Idi na sadržaj

Preko morskog dna do ljudi

Preko morskog dna do ljudi

Na Sjevernom moru, blizu zapadne obale njemačke savezne zemlje Schleswig-Holsteina, smješteno je otočje Halligen, koje se sastoji od niza raštrkanih otočića. Na njima živi oko 300 ljudi. Kako im Jehovini svjedoci prenose biblijsku istinu? (Matej 24:14).

Do nekih otoka putuju trajektom, a do nekih mala grupa odvažnih propovjednika dolazi na sasvim neobičan način — oko 5 kilometara hoda po morskom dnu. Kako im to polazi za rukom?

Morske mijene

More uspiju prijeći zahvaljujući plimi i oseci. Otprilike svakih šest sati razina mora oko Halligena diže se i spušta za oko tri metra. Tijekom oseke more se povuče, pa Jehovinim svjedocima nije problem pješice stići do tri otočića.

Kako izgleda njihovo putovanje? “Da bismo došli do jednog otočića, treba nam oko dva sata”, kaže Ulrich, Jehovin svjedok koji već duže vrijeme vodi svoje suvjernike do tih udaljenih otoka. “Uglavnom hodamo bosi. To je najbolji i najudobniji način da prijeđemo morsko dno. No kad je hladno, nosimo čizme.”

Cijeli put djeluje prilično nestvarno. “Imamo osjećaj da hodamo po drugom planetu”, kaže Ulrich. “Neki dijelovi morskog dna puni su mulja, na nekima ima puno stijena, a neki su prekriveni morskom travom. Susrećemo jata morskih ptica, mnoštvo rakova i drugih životinja.” Ti odvažni propovjednici ponekad moraju prijeći potoke (njemački: priele), koji nastaju prilikom povlačenja mora.

No prelazak po morskom dnu nosi sa sobom i neke opasnosti. Ulrich kaže: “Lako nam se može dogoditi da se izgubimo, naročito kad padne magla. Zato koristimo kompas i GPS te pazimo na vrijeme kako nas ne bi zatekla plima.”

Propovijedanje na jednom od otočića

Isplati li se sav njihov trud? Ulrich je ispričao što su doživjeli od jednog čovjeka koji ima preko 90 godina i redovito čita Stražarsku kulu i Probudite se! “Jednog dana imali smo jako malo vremena i nismo ga stigli posjetiti. No prije nego što smo otišli, on je na biciklu došao do nas i upitao nas: ‘Što je s mojom Stražarskom kulom? Zar je neću dobiti?’ Naravno, rado smo mu je dali.”