatko kod koga bi se našla naša literatura mogao je biti uhićen. Neka naša braća završila su u zatvoru. Moj otac i njegovi prijatelji sastajali su se na selu kako bi čitali i proučavali Bibliju. Osim toga, otac se trudio da naša obitelj svaki tjedan odvoji jednu večer za zajedničko proučavanje.

Primjeri na koje sam se mogla ugledati

 Većina Jehovinih svjedoka bila je puštena iz zatvora 1943. Jedna od njih je i sestra Maria Pizzato. Jednom prilikom, dok se vraćala kući u sjevernu Italiju, svratila je k nama i prenoćila. Ta neudana sestra imala je važan zadatak. Pomagala je braći da dođu do literature i ostanu u kontaktu s podružnicom u Švicarskoj, koja je nadgledala naše djelovanje u Italiji. Maria se doimala slabašnom i krhkom, ali ona je bila neustrašiva i hrabra žena. Nakon što je rat završio, povremeno je dolazila u Faenzu. Jako smo se radovali svakom njenom posjetu.

 Još jedna sestra koje se rado sjetim je Albina Cuminetti. Bila sam jako mlada, a ta ostarjela udovica živjela je u kući gdje su se održavali naši sastanci. Početkom 1920-ih Albina je služila kao kolporter (odnosno punovremeni propovjednik) u Italiji. Ispričala mi je puno nevjerojatnih iskustava iz vremena kad je naše djelovanje bilo u počecima.

 Albina je imala cijelu zbirku naših publikacija i predmeta koji su obilježili našu povijest. Jednom sam među njenim stvarima ugledala značku s krunom i križem, koju su nosili Istraživači Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali). Od iznenađenja sam se nasmijala jer sam znala da križ ima pogansko porijeklo. A onda je Albina rekla nešto što nikad neću zaboraviti. Parafrazirala je riječi iz Zaharije 4:10 i rekla: “Nemoj prezreti dan skromnih početaka!”

 To mi je bila važna lekcija. Iako Istraživači Biblije u početku nisu najjasnije razumjeli istinu, to nije značilo da ih ne trebam poštovati. Osim toga, nisu sve publikacije bile objavljene na talijanskom, pa je nekoj braći trebalo vremena da razumiju nova objašnjenja. No bez obzira na sve to, Jehova je cijenio sve što su radili. Zato sam ih i ja trebala cijeniti.

 Između Albine i mene bila je velika razlika u godinama, ali uživala sam u razgovorima s njom. Ona, Maria i druge revne sestre koje su vjerno služile Jehovi unatoč velikim izazovima bile su mi pravi uzor. Jako sam zahvalna za vrijeme koje sam provela s njima.

Betelska služba

 U ljeto 1955. otputovala sam u Rim kako bih prisustvovala kongresu s motom “Pobjedonosno Kraljevstvo”. Tada sam imala priliku posjetiti Betel zajedno s delegatima iz drugih zemalja. Taj posjet jako me se dojmio. Rekla sam samoj sebi: “Bilo bi prelijepo služiti ovdje!”

 Krstila sam se nekoliko mjeseci kasnije, točnije 18. prosinca 1955. Iako sam još išla u školu, već tada sam odlučila da ću započeti s punovremenom službom. Sljedeće godine na kongresu u Genovi čula sam obavijest da se traže volonteri koji su spremni služiti u Betelu. Međutim, predstavnik podružnice rekao je da se za tu službu traže braća.

 Nešto kasnije o svojim ciljevima razgovarala sam s Pierom Gattijem, a koji je služio kao pokrajinski nadglednik. Taj revni brat rekao mi je: “Preporučit ću te za specijalnu pionirsku službu.”

 Neko vrijeme nakon toga dobila sam pismo iz podružnice. Bila sam uvjerena da je riječ o mojoj pionirskoj službi, ali prevarila sam se. Bio je to poziv da predam molbu za Betel!

 U Betel sam došla u siječnju 1958. U to vrijeme ondje je bilo samo desetak ljudi. Moje zaduženje bilo je da radim kao prevoditelj s još jednim bratom i sestrom. Posla je bilo jako puno, a ja nisam imala nikakvog iskustva u prevođenju. Ali uz Jehovinu pomoć zavoljela sam svoje zaduženje.

 Međutim, za manje od dvije godine posao je reorganiziran i ja sam poslana na područje kao pionir. Za mene je to bio šok jer sam se već naviknula na Betel i smatrala sam ga svojim domom. Ali s vremenom sam na svoj novi zadatak počela gledati kao na još jedan dar od Jehove.

Revne suradnice

 Specijalnu pionirsku službu započela sam 1. rujna 1959. Zajedno s Doris Meyer, koja je došla iz Danske, služila sam u gradu Cremoni. Iako je Doris samo nekoliko godina starija od mene, već je bila iskusna pionirka. Od nje sam mogla naučiti puno toga. Doris je bila hrabra, nije se dala zastrašiti i bila je vrlo odlučna. Te osobine itekako su trebale i meni i njoj jer smo bile jedini Jehovini svjedoci u cijelom gradu.

 Doris je u Cremonu stigla prije mene i unajmila prostor u kojem smo održavali sastanke. Naša služba nije prošla neopaženo. Razbjesnila je jednog katoličkog svećenika, pa je u svojim propovijedima počeo govoriti protiv nas.

 Jednog dana dobile smo poziv da dođemo u policijsku postaju. Iako nas nisu uhitili, jasno su nam dali do znanja da Doris mora napustiti Cremonu jer je strankinja. Ona se na koncu vratila u Dansku, gdje je nastavila vjerno služiti Jehovi.

 Uskoro sam dobila novu suradnicu. U Cremonu se doselila Brunilde Marchi. Brunilde je bila blage i ugodne naravi i jako je voljela propovijedati. Proučavale smo s puno ljudi, a neki od njih dobro su napredovali.

 Zahvalna sam Jehovi jer sam mogla biti dio tih skromnih početaka našeg djelovanja u Cremoni. U tom gradu danas ima pet skupština.

Neočekivan poziv

 U Cremoni sam služila nepune dvije godine, a onda sam dobila neočekivan poziv iz podružnice. U srpnju 1961. trebao se održati šestodnevni kongres s motom “Ujedinjeni obožavatelji”. Bilo je puno toga što se trebalo prevesti za taj kongres. Zato sam pozvana da dođem u Betel. Kad sam to čula, doslovno sam skakala od sreće! I tako sam 1. veljače 1961. opet bila u Betelu.

 Radili smo po cijele dane kako bi sve bilo spremno za kongres, ali prevođenje duhovne hrane za mene je bila velika čast. Vrijeme je proletjelo i kongres je brzo stigao.

 Na kongresu je dana obavijest da ćemo početi raditi na prijevodu Novi svijet grčkih knjiga Biblije na talijanski jezik. Pomislila sam: “Čeka nas još puno posla.” I bila sam u pravu. Braća su mi rekla da ću ostati u Betelu još neko vrijeme. I evo, 60 godina kasnije, još uvijek sam tu!

Drugi dragocjeni darovi

 Na svoje samaštvo gledam kao na dar. Ne želim reći da nikad nisam razmišljala o tome da se udam. Zapravo, već i pomisao na to da ću ostati sama neko vrijeme mi je stvarala nelagodu. Zato sam Jehovi otvoreno rekla kako se osjećam. On me zna bolje od ikoga. Molila sam ga da mi pomogne shvatiti što je za mene najbolje.

 Puno su mi koristili reci kao što su Matej 19:11, 12 i 1. Korinćanima 7:8, 38. Jehova mi je pomogao da riješim svoje nedoumice i dao mi je unutarnji mir. Nikad nisam požalila zbog svoje odluke. Drago mi je što sam svoje samaštvo koristila da Jehovi dajem najbolje od sebe.

 Kroz godine sam vidjela kako Jehovina organizacija napreduje. U prevođenju su se počele koristiti nove tehnologije, odnosno “mlijeko narodā” (Izaija 60:16). Te promjene još su nas više ujedinile. Naprimjer, od 1985. Stražarska kula na talijanskom izlazi u isto vrijeme kao i englesko izdanje. Danas se na našoj stranici objavljuju članci i videi na mnogim jezicima, i većina njih izlazi simultano s engleskim. Očito je da Jehova ujedinjava svoj narod i daje mu duhovnu hranu u pravo vrijeme.

 Jehova je bio stvarno dobar prema meni. Uživala sam dok sam kao specijalni pionir pomagala ljudima da ga upoznaju. Željela sam služiti u Betelu, a on je ispunio moju želju. Ondje sam stekla prijatelje različite dobi i porijekla. Osim toga, doživjela sam i jedan poseban blagoslov – u dobi od 68 godina moja majka je predala svoj život Jehovi i krstila se. S nestrpljenjem očekujem vrijeme kad će uskrsnuti oni koji su u grobovima. Tada ću ponovno vidjeti svoju majku i druge članove obitelji (Ivan 5:28, 29).

 Jedva čekam vidjeti kako će naš život izgledati kad se ispune Jehovine riječi: “Gle, sve činim novo!” (Otkrivenje 21:5). Uvjerena sam da nam Jehova nikad neće prestati davati “svaki dobar dar i svaki savršen poklon” (Jakov 1:17).