Rodila sam se 1934. u Pescari, talijanskom gradu koji je smješten na obali Jadranskog mora. Imam tri starije sestre. Otac nam je davao imena po abecedi, tako da ime moje najstarije sestre počinje slovom “A“, a moje slovom “D”.

 Našeg oca oduvijek su zanimale duhovne stvari. S Jehovinim svjedocima prvi put je došao u kontakt u srpnju 1943., kad je Liberato Ricci, koji je tek proučavao Bibliju, razgovarao s njim o Bibliji i posudio mu jednu Stražarsku kulu. Naš je otac vrlo brzo počeo razgovarati s drugima o onome što je saznao iz Biblije. I majka je prihvatila istinu. Ona je bila nepismena, ali to je nije sprečavalo da s drugima razgovara o biblijskoj nadi. Tada bi ljudima obično citirala biblijske retke koje je naučila napamet.

 Naša kuća ubrzo je postala prilično prometno mjesto. Osim sastanaka koji su se održavali ondje, pružali smo i smještaj putujućim nadglednicima i pionirima, iako smo imali samo dvije spavaće sobe.

 Moje dvije najstarije sestre otišle su od kuće kad su se vjenčale. Njih Biblija nije previše zanimala, no moja sestra Cesira i ja jako smo voljele slušati oca kako čita Bibliju. Uživale smo u poticajnim govorima braće koja su posjećivala našu malu grupu.

 Često sam išla u službu propovijedanja s ocem i drugom braćom, ali bila sam toliko sramežljiva da su mi doslovce trebali mjeseci da skupim hrabrosti i uopće se obratim osobi koja bi otvorila vrata. No jako sam zavoljela Jehovu, pa sam se krstila u srpnju 1950. Govor za krštenje održan je u našoj kući, a onda sam se krstila u moru. Sljedeće godine jedan bračni par specijalnih pionira doselio se nedaleko od nas. S njima sam često propovijedala dobru vijest. Što sam više išla u službu, bilo mi je sve lakše. Jako sam zavoljela propovijedanje!

 Naš prvi pokrajinski nadglednik bio je Piero Gatti. a On me potaknuo ne samo da započnem s pionirskom službom nego i da se preselim na područje gdje je potrebno više propovjednika dobre vijesti. Iskreno, prije nikad nisam ni razmišljala o tome jer je u našoj sredini bilo normalno da djevojka živi sa svojom obitelji dok se ne uda. Tako sam ja, dok sam još živjela s roditeljima, započela s pionirskom službom. To je bilo u ožujku 1952. Nisam ni slutila koliko će ta odluka utjecati na moj život.

 Otprilike u to vrijeme jedna mlada sestra po imenu Anna isto je htjela postati pionir. Preselila se k nama da možemo zajedno propovijedati. Nas dvije smo 1954. poslane kao specijalni pioniri u Perugiu, grad koji je od nas bio udaljen 250 kilometara. Ondje nije bilo Jehovinih svjedoka.

 To je za mene bila prava avantura! Imala sam samo 20 godina i nikad prije nisam otišla iz svog grada osim s roditeljima na kongres. Osjećala sam se kao da idem na drugi kraj svijeta! Moj otac bio je malo zabrinut zato što ćemo Anna i ja živjeti same, pa nam je pomogao da pronađemo smještaj. Unajmile smo sobu koja nam je služila i kao mala dvorana za sastanke. Nas dvije smo neko vrijeme bile jedine na sastancima. Međutim, bilo nam je prekrasno propovijedati u Perugii i okolnim mjestima. Pronalazile smo ljude koje je zanimala biblijska istina i proučavale Bibliju s njima. Otprilike godinu dana kasnije u Perugiu se doselio jedan brat te je on počeo voditi sastanke. Kad smo 1957. otišle iz tog grada, u njemu je bila mala skupština.

 Naše sljedeće područje bio je mali grad Terni, u središnjoj Italiji. Bile smo jako sretne što smo propovijedale na tom području jer smo otprije znale da biblijska istina zanima mnoge ljude. Naravno, nije sve išlo glatko. Iako su fašisti svrgnuti s vlasti 1943., neki predstavnici vlasti i dalje su nastojali spriječiti Jehovine svjedoke da propovijedaju. Govorili su da trebamo imati dozvolu za propovijedanje od vrata do vrata.

 Nije bilo neobično da nas policija slijedi. Ponekad bismo uspjeli pobjeći tako što bismo se izgubili u mnoštvu ljudi, ali to nam nije uvijek polazilo za rukom. Ja sam dvaput završila na policiji. Prvi put su me uhitili kad sam propovijedala s pokrajinskim nadglednikom. Odveli su nas u policijsku postaju, optužili da propovijedamo bez dozvole i odredili nam novčanu kaznu. Odbili smo platiti kaznu jer nismo prekršili zakon. Sjećam se da mi je srce lupalo kao ludo! Bila sam jako zahvalna Jehovi što nisam bila sama. U tom trenutku razmišljala sam o utješnim riječima iz Izaije 41:13, gdje Jehova kaže: “Ne boj se! Ja ću ti pomoći.” Ubrzo su nas pustili na slobodu. Naš je slučaj završio na sudu, ali optužba je bila odbačena. Drugo uhićenje bilo je šest mjeseci nakon prvoga. Taj put sam bila sama. No i tada sam bila puštena na slobodu.

 Sjećam se da sam bila jako uzbuđena uoči kongresa koji se 1954. održao u Napulju, na jugu Italije. Kad sam došla onamo, prijavila sam se za dobrovoljnu službu i dobila zadatak da očistim dio u blizini pozornice. Ondje sam zapazila jednog zgodnog mladića koji je služio kao redar. Zvao se Antonio Caparelli i bio je pionir iz Libije. Njegova se obitelj krajem 1930-ih preselila onamo iz Italije.

 Antonio je bio hrabar i energičan. Na svom motociklu proputovao je Libijsku pustinju i propovijedao Talijanima koji su živjeli ondje. S vremena na vrijeme smo pisali jedno drugom. A onda se on početkom 1959. vratio u Italiju. Nekoliko mjeseci bio je u Betelu u Rimu, a onda je kao specijalni pionir poslan u grad Viterbo, u središnjoj Italiji. Nas dvoje jako smo se zavoljeli i vjenčali smo se 29. rujna 1959. Nakon vjenčanja počeli smo zajedno propovijedati u Viterbu.

 Trebali smo naći mjesto za stanovanje i održavanje sastanaka. Unajmili smo jednu sobu u prizemlju, koja je sličila na mali dućan i imala minijaturnu kupaonicu. Krevet smo stavili u jedan kut i ispred njega postavili paravan. To nam je bila spavaća soba. Preostali prostor služio nam je kao dnevni boravak ili dvorana za sastanke, ovisno o danu. Taj stančić bio je daleko od idealnog. Nikad ne bih sama živjela na takvom mjestu, ali bila sam sretna jer smo Antonio i ja bili zajedno.

 Godine 1961. Antonio je bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Prije nego što je počeo posjećivati skupštine, trebao je proći tečaj koji je trajao mjesec dana. To je značilo da ću ja mjesec dana biti sama. Moram priznati da sam sažalijevala samu sebe, naročito uvečer kad sam bila sama u našem sobičku. Međutim, bila sam sretna što Jehova koristi Antonija. Vrijeme mi je ipak brzo prošlo jer sam imala puno posla.

 Budući da smo bili u pokrajinskoj službi, puno smo putovali. Proputovali smo Italiju od sjevera do juga – od Veneta do Sicilije. U početku nismo imali auto, pa smo putovali javnim prijevozom. Jednom su nas na Siciliji, nakon vožnje prilično neravnom cestom, braća dočekala na autobusnoj postaji. Sa sobom su poveli magarca i na njega natovarili naše kofere i pisaći stroj. Antonio je na sebi imao odijelo i kravatu, a ja haljinu koju sam inače nosila na našim sastancima. Naša šarolika grupica u pratnji magarca sigurno je bila smiješan prizor!

 Braća su velikodušno dijelila sve što su imala, iako su i sama bila siromašna. U nekim kućama nije bilo ni vode ni kupaonice. Jednom smo odsjeli u sobi koja se nije koristila nekoliko godina. Spavala sam jako nemirno pa me Antonio probudio. Skinuli smo plahte s madraca i prestravili se kad smo vidjeli da je madrac prepun kukaca. Usred noći nismo mogli puno napraviti. Samo smo otresli kukce s madraca, koliko smo uspjeli, i vratili se u krevet.

 No koliko god neugodni, ti trenuci nisu mi bili najveći problem. To je bila moja sramežljivost. Kad bismo neku skupštinu posjetili prvi put, bilo mi je teško sprijateljiti se s braćom i sestrama. Ali jako sam se trudila jer sam željela ohrabriti sestre i pomoći im. Uz Jehovinu pomoć do kraja posjeta osjećala bih se puno ugodnije. Bilo je stvarno posebno surađivati s braćom i sestrama i vidjeti njihovu velikodušnost te vjernost i ljubav prema Jehovi.

 Godine 1977., nakon što smo nekoliko godina proveli u pokrajinskoj i oblasnoj službi, b pozvani smo da dođemo u Betel u Rimu i surađujemo u organizaciji međunarodnog kongresa “Pobjedonosna vjera”, koji se trebao održati 1978. Nekoliko mjeseci kasnije postali smo članovi betelske obitelji. Kratko nakon toga Antonio je imenovan za člana Odbora podružnice.

 Betel je za mene bio novo iskustvo, a moja sramežljivost ponekad mi je stvarala probleme, pa se nisam uvijek osjećala opušteno. No uz Jehovin blagoslov i pomoć drugih betelskih radnika Betel sam uskoro počela smatrati svojim domom.

 S godinama su došli i novi izazovi – konkretno, problemi sa zdravljem. Godine 1984. Antonio je imao operaciju srca, a deset godina nakon toga zdravlje mu se pogoršalo. A onda je 1999. saznao da ima zloćudni tumor. Antonio je uvijek bio pun energije, ali nije uspio pobijediti tu tešku bolest. Srce mi se slamalo dok sam promatrala kako kopni. Usrdno sam se molila Jehovi. Preklinjala sam ga da mi da snage da budem podrška svom voljenom mužu. Osim toga, često sam čitala psalme. U njima sam pronalazila utjehu kad sam se osjećala utučeno. Antonio je umro 18. ožujka 1999. U braku smo bili gotovo 40 godina.

 Osjećala sam se jako usamljeno iako sam bila okružena ljudima. Istina, betelski radnici i druga braća i sestre koje sam upoznala u putujućoj službi pružali su mi puno ljubavi i utjehe. No unatoč tome u srcu sam osjećala strašnu prazninu i emocionalnu bol, naročito navečer kad bih se vratila u praznu betelsku sobu. Molitva, proučavanje i vrijeme polako su zaliječili moje rane. S vremenom sam počela uživati u uspomenama na trenutke koje sam provela u službi s Antonijem. Još i danas volim se prisjetiti svega što smo radili zajedno. Uvjerena sam da Jehova čuva Antonija u svom sjećanju i da ćemo se ponovno vidjeti nakon što uskrsne.

 U Betelu sam imala razna zaduženja, a trenutno radim u krojačkoj radionici. Jako sam sretna što mogu učiniti nešto za svoju veliku betelsku obitelj. Osim toga, volim provoditi vrijeme u službi propovijedanja. Naravno, ne mogu učiniti onoliko koliko sam činila ranije, ali još uvijek uživam u propovijedanju dobre vijesti o Božjem kraljevstvu. U tu sam se službu doslovce zaljubila kad sam bila djevojčica. Zato volim poticati mlade na pionirsku službu. Znam da ta služba može biti jako uzbudljiva.

 Kad se osvrnem na gotovo 70 godina punovremene službe, vidim koliko mi je Jehova pomagao i blagoslivljao me. Ja sam još uvijek sramežljiva i znam da svojom snagom nikad ne bih mogla učiniti ono što sam kroz život učinila. Mnogo sam putovala, vidjela i doživjela puno zanimljivih stvari i upoznala ljude koji su ostavili traga u mom životu. Da vam iskreno kažem, najradije bih sve ponovila!