U subotu 9. ožujka 2013. održala se promocija 134. razreda Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka. Održana je u obrazovnom centru Jehovinih svjedoka smještenom u Pattersonu, u američkoj saveznoj državi New Yorku. U Gileadu se Jehovini svjedoci koji su dugogodišnjim propovijedanjem već stekli bogato iskustvo školuju kako bi svoju službu izvršavali još djelotvornije. Programu promocije prisustvovalo je 9912 osoba, među kojima su osim novih misionara bile i njihove obitelji, prijatelji te mnogi drugi.

Voditelj programa bio je Mark Sanderson, član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Na samom početku programa istaknuo je da se svečano otvorenje Gileada održalo prije čak 70 godina, 1. veljače 1943. Tom je prilikom predsjednik škole, Nathan Knorr, opisao cilj koji se želio postići osnivanjem Gileada rekavši: “Još bi na tisuće ljudi moglo čuti dobru vijest o Božjem Kraljevstvu kad bi u polju bilo više radnika. I imat ćemo ih više bude li to Božja volja!” Je li brat Knorr bio u pravu?

Navest ćemo jedan primjer. Ubrzo nakon što je škola započela s radom brat Knorr posjetio je Meksiko kako bi utvrdio u koja bi se područja moglo poslati misionare školovane u Gileadu. Tijekom njegovog posjeta organiziran je sastanak na koji su bile pozvane sve skupštine u krugu od 240 kilometara od Ciudad de Mexica. Tom skupu prisustvovalo je 400 ljudi. Danas, gotovo sedam desetljeća nakon što su prvi misionari stigli u Meksiko, na takav bi sastanak došlo preko 200 000 Jehovinih svjedoka!

“Što ti je to u ruci?” Anthony Griffin, član Odbora podružnice Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama, iznio je govor koji se temeljio na riječima iz 2. Mojsijeve 4:2. Prema tom izvještaju, Bog je upitao Mojsija: “Što ti je to u ruci?” a on mu je odgovorio: “Štap.” Taj je štap bio simbol autoriteta koji je Jehova povjerio Mojsiju dajući mu važan zadatak (2. Mojsijeva 4:5). Kad je Mojsije svoj autoritet koristio kako bi proslavio Jehovu, on je bio zadovoljan i blagoslivljao ga je. No kad je jednom prilikom dobiveni autoritet iskoristio kako bi proslavio sebe i prekorio svoju braću, izazvao je Jehovino negodovanje (4. Mojsijeva 20:9-13).

Brat Griffin usporedio je znanje koje su polaznici stekli u Gileadu s Mojsijevim štapom te ih je upozorio da ga ne bi smjeli koristiti kako bi dominirali nad drugima. Štoviše, rekao im je: “Ono što vam je dano mudro upotrijebite kako biste Jehovi donijeli slavu i čast. Tako ćete braći kojoj služite biti pravi blagoslov.”

Sjetite se mane! Stephen Lett, član Vodećeg tijela, istaknuo je četiri pouke koje pruža izvještaj o mani koju je Bog čudom davao Izraelcima u pustinji.

• Budite marljivi (4. Mojsijeva 11:8). Da bi imali što jesti, Izraelci su morali žustro i marljivo skupljati manu, a potom je pripremati za obroke (2. Mojsijeva 16:21).

• Nikad se nemojte žaliti na duhovnu hranu koju nam Jehova daje (4. Mojsijeva 11:5, 6). Izraelci su Mojsiju prigovarali zbog mane, no Bog je smatrao da su njihovi prigovori upućeni njemu osobno. Duhovna hrana možda nas neće uvijek oduševiti ili nam otkriti nešto novo, ali poput mane uvijek će nam pružiti potrebnu okrepu. Trebali bismo biti zahvalni Jehovi za svaki njegov dar.

• Budite posve uvjereni da će se Jehova brinuti za vaše potrebe. On je Izraelcima manu davao svaki dan, bez iznimke, a prije dana počinka čak i dvostruku količinu (2. Mojsijeva 16:22-26). Poput njih i mi možemo biti sigurni da će Bog zbrinuti naše potrebe (Matej 6:11).

• Neposlušnost nikad ne donosi blagoslove (2. Mojsijeva 16:19, 20, 25-28). Izraelci koji su na dan počinka išli skupljati manu ništa nisu postigli, već su samo izazvali Jehovin gnjev. A kad su neki tokom tjedna pokušali sačuvati manu za sljedeći dan, ona se ucrvala i usmrdjela.

Brat Lett u zaključku je potaknuo nove misionare da te pouke uvijek imaju na umu, jer će tada Jehova “otvoriti ustave nebeske i izliti na [njih] blagoslov dok ne bude dosta” (Malahija 3:10).

Pripremite se za život u novom svijetu. William Samuelson, nadglednik odjela koji upravlja radom škola i tečajeva u Pattersonu, napomenuo je da je izuzetno važno već sada se pripremiti za život u raju. Naravno, svi mi žarko želimo živjeti u novom svijetu. No jesmo li doista spremni za to? Razboritost je osobina koja nam u tome može pomoći (1. Petrova 4:7).

Jesmo li razboriti vidi se po tome kako gledamo na svoje slabosti i mane. Ne bismo smjeli Sotonu i njegov svijet kriviti za sve svoje nedostatke, misleći kako ćemo ih ispraviti tek u novom svijetu, kad Bog ukloni sve negativne utjecaje kojima smo danas izloženi. Već se sada možemo boriti protiv svojih loših karakternih crta, kao što je sebičnost, i to tako da nastojimo “obući novu osobnost” (Efežanima 4:24).

Odložite olovku! Mark Noumair, nastavnik u Gileadu, slikovito je kazao kako su ljudi “skloni sami pisati scenarij svog života”. No kršćani moraju “odložiti olovku” i dopustiti Jehovi da piše njihov “scenarij”, odnosno da upravlja njihovim koracima.

Kralj Šaul u tome nam služi kao poučan primjer. Kad je tek počeo vladati, bio je skroman i ponizan (1. Samuelova 10:22, 27; 11:13). No uskoro je počeo raditi po svome i uzvisivati samog sebe. Na koncu ga je Bog zbog njegove neposlušnosti odbacio (1. Samuelova 14:24; 15:10, 11).

Brat Noumair istaknuo je kako su novi misionari dosad već dokazali svoju vjernost Jehovi. No upozorio ih je da i ubuduće službu moraju izvršavati onako kako to on želi. Rekao im je: “Imajte na umu da to što se Bog služi nama ne znači nužno i da odobrava ono što radimo.” Primjerice Mojsije je zanemario Božje upute kad je čudom učinio da voda potječe iz stijene. Istina, postigao je željeni rezultat, ali nije imao Jehovin blagoslov (4. Mojsijeva 20:7-12).

Surađujte s anđelom koji leti posred neba. Sam Roberson, nastavnik u Gileadu, svoje je izlaganje temeljio na riječima iz Otkrivenja 14:6, 7. Nakon uvodnih riječi pozvao je nove misionare da odglume situacije koje su tijekom školovanja doživjeli u službi propovijedanja. Naprimjer dok se jedan brat u bolnici oporavljao od operacije, svjedočio je medicinskoj sestri. Budući da je ona bila iz Perua, brat je razgovor započeo tako što joj je na našoj internetskoj stranici pokazao fotografiju braće kako propovijedaju u peruanskom gradu Chachapoyasu. Zahvaljujući tome ona i njen muž počeli su proučavati Bibliju.

“Prevario si me, Jehova!” (Jeremija 20:7). Allen Shuster, član Odbora američke podružnice, intervjuirao je četvero novih misionara. Oni su ispričali kako imaju osjećaj da ih je Jehova “prevario”. U kom smislu? U početku su se bojali da je pred njima prevelik izazov i da će im škola biti preteška. No čim je nastava počela, sa svih strana dobili su pomoć kakvoj se nisu nadali i zahvaljujući tome uspješno su završili školovanje. Sestra Marianne Aronsson ovako je opisala svoje dojmove: “Nikad se više neću morati pitati što da proučavam — shvatila sam da je svaki biblijski redak pravo blago!”

“Ugledajte se na njihovu vjeru.” David Splane, član Vodećeg tijela, iznio je glavni govor, koji se temeljio na Hebrejima 13:7, gdje stoji: “Sjećajte se onih koji vas predvode, koji su vam govorili riječ Božju. Promatrajući ishod njihovog načina života, ugledajte se na njihovu vjeru.” Kako su oni koji su prije 70 godina predvodili organizaciju Jehovinih svjedoka pokazali vjeru?

Dvadesetčetvrtog rujna 1942. Nathan Knorr sazvao je sastanak s direktorima dviju korporacija kojima su se Jehovini svjedoci u to vrijeme služili. Predložio im je da se osnuje nova škola — škola Gilead — gdje bi se obučavali misionari koji bi predvodili propovijedanje na novim područjima. Međutim u to vrijeme okolnosti nisu bile naročito povoljne za otvaranje takve škole. Bjesnio je Drugi svjetski rat pa je u mnoge zemlje bilo teško ili čak nemoguće poslati misionare. Osim toga tridesetih je godina došlo do sloma svjetskog ekonomskog sustava, te je novaca za rad škole bilo dovoljno samo za narednih pet godina. Ipak, braća su pokazala vjeru u Jehovu time što su jednoglasno prihvatila taj prijedlog.

I misionari koji su završili prve razrede Gileada pokazali su vjeru vrijednu oponašanja. Naučili su biti zadovoljni onim što imaju i nisu gajili ljubav prema novcu (Hebrejima 13:5, 6). Mnogi su mislili da nikad više neće vidjeti svoje najmilije jer im oni nisu mogli platiti put da se vrate kući. Ustvari, mnogi misionari vidjeli su svoju obitelj tek nakon 10 ili 15 godina. Ipak, bili su posve sigurni da će se Isus brinuti za njih i njihove obitelji, kao što je to uvijek činio (Hebrejima 13:8).

Nakon što je ispričao iskustva nekih koji su i prije Gileada služili na vrlo zahtjevnim područjima u stranim zemljama, brat Splane misionarima je rekao: “Draga braćo i sestre, vi nastavljate 70-godišnju tradiciju ove škole i hrabro idete stopama svojih prethodnika. (...) Budite sretni što služite Jehovi, kamo god da vas njegova organizacija pošalje.”

Na kraju njegovog izlaganja prisutni su mogli pratiti videoprezentaciju u kojoj su bile prikazane fotografije 77 misionara koji su završili Gilead, a sada služe u američkoj podružnici. Među njima su i dvije sestre koje su pohađale prvi razred, 1943. godine. Fotografije su bile popraćene zborskom izvedbom teokratskih pjesmama koje su Jehovini svjedoci tijekom proteklih 70 godina pjevali na svojim sastancima.

Nakon što su misionari dobili diplome, jedan od njih u ime cijelog razreda pročitao je pismo zahvale. U zaključku programa brat Sanderson istaknuo je da su čak i danas, nakon 70 godina, riječi koje je brat Knorr uputio prvom razredu Gileada itekako aktualne: “Kamo god da budete poslani, uvijek imajte na umu da ste (...) objavitelji Božjeg Kraljevstva. Najveća čast koju bilo tko pod nebom može dobiti jest da objavljuje dobru vijest i da sada, prije Harmagedona, hvali Jehovu. (...) Stoga, dok god imate priliku propovijedati, propovijedajte!”