Rekli smo svećeniku da bismo mogli pogoditi vozača. Ali on nam je rekao: “Ubijte ga! A onda mojom mantijom obrišite njegovu krv sa svojih ruku.” Ja sam tada imao oko 13 godina. Bio sam jako ponosan na svoju religiju, ali agresivna reakcija tog svećenika kasnije me potaknula da je napustim. Kad se danas osvrnem na to vrijeme, mogu reći da mi je taj događaj pomogao da saznam istinu o Jehovi.

 Odrastao sam u Tripoliju, lučkom gradu u Libanonu. Ondje su živjeli ljudi različitih kultura, jezika i religija. Svi su bili ponosni na svoje porijeklo, pa tako i moja obitelj. Moja starija braća i ja pridružili smo se jednoj skupini koja se nazivala “Borci za vjeru”. a Ona se protivila Jehovinim svjedocima. Nikad nismo sreli nijednog Jehovinog svjedoka, ali naš svećenik rekao je da su oni banda koja je protiv Grčke pravoslavne crkve i da se njihov vođa zove Jehova. Stalno nam je govorio da trebamo napasti Jehovine svjedoke kad god ih sretnemo.

 Nisam imao pojma da su tri moja brata došla u kontakt s Jehovinim svjedocima. Ali umjesto da ih napadnu, počeli su proučavati Bibliju s njima kako bi im dokazali da su Jehovini svjedoci u krivu. Kad sam jedne večeri došao kući, imao sam što vidjeti! Dnevni boravak bio je pun ljudi – nekoliko Jehovinih svjedoka razgovaralo je o Bibliji s mojom obitelji i nekim susjedima. Bio sam šokiran! Kako su moja braća mogla tako izdati pravoslavnu vjeru?! Već sam bio na vratima kad mi je jedan susjed, Jehovin svjedok koji je po zanimanju bio zubar, rekao da sjednem i slušam. Jedan obiteljski prijatelj uzeo je moju Bibliju i naglas pročitao Psalam 83:18. U tom trenutku shvatio sam da nam je naš svećenik lagao. Jehova nije bio vođa bande. Jehova je jedini pravi Bog!

 Htio sam saznati više o Jehovi, pa sam počeo dolaziti na biblijski tečaj koji se održavao u našem domu. Vodio ga je brat Michel Aboud. Jedan čovjek koji je bio na tečaju jednog je dana postavio pitanje koje me oduvijek zanimalo. Pitao je: “Tko je stvorio Boga?” Brat Aboud pokazao je prstom na mačku koja je ležala na kauču. Rekao je da mačke nisu u stanju razumjeti ljudski govor i način razmišljanja. Tako ni mi ljudi nismo u stanju razumjeti mnogo toga o Bogu. Ta jednostavna usporedba pomogla mi je da shvatim da neke stvari o Jehovi naprosto ne mogu u potpunosti razumjeti. Nedugo nakon toga predao sam svoj život Jehovi i krstio se 1946., kad sam imao 15 godina.

 Godine 1948. počeo sam raditi sa svojim bratom Hannom u njegovom fotostudiju. Njegov studio nalazio se pored trgovine jednog Jehovinog svjedoka koji se zvao Najib Salem. b On je neustrašivo propovijedao dobru vijest sve do svoje smrti u dobi od 100 godina. Dok sam po selima propovijedao s njim, vidio sam koliko je hrabar unatoč protivljenju. Začas bi započeo razgovor o Bibliji s bilo kim, bez obzira na to koje je vjere čovjek bio. Njegova revnost snažno je utjecala na mene. Bio mi je pravi primjer.

 Jedan dan, dok sam bio na poslu, u studio je svratila naša sestra Mary Shaayah. Ona je bila iz Libanona, a živjela je u SAD-u. Bila je revan stalni pionir iako je kao majka imala puno obaveza. Njen posjet promijenio mi je život. Bila je s nama više od dva sata i pričala nam što je sve doživjela u propovijedanju. Prije nego što je otišla, pogledala me ravno u oči i rekla: “Milto, ti nisi oženjen. Zašto onda nisi pionir?” Ja sam se odmah pobunio i rekao joj da moram raditi da zaradim za život. Ona me nato upitala: “Koliko sam bila ovdje s vama?” Rekao sam: “Oko dva sata.” Zatim mi je rekla: “Nisam primijetila da si puno radio za to vrijeme. Da svaki dan propovijedaš malo više od dva sata, mogao bi biti pionir. Probaj tako samo godinu dana, pa onda vidi možeš li biti pionir ili ne.”

 Muškarcima u mojoj kulturi nije baš lako prihvatiti savjet koji dolazi od žene, ali meni je njen prijedlog zvučao razumno. Dva mjeseca nakon tog razgovora, u siječnju 1952., započeo sam s pionirskom službom. Otprilike godinu i pol kasnije dobio sam poziv da pohađam 22. razred škole Gilead.

 Kad sam završio Gilead, poslan sam na Bliski istok. Nedugo nakon toga oženio sam se s Doris Wood, misionarkom iz Engleske koja je također služila na Bliskom istoku.

 Ubrzo nakon našeg vjenčanja Doris i ja poslani smo u sirijski grad Alep. Ondje je djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, pa smo većinu ljudi s kojima smo počeli proučavati Bibliju upoznali preko poznanika.

 Jednog dana posjetili smo jednu ženu koju je zanimala Biblija. Kad je otvorila vrata i vidjela da smo to mi, preplašeno nam je rekla: “Pazite! Policija je maloprije bila ovdje. Htjeli su saznati gdje živite.” Tajna policija očito je znala s kim proučavamo Bibliju. Odmah smo nazvali braću koja su nadgledala propovijedanje na Bliskom istoku. Oni su nam rekli da što prije odemo iz zemlje. Bilo nam je žao što moramo ostaviti ljude s kojima smo proučavali Bibliju, ali znali smo da nas Jehova na taj način štiti.

 Godine 1955. poslani smo u Bagdad. Mogli smo propovijedati svim ljudima u Iraku, ali naravno, trebali smo biti neupadljivi. Ipak, najviše smo razgovarali s ljudima koji su bili kršćanske vjeroispovijedi.

 Razgovarali smo i s muslimanima, ali najčešće neformalno – na tržnici ili na ulici. Doris bi obično rekla nešto čime bi privukla njihovu pažnju, naprimjer: “Moj otac znao je reći da ćemo svi položiti račun Bogu” (Rimljanima 14:12). A onda bi dodala: “Ta misao puno mi je pomogla u životu. Što vi mislite o tome?”

 U Bagdadu smo proveli skoro tri godine i pomagali braći da diskretno propovijedaju dobru vijest. U misionarskom domu u kojem smo živjeli održavali smo sastanke na arapskom. Bili smo presretni kad su na naše sastanke počeli dolaziti pripadnici jedne manjine koji su uglavnom kršćani. Kad su vidjeli da na našim sastancima vladaju ljubav i jedinstvo, shvatili su da smo mi pravi Isusovi sljedbenici (Ivan 13:35).

 Jedan od onih koji su svim srcem prihvatili dobru vijest bio je Nicolas Aziz, ponizan obiteljski čovjek armenskog i asirskog porijekla. Nicolas i njegova žena Helen brzo su prihvatili biblijsko učenje da Jehova i Isus nisu ista osoba, nego da je Jehova Svemogući Bog, a Isus njegov Sin (1. Korinćanima 8:5, 6). Još se i danas živo sjećam kako su se Nicolas i još 20 ljudi krstili u rijeci Eufratu.

 Nakon nekog vremena u Iraku je došlo do državnog udara. Naime, 14. srpnja 1958. ubijen je irački kralj Faisal II. Zbog toga smo bili deportirani u Teheran, glavni grad Irana. Ondje smo ostali oko šest mjeseci i oprezno smo propovijedali dobru vijest strancima.

 Kratko prije nego što smo otišli iz Teherana, završio sam u policijskoj postaji na ispitivanju. Tako sam shvatio da smo bili pod stalnom policijskom prismotrom. Nakon ispitivanja nazvao sam Doris i rekao joj da nas policija nadzire. Složili smo se da bi zbog naše sigurnosti bilo pametnije da se ja ne vratim kući i da se privremeno razdvojimo. Ionako smo uskoro trebali otići iz zemlje.

 Doris je pronašla sigurno mjesto na kojem je mogla provesti neko vrijeme. A onda je došao dan kad smo se nas dvoje trebali naći u zračnoj luci. Doris se pitala kako će doći do zračne luke a da je policija ne vidi. Usrdno se molila Jehovi da joj pomogne.

 Odjednom je počela pljuštati tako jaka kiša da su se svi, pa tako i policajci, razbježali da nađu neko sklonište. Ulice su se u trenu ispraznile. Doris je iskoristila tu priliku da neopaženo dođe na mjesto sastanka. Ona kaže: “Taj pljusak bio je pravo čudo!”

 Nakon što smo otišli iz Irana, bili smo poslani na novo područje, na kojem smo imali priliku propovijedati ljudima raznih nacionalnosti i religija. Godine 1961. započeli smo s pokrajinskom službom i posjećivali smo svoje suvjernike diljem Bliskog istoka.

 Tijekom godina koje smo proveli na Bliskom istoku puno sam se puta uvjerio da Božji sveti duh ima snagu ujediniti ljude. Naprimjer, proučavao sam Bibliju s dvojicom Palestinaca, koji su se zvali Eddy i Nicolas. Još uvijek se sjećam živih razgovora koje smo vodili. Njih dvojica rado su dolazila na naše sastanke, ali i jedan i drugi brzo su prestali proučavati Bibliju zbog svojih snažnih političkih stavova. Molio sam Jehovu da im otvori srce i pomogne da prihvate istinu. Tako je i bilo. Kad su shvatili da jedino Bog može riješiti probleme s kojima se suočavaju ne samo Palestinci nego i čitav ljudski rod nastavili su proučavati Bibliju (Izaija 2:4). Uspjeli su nadvladati nacionalizam te su se krstili i tako postali Jehovini svjedoci. Nicolas je kasnije služio kao pokrajinski nadglednik.

 Na svojim putovanjima po Bliskom istoku Doris i ja upoznali smo mnogu braću koja su pokazala iznimnu vjernost u teškim okolnostima. Njihov je primjer ostavio dubok dojam na nas. Toj braći i sestrama život nije bio nimalo lak i zato sam se na svakom posjetu trudio utješiti ih i ohrabriti (Rimljanima 1:11, 12). Da bih to mogao, trebao sam uvijek imati na umu da ni po čemu nisam bolji od njih (1. Korinćanima 9:22). Bio sam jako sretan kad sam mogao pružiti podršku onima kojima je to trebalo.

 Mnogi od onih s kojima smo proučavali Bibliju odlučiti su predati svoj život Jehovi. Jako nas raduje što mu i danas vjerno služe. Neki od njih pobjegli su u inozemstvo zbog oružanih sukoba koji su izbili u njihovoj zemlji. No i dalje su služili Jehovi i puno su pomogli braći i sestrama koji su propovijedali na arapskom govornom području u Australiji, Europi, Kanadi i SAD-u. Posljednjih nekoliko godina na Bliski istok doselila su se njihova djeca, koja su sad odrasli ljudi, zato što su htjeli služiti na području na kojem treba više propovjednika dobre vijesti. Doris i ja presretni smo što možemo surađivati s tako puno braće i sestara koji su naša duhovna djeca i unuci.

 Tijekom svih ovih godina Doris i ja osjetili smo da se Jehova na razne načine brinuo za nas i pružao nam vodstvo. Jako sam mu zahvalan što mi je još u mladosti pomogao da nadvladam nacionalni ponos i predrasude. Nikad neću zaboraviti hrabru i nepristranu braću koja su mi pomagala da duhovno napredujem. Zahvaljujući njihovim savjetima i pouci naučio sam propovijedati biblijsku istinu ljudima iz raznih kultura. Dok smo išli iz jedne zemlje u drugu, Doris i ja suočili smo se s mnogim problemima i izazovima. Bilo je dana kad nismo znali što nas čeka, ali to nas je naučilo da se u potpunosti oslanjamo na Jehovu, a ne na sebe (Psalam 16:8).

 Kad se osvrnem na godine koje sam proveo u službi svom nebeskom Ocu, Jehovi, jasno mi je koliko mu toga dugujem. Moja draga Doris često kaže da nas ništa ne smije spriječiti da odano služimo Jehovi, pa čak ni prijetnje smrću! Zauvijek ćemo mu biti zahvalni što nam je pružio priliku da ljudima na Bliskom istoku govorimo o Božjem kraljevstvu koje će uskoro uspostaviti mir na cijelom svijetu (Psalam 46:8, 9). Ne bojimo se budućnosti, jer znamo da će Jehova voditi i štititi sve koji se oslanjaju na njega (Izaija 26:3).