Rodio sam se u gradu Ciudad Obregónu, na sjeveru Meksika. Bio sam peto od devetero djece. Živjeli smo u predgrađu, gdje je moj otac imao malu farmu. Ondje nam je bilo lijepo, a naša obitelj bila je ujedinjena i sretna. Nažalost, kad sam imao samo pet godina, uragan je uništio našu farmu i morali smo se preseliti u jedan drugi grad.

 Moj otac počeo je dobro zarađivati, no u isto vrijeme postao je alkoholičar. To je loše utjecalo na njegov brak i na nas djecu. Počeli smo pušiti, a cigarete smo krali ocu. Prvi put sam se napio kad sam imao samo šest godina. Ubrzo nakon toga roditelji su mi se razdvojili i ja sam se odao porocima.

 Majka je uzela nas djecu i otišla živjeti s drugim čovjekom. On je nije financijski podupirao, a mi nismo mogli živjeti od onoga što bi majka zaradila. Tako smo mi djeca počeli raditi što god smo mogli. Unatoč tome jedva smo spajali kraj s krajem. Ja sam čistio cipele prolaznicima na ulici te prodavao kruh, novine, gume za žvakanje i slično. Hranu sam tražio u kantama za smeće u bogatijim dijelovima grada.

 Kad sam imao deset godina, jedan me čovjek pozvao da radim za njega na gradskom smetlištu. Prihvatio sam ponudu, napustio školu i otišao od kuće. Plaćao mi je manje od jednog dolara dnevno, a hranio me onim što bismo našli na smetlištu. Živio sam u straćari koju sam sklepao od stvari sa smetlišta. Bio sam okružen ljudima koji su psovali i živjeli nemoralno. Mnogi od njih bili su narkomani i alkoholičari. To mi je bio najgori period života. Svaku sam noć plakao i drhtao od straha. Budući da sam bio siromašan i neobrazovan, osjećao sam dubok sram. Živio sam na smetlištu oko tri godine, a onda sam se preselio u jednu drugu meksičku saveznu državu. Ondje sam radio na polju – brao sam cvijeće i pamuk, vadio krumpir te skupljao šećernu trsku.

 Nakon četiri godine vratio sam se u Ciudad Obregón. Jedna moja teta, koja je bila iscjeliteljica, dala mi je sobu u svojoj kući. Počele su me mučiti noćne more i bio sam toliko depresivan da sam razmišljao o samoubojstvu. Jedne noći pomolio sam se Bogu: “Gospodine, ako postojiš, daj da te upoznam i zauvijek ću ti služiti. Ako postoji prava religija, želim je pronaći.”

 Uvijek su me zanimale duhovne stvari. Još dok sam bio dijete, išao sam u razne crkve, ali sve su me religije razočarale. Nijedna nije govorila puno o Bibliji niti mi pomogla da zadovoljim svoje duhovne potrebe. Neke su bile usredotočene na novac, a u nekima su vjernici bili jako nemoralni.

 Kad sam imao 19 godina, jedan moj šogor rekao mi je da su mu Jehovini svjedoci pokazali što Biblija kaže o korištenju slika i kipova u štovanju Boga. Pročitao mi je 2. Mojsijevu 20:4, 5, gdje piše da ne smijemo praviti rezane likove. U 5. retku stoji: “Ne klanjaj im se niti im služi, jer sam ja, Jehova, Bog tvoj, Bog koji zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu.” Šogor me upitao: “Ako Bog koristi slike i kipove da bi činio čuda ili ako želi da ih mi koristimo u štovanju, zašto bi ih onda zabranio?” To me potaknulo na razmišljanje. Nakon toga smo još nekoliko puta razgovarali o Bibliji. Uživao sam u tim razgovorima, pa sam svaki put imao osjećaj da mi je vrijeme proletjelo.

 Kasnije me šogor odveo na sastanak Jehovinih svjedoka. Jako me se dojmilo ono što sam vidio i čuo. Čak su i mala djeca sudjelovala u programu i tečno su govorila s podija. Pomislio sam: “Kakvo samo obrazovanje ljudi ovdje dobivaju!” Iako sam imao dugu kosu i bio sav zapušten, Jehovini svjedoci srdačno su me pozdravili. Jedna obitelj čak me pozvala na večeru nakon sastanka.

 Proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima saznao sam da je Jehova Bog naš Otac pun ljubavi kojemu je stalo do nas i kojemu nije važno naše financijsko stanje, društveni status, rasa ni obrazovanje. On je zaista nepristran (Djela apostolska 10:34, 35). Moje duhovne potrebe konačno su bile zadovoljene! Više nisam osjećao da mi je život isprazan.

 Život mi se iz temelja promijenio, i to nabolje. Prestao sam pušiti, piti i psovati. Ogorčenost koja me pratila od djetinjstva nestala je zajedno sa strašnim noćnim morama koje su me mučile. Pobijedio sam i duboko ukorijenjen osjećaj manje vrijednosti, koji je bio posljedica emocionalnih trauma iz djetinjstva i slabog obrazovanja.

 Sada imam divnu ženu koja voli Jehovu i pruža mi veliku podršku. Služim kao pokrajinski nadglednik Jehovinih svjedoka, odnosno posjećujem skupštine kako bih hrabrio i poučavao svoju duhovnu braću i sestre. Zahvaljujući Bibliji, koja je bila lijek za moju ranjenu dušu, i izvrsnim poukama koje nam daje Bog više se ne sramim samog sebe.