Nekoliko godina nakon što se moja obitelj doselila u grad Roodepoort, u Južnoafričkoj Republici, moj je otac umro. Već sa 16 godina radila sam puno radno vrijeme u državnoj telefonskoj službi kako bih pomogla uzdržavati obitelj. Bilo je to 1947. Jednog dana na vrata nam je pokucao jedan stari čovjek i ponudio nam pretplatu na Stražarsku kulu. Nismo htjeli biti neljubazni, pa smo se pretplatili.

 Ali ono što smo pročitali u tom časopisu jako nas je zainteresiralo pa smo htjeli bolje upoznati Bibliju. Moja majka, koja je u mladosti pripadala Nizozemskoj reformiranoj crkvi, odmah je vidjela da se biblijska učenja razlikuju od onoga što je ona čula u Crkvi. Zato smo počeli proučavati Bibliju i ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Ja sam se 1949. krstila i tako prva u našoj obitelji postala Jehovin svjedok. I dalje sam radila puno radno vrijeme, ali željela sam učiniti više u službi Jehovi.

 Nakon nekoliko godina, točnije 1954., započela sam sa stalnom pionirskom službom. Pisala sam podružnici u Južnoafričkoj Republici da bih voljela otići na neko područje gdje bih mogla učiniti više u propovijedanju. Braća iz podružnice predložila su mi da se preselim u Pretoriju i rekla da će zajedno sa mnom ići još jedna pionirka. Nas dvije našle smo jako lijep stan. Još se uvijek sjećam finih prženih peciva prelivenih sirupom koja su se prodavala u blizini. Zvali su se koeksisters.

 No ta sestra ubrzo se udala, pa me brat George Phillips, koji je služio u podružnici, pitao da li bih voljela služiti kao specijalni pionir. Odmah sam pristala!

 Sa specijalnom pionirskom službom započela sam 1955. Moje prvo područje bio je grad Harrismith. Tu sam trebala propovijedati s još jednom sestrom, no nas dvije nikako nismo mogle naći prikladan smještaj. Naprimjer, svećenici iz jedne crkve saznali su gdje živimo pa su prisilili našu stanodavku da nas potjera.

 Kasnije sam se preselila u Parkhurst, u Johannesburgu. Ondje sam surađivala s dvije misionarke, ali nismo dugo ostale zajedno. Jedna od njih kasnije se udala, a druga je bila poslana na novo područje. Nakon toga jedna draga sestra, koja se zvala Eileen Porter, primila me u svoj dom, iako je u njemu jedva bilo mjesta za nju i njenu obitelj. Spavala sam u malom kutu kuće koji je od ostalih prostorija bio odvojen zavjesom. Eileen je bila jako brižna i hrabrila me da ustrajem. U njenom društvu uvijek sam se osjećala ugodno. Divila sam se njenoj revnosti i ljubavi prema istini, iako je imala puno obaveza oko brige za obitelj.

 Nakon nekog vremena dobila sam novo područje – gradić Aliwal North, u pokrajini Eastern Cape. A dobila sam i novu suradnicu – Merlene (Merle) Laurens. Nas dvije tada smo imale 20-ak godina i puno nam je značio primjer jedne starije sestre koja se zvala Dorothy. Od milja smo je zvale teta Dot. Kad je Dot bila mlada, u službi propovijedanja napali su je psi, ali to ružno iskustvo nije ugušilo njenu revnost.

 Merle je 1956. dobila poziv da pohađa 28. razred škole Gilead. Tako sam željela ići s njom! Dok nje nije bilo, teta Dot dobro se brinula za mene. Nas dvije postale smo jako bliske prijateljice iako sam bila puno mlađa od nje.

 No uskoro su i mene čekale lijepe vijesti – i ja sam dobila poziv za školu Gilead! Prije polaska na školovanje provela sam otprilike osam mjeseci u gradu Nigelu, gdje sam propovijedala sa sestrom Kathy Cooke, koja je također bila u Gileadu. Kathy mi je pričala kako joj je bilo lijepo u toj školi, pa sam jedva čekala da pođem. U siječnju 1958. napokon sam otputovala u New York.

 Dok sam bila u Gileadu, imala sam dvije cimerice – jedna se zvala Tia Aluni i bila je sa Samoe, a druga je bila Maorka i zvala se Ivy Kawhe. To je za mene bilo posebno iskustvo jer sam prvi put u životu živjela i družila se s pripadnicima druge rase. Naime, u Južnoafričkoj Republici na snazi je bila politika aparthejda, pa su se bijelci držali podalje od drugih rasa. No ja sam jako brzo zavoljela te dvije sestre. U našem razredu bilo je braće i sestara iz cijelog svijeta – različitih rasa i nacionalnosti. Uživala sam u tome!

 Jedan od nastavnika u Gileadu bio je brat Maxwell Friend. Njegove metode poučavanja ponekad su bile vrlo neobične. U prostoriji u kojoj nam je držao nastavu nalazila su se tri svjetla i tri prekidača za svjetlo koja su imala sljedeće oznake: “Ton glasa”, “Tempo” i “Uvjerljivost”. Kad bi netko od nas morao držati govor ili iznijeti neki prikaz, brat Friend stao bi pored prekidača za svjetlo. Ako bi zaključio da govor ili prikaz nije baš kako treba, upalio bi svjetlo s onom oznakom na kojoj bi trebalo poraditi. Mene su ta strašna svjetla često pratila jer sam bila sramežljiva i povučena. Ponekad sam zbog toga bila na rubu suza. Ali voljela sam brata Frienda. Bio je obziran i dobar prema meni. Znao mi je donijeti kavu kad bi me vidio da čistim između satova.

 Školovanje u Gileadu bližilo se kraju pa sam se često pitala gdje će biti moje područje za propovijedanje. O tome sam razgovarala s Merle, pionirkom s kojom sam ranije surađivala. Ona je nakon Gileada bila poslana u Peru zajedno s još jednom misionarkom. No ta sestra uskoro se trebala udati, pa mi je Merle predložila da pitam brata Nathana Knorra, koji je u to vrijeme predvodio naše djelovanje, mogu li ja otići u Peru kako bih zamijenila tu sestru. Budući da je brat Knorr često dolazio u posjet polaznicima Gileada, nije bilo teško razgovarati s njim. Jednog dana sam mu prišla i rekla svoje želje. Pogodite kamo sam bila poslana nakon završetka Gileada – u Peru!

 Bila sam presretna kad sam stigla u Peru i ponovno počela surađivati s Merle. Najprije smo propovijedale u Limi. Iako sam tek počela učiti španjolski jezik, započela sam nekoliko biblijskih tečajeva s osobama koje su lijepo duhovno napredovale. Kasnije smo Merle i ja bile poslane u Ayacucho, grad koji se nalazi visoko u planinama. Moram priznati da mi ondje nije bilo lako. Tek sam donekle svladala španjolski, ali to mi ništa nije koristilo jer su mnogi ljudi u tom kraju govorili samo kečuanski. Osim toga, trebalo nam je vremena da se naviknemo na život na velikoj nadmorskoj visini, gdje je zrak puno rjeđi nego u nizinama.

 Ni u službi propovijedanja nismo imale velikog uspjeha. Često sam se pitala hoće li istina ikada pustiti korijena u Ayacuchu. No danas u tom gradu ima više od 700 objavitelja, a ondje se nalazi i prevoditeljski ured za kečuanski jezik koji se govori u tom kraju.

 Nakon nekog vremena Merle se udala za brata Ramóna Castilla, koji je služio kao pokrajinski nadglednik. On je 1964. otišao u Gilead, na školovanje koje je trajalo 10 mjeseci. U njegovom razredu bio je brat Fu-lone Liang, koji je zajedno sa mnom pohađao Gilead. On je služio u Hong Kongu, ali bio je pozvan na dodatno školovanje zbog nekih zaduženja koja je imao u podružnici. a Fu-lone je pitao Ramóna za mene – kako sam i kako mi je u Peruu – pa mu je on dao moju adresu. Tako smo se Fu-lone i ja počeli dopisivati.

 Fu-lone i ja otpočetka smo se dogovorili da to što pišemo jedno drugome znači da smo u vezi. U to je vrijeme u Hong Kongu služio brat Harold King. On je često znao ići u poštu pa se dogovorio s Fu-loneom da će usput ponijeti i njegova pisma za mene. Harold bi na kuvertu često znao nešto nacrtati ili mi napisati neku kratku poruku. Jednom je napisao: “Reći ću mu da ti treba češće pisati!”

 Fu-lone i ja dopisivali smo se otprilike godinu i pol, a onda smo se odlučili vjenčati. U Peruu sam služila oko sedam godina, a sada me opet čekala promjena.

 Fu-lone i ja vjenčali smo se 17. studenoga 1965. Živjeli smo u podružnici s još dva bračna para i bilo nam je jako lijepo. Fu-lone je radio u podružnici kao prevoditelj, a ja sam išla u službu propovijedanja. Mučila sam se s kantonskim kineskim, ali moj dragi muž i druge misionarke strpljivo su mi pomagali. Osim toga, proučavala sam Bibliju s nekoliko djece, pa nisam bila pod velikim stresom zbog jezika.

 Nakon nekoliko godina Fu-lone i ja preselili smo se u jedan misionarski dom na drugom dijelu Hong Konga, koji se zove Kwun Tong. Ondje je Fu-lone držao satove kantonskog misionarima koji su tek došli u zemlju, a ja sam, naravno, propovijedala. b U tom području služba je bila odlična. Toliko sam uživala u propovijedanju da ponekad nisam htjela ići kući!

 Godine 1968. dobili smo novu knjigu za proučavanje Biblije – Istina koja vodi do vječnog života. Malo je reći da sam bila oduševljena! Ona je bila puno jednostavnija od knjige “Neka Bog bude istinit”, koju smo dotad koristili, naročito za ljude koji nisu znali ništa o Bibliji i kršćanstvu.

 Međutim, napravila sam jednu grešku – neke osobe s kojima sam proučavala Bibliju znale su odgovoriti na sva pitanja iz knjige. Mislila sam da je to znak da duhovno napreduju, ali bila sam u krivu. Naprimjer, jedna je žena proučila cijelu knjigu, a ja nisam bila svjesna da ona još uvijek ne vjeruje u Boga. Tako sam shvatila da trebam više razgovarati s osobama kako bih saznala što stvarno misle o onome što uče iz Biblije.

 U Kwun Tongu bili smo nekoliko godina, a onda smo se vratili u podružnicu jer je Fu-lone bio imenovan za člana Odbora podružnice. Tijekom godina ja sam radila u domaćinstvu i na recepciji. Fu-lone je ponekad znao otputovati zbog nekih teokratskih zadataka koji su bili povjerljive prirode, pa ja nisam mogla ići s njim. Ali bila sam sretna što mu mogu pružati podršku u njegovoj službi.

 Nažalost, 2008. život mi se preko noći okrenuo naglavačke. Moj voljeni muž iznenada je umro dok je bio na jednom putovanju, i to nekoliko dana prije Obilježavanja Kristove smrti. Bila sam slomljena. Braća i sestre pružali su mi utjehu i bili su mi pravi oslonac u tom trenutku. Na Obilježavanju sam nekako ostala sabrana jer sam pomagala jednoj gospođi da pronađe retke u Bibliji. Moram reći da su mi puno snage davale misli iz biblijskog retka koji je mom mužu bio jedan od najdražih. To je Izaija 41:13: “Ja, Jehova, tvoj Bog, držim te za desnicu i kažem ti: ‘Ne boj se! Ja ću ti pomoći.’”

 Sedam godina nakon Fu-loneove smrti braća iz Hong Konga predložila su mi da se preselim u veću podružnicu, gdje ću moći dobiti bolju zdravstvenu skrb. Zato sam se 2015. preselila u južnoafričku podružnicu. Zanimljivo je da je ta podružnica vrlo blizu mjesta gdje sam davne 1947. prvi put čula za istinu.

 U službi Jehovi provela sam dugi niz godina i stvarno sam uživala. Osjećam da je Jehova blagoslovio moj duh spremnosti i želju da mu služim svim srcem. Još uvijek sam u kontaktu s nekim osobama s kojima sam nekad proučavala Bibliju i sretna sam što oni danas vjerno služe Jehovi. Uvjerila sam se da Jehova može blagosloviti sve što činimo u propovijedanju, koliko god se to nama činilo neznatno. Naprimjer, kad sam 1958. došla u Peru, ondje je bilo svega 760 objavitelja, a 2021. bilo ih je oko 133 000. Slično je bilo i u Hong Kongu – 1965. bilo ih je samo 230, a 2021. taj je broj iznosio 5565.

 Sada zbog svojih godina više ne mogu onoliko koliko sam mogla nekad. Ali moj žar za propovijedanjem nije se nimalo smanjio. Jedva čekam novi svijet! Ondje će biti puno posla za svakoga od nas. Opet ću moći zasukati rukave i pokazati Jehovi da sam spremna raditi što god bude potrebno.